Šetnjica
28.09.2005., srijeda
Vrtlog
|
U utorak sam meditirao nakon dobre i oslobađajuće šetnjice. Bio sam nabijen pozitivnom energijom, i onda je je sve eksplodiralo u meditaciji. Erupcije ljubavi, zanosa, oduševljenja. Evo i sad mi počinju zujati uši kada o tome pišem. No tek nakon žestokog napora da se djeluje na onu koja me mrzila, kako bi promijenila stav. Složio sam navečer nekoliko bitnih mailova, od kojih su neki opet uzrokovali ispravljanje kičme i zujanje u ušima tijekom pisanja, uz konstantno oduševljenje. Na chatu sam našao rusku sestrušku koju ću uskoro vidjeti u Ženevi, pa sam i s njom proveo prekrasnih sat vremena on line. No, kako zaspati sada? Sve bruji od energije, živosti, euforije. A ja uz to gladan, užasno gladan. Dok sam pisao mailove i chatao sa sestruškom, nestajala je glad, žeđ, umor, sve. No, kasnije, nivo je opao i na kraju sam imao problema zaspati. Tako da nisam puno spavao prošle noći pa sam jutros bio prilično grintav. Napunjen energijom, ali više ne pametan. A na poslu me dočekala prava nervoza jer je sve prestalo funkcionirati, u 3 grada u samo 15 minuta vremena. Naravno da sam se živcirao cijeli dan i da sam ga potrošio na uzaludno pokušavanje sređivanja stvari na daljinu. Istovremeno me uhvatila manija da sjednem s šeficom i da joj kažem da mi se sviđa. No, bilo me sram jer sam vikao niz ured čitavo jutro. Jedini razlog koji me tjera da popričam s njom jest taj što stalno imam osjećaj da reagira na mene. Želim vidjeti da li umišljam ili ne. Znam da ima nekoga, no svaki put kad smo duže fizički odvojeni meni stižu slike s laganom simpatijom s njene strane. A jednom sam osjetio i prilično jaku ljubomoru dok sam glasno pričao s jednom drugom curom u istoj prostoriji. Ah, ti osjećaji, tko će ih razumijeti. Vrtlog se nastavlja... |
- 21:26 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
26.09.2005., ponedjeljak
Ne iđe raađa
|
Ne iđe pa ne iđe... Bezuspješno se pokušavam sabrati i vratiti na stanje prije putovanja doma, no nikako ne ide, samo je sve gore i gore. Zato puštam sve da ide dovraga, ne želim više ništa pokušati napraviti ni kontrolirati. Žao mi je, nemoguće je "at this stage", kako bi to precizno rekli Englezi. Prvo što vjerovatno nisam mogao shvatiti jest da je povratak na isto vjerovatno nemoguć jer sam napravio neke dramatične poteze u svom okruženju, to jest rekao draganoj da se više nećemo družiti, pa kako sad mogu očekivati da će ona sve to s mirom primiti i da ću ja nastaviti uživati kao i prije. Trt, kako da ne... Onda sam danima beskorisno i bezuspješno jurišao na nedostižni cilj nazvan jako dobro raspoloženje, potpuno ignorirajući činjenicu da je tu netko žestoko šokiran i povrijeđen. Eh, Šanti, Šanti... Stvari će se rastvoriti i opustiti s vremenom, no nije bilo nikoga ovih dana da mi to kaže. Popodne me sjela šefica u svoj ured i kazala mi to. Sada čekam da se opuste stvari... |
- 20:07 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
23.09.2005., petak
Danas
|
Novi update: uspio sam se skinuti od "madamme", teškom mukom i ne za stalno, ali ipak. I odmah je "svanulo": na poslu smijeha preko glave (doduše i malo sam pretjerao s poslom pa sam popodne samo kolabirao ravno u krevet), zezancije u vezi s nekim "inovativnim" (čitaj: teoretski nemogućim) rješenjima koja ipak funkcioniraju u praksi, zatim smiješni komentari na redoslijed posla kojeg smo sami osmislili: prvo napravimo nešto pa tek onda sjednemo i razmišljamo ima li možda boljih rješenja. I tako u nedogled. Šefica mi se sve više i više sviđa. Izgleda da se dobro slažemo jer imamo iste interese: humor i žene... ;-)) Ona je, srećom, isto pobornik teorije da se sve obveze mogu savršeno profesionalno obaviti, a da pri tome ne treba vladati smrtno ozbiljna atmosfera, već paralelno s poslom može teći i rijeka dobrog humora, radosnog, oslobađajućeg smijeha, ljubavi. Čini mi se da oboje šutke guramo u tom smjeru i dobro nam ide. |
- 22:11 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
22.09.2005., četvrtak
Hmmm...
|
"Prekinuo" sam druženje sa svojom Iračankom i sad me vrte svakakve oluje u glavi, srcu, a i trbuhu... Od kada sam se vratio iz Njemačke, nikako se ne mogu smiriti. Prvo, ajde, posao, no kada je to prestalo biti akutno i važno, kada sam se konačno počeo opuštati i sabirati, udrila me nova nevera i sad se mučim biti barem malo miran. U meditaciji mi treba duuugo vremena kako bih se barem malo sabrao, no čim prestanem s meditacijom, za nekoliko minuta kaos ponovno počinje. Ne znam mu ni kraja ni početka, a bogami ni sebi. Kako bih ostao normalan još češće hodam po gradu kako bih promijenio misli, meditiram i prije ručka, no ne pomaže ni to puno. Jako je frustrirajuće osjećati da si samo korak od snažne sreće i zadovoljstva samim sobom, a ostajati uvijek s druge strane, prekratak za samo taj jedan mali korak. I što je možda još teže: ne znati zašto je tako. Da li su njene negativne misli uperene protiv mene, da li je možda nešto sasvim moje, a pokrenuto događanjima u Švicarskoj prošlog tjedna – ne znam, samo znam da bih najradije zaplakao od frustracije. Užasno me strah da odem porazgovarati s njom, kao da sam joj nešto strašno učinio pa će sada vikati na mene itd. itd. Čini mi se da je i nju strah. Evo, kao što rekoh, zato je dobro ovo pisanje: kad ne ide sam sa sobom, onda podijeliš s ljudima i neke se stvari razjasne. Sad mi je sinulo da moram otići k njoj i razgovarati, pa šta bude. Nekako me strah beskonačnog i mučnog natezanja, strah me njene tuge i optužbe, iako nismo bili ni par niti nešto slično. Bez veze... Ovako me drži osjećaj zakočenosti duše a bogami i tijela, usprkos vježbanju. Vidjeti ćemo... |
- 22:11 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
21.09.2005., srijeda
O "Šetnjici"
|
Svrha ovog bloga je bila inicirana željom da ostanem u kontaktu s prijateljima kod kuće, dok sam odsutan. Na ovaj način se nisam zbunjivao kome sam što ispričao, a što ne. I naravno, puno je bolje odmah podijeliti osjećaje i misli, dok se događaju, nego li čekati mjesecima da ih podijelim sa najbližima. Postoji važna funkcija emotivne i mentalne higijene u pisanju bloga. Dosta mojih prijatelja koji ne razumiju hrvatski su se bunili s vremena na vrijeme radi zakidanja informacija, no ja sam uvijek odgovarao kako mi je bitno izraziti se na vlastitom jeziku kako bih se oslobodio stresa. Sada, nakon posljednje posjete Njemačkoj gdje sam bio okružen isključivo zapadnjacima ili dugogodišnjim gastarbajterima (i nakon Ozonovog komentara :-)), shvatio sam da imam jako puno bliskih prijatelja koji ne mogu čitati što se dešava u Africi ili bilo gdje drugo gdje radim. Iako je ime "Šetnjica" dano kao zezancija na moje "male šetnje" po kontinetima, u poslijednjih nekoliko mjeseci sam primjetio da u stvari skoro svaki dan šetam popodne i da me ta aktivnost čini zdravim i sretnim. Tek sam jučer potpuno shvatio što se dešava, kada sam krenuo na svoju popodnevnu 1 ili 2-satnu šetnju. Čim sam izašao, zaustavile su me dvije britanke, inače moje kolegice, i ponudile mi vožnju s autom. Odbio sam, pokazujući u suprotnom smjeru i imitirajući hod prstima ruke. Tada je jedna od njih rekla: "ah, you are doing your little walk!" Odjednom su mi se posložile kockice u glavi i postalo mi je jasno da je došlo vrijeme da se napravi dodatni napor i da ponudim svoje postove i na engleskom, za brojne prijatelje. Voila, to je to, link je s lijeve strane, wish me luck. |
- 21:41 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
15.09.2005., četvrtak
I bi svjetlost!
|
Draga braćo i sestre, bi svjetlost!!! I to usred ureda. Ja je nisam vidio, ali se moj kolega kune da je vidio bljesak! Zato su me i pozvali da dođem... Evo što je bilo: umoran od puta ka mojem malom mjestu, kojeg su mi namjestili samo 8 sati nakon sletanja iz Europe, već sam legao negdje oko 6 popodne spavati. Padala je jaka kiša. Odjednom se čuo nenormalno jak i dug udar groma, toliko jak da sam se ustao iz kreveta i gledao kroz prozor da li su čuvari još uvijek živi ili ako nešto gori u neposrednoj blizini. No, nije bilo ništa od toga. Legao sam opet, ali su mi nakon nepunih 30 sekundi kucali na vrata s talkie-walkijem u ruci da odgovorim na poziv. Taj je udar, naime, udario u naš ured koji je 3 kilometra udaljen od kuće! Nije mi baš jasno kako su onih par "sretnika" koji su se zatekli unutar ureda preživjeli taj udar, ali znam da su izgledali vrlo čudno kad sam stigao na mjesto događaja. Dobro, ne baš razbarušeni kao Nikola Simić u Tesnoj koži, ali dobrano izbezumljeni i uplašeni. Šteta na kompjuterima i drugim uređajima je negdje 30 000 CHF, živa sreća da netko nije izgubio glavu. Radi toga danas imamo "alert general", sve je u kaosu dok ne dođe zamjenska oprema iz Europe, tako da se nemam vremena odmoriti i doći sebi ni od prošlotjednih cirkusa, a kamoli uzesti dah i distancirati se od svih događanja ovdje. Sve mi miriše da nam je ovo neka poruka "od gore" jer imamo puno bolesnih, uglavnom malarija, neke već evakuiramo avionima na mjesta gdje imaju dobre bolnice, svi su laganoj panici radi poslovnog pritiska koji dolazi iz glavnog ureda, zatim 2 udara groma u zgradu, jedan gori od drugoga i onda povrh svega nas dolaze iseliti iz mjesta koje je trebalo biti bespogovorno u našim rukama do kraja godine itd. itd. Mislim da je poruka da se okanimo ćorava posla i da malo odahnemo od sve ove strke i zbrke koju sami stvaramo. Ha, kako to dobro jedan Dalmatinac tumači "božje poruke": lezi, odmaraj, ne pretjeruj... :-))) Tko zna, možda i ima neke istine u tome. Danas, u ovom kaosu, mi je posebno "sjela" poruka koju sam dobio od jedne cure iz Sri Lanke kako je jako zaljubljena u mene i ne može me zaboraviti. Vrlo zanimljivo! U pi-ma! Sad joj je palo na pamet, 5 mjeseci nakon rastanka. Uf, što sam ljut! No, dobro, ja sam usavršio isti pristup do savršenstva, tako da se nemam što previše buniti. Samo se moram malo sabrati da joj ne "probušim" mozak s nekim preoštrim mailom... |
- 17:20 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
13.09.2005., utorak
Opet
|
Letimo na visini od 11887 metara, brzinom od 948 kilometara na sat, vanjska temperatura je minus 58 stupnjeva Celzijusa, početak pisanja negdje iznad Rijeke. Dragi putnici, dobro došli na let za Afriku dug "onoliko koliko si ti budan preko dana, toliko Šanti leti", kako je to savršeno jednostavno Naomi objasnila Svemiru dok smo se vozili jučer vlakom za Zurich. Upravo je nevjerovatno koliko se stvari može dogoditi čovjeku u samo 4 dana. Čini mi se da bi mi trebalo 4 mjeseca za da opišem sve detalje doživljenog. No, uštedjeti ću vama vremena za čitanje, a a sebi truda za pisanje pa će biti samo na "kratko". Sve je počelo prije tjedan dana dolaskom u Koln u goste kod mog najdražeg rođaka i njegove "bande". Prvo, osnovno i najsmiješnije je da sam progovorio – njemački! Usred Afrike, okružen skoro isključivo anglofonima i pokojim frankofonom (i lokalnim gramofonima, naravno), ja sam počeo mrtav –ladan sastavljati jednostavne rečenice čim sam stigao u Njemačku. I što je upravo nevjerovatno, one su grmatički točne i razumljive. Maria to nije nikako mogla shvatiti kao ni većina drugih u Gottmadingenu. A ni ja. Nakon višegodošnjeg šlapenzi – drapenzi lupanja s kumom Rokicom, nisam se nadao da će se to transformirati u razumljiv govor. Eben, da ne dužim, u Kolnu je vrijeme prošlo kroz ćakule, kafenisanja i pšoping nekih prijeko potrebnih stvari (hraaanaaa...), kao i "rašetavanje" novopristiglih uvijek dragih dadilja. (Zanimljivo je kako mene uvijek dopadnu dadilje za šetanje, bilo gdje da se nađem – od božićnog šopinga s Ajlom u Zurichu prije otprilike tisuću godina, preko Mahi i Suzane u Zagrebu, Ambe i Slavice u Kolnu itd. itd.). Bilo je nekoliko nevjerovatno smiješnih sesija, uglavnom uvečer, u kojima su vicevi tekli jedan za drugim, kao iz rukava. Tada sam po prvi put počeo doživljavati svoj humor na sasvim drugačiji način, jer sam ponavljano dobivao neposredan osjećaj kako se prisutnima kroz smijeh razbijaju mentalne opne svakodnevice u koje svi neminovno zapadamo... Bilo je, naravno, i mjesta za jedan ozbiljan razgovor s rođakom, čije su poslijedice potaknule seriju događaja u 4 dana koja će uslijediti odlaskom u Gottmadingen. Na putu prema jugu čudno sam se i loše osjećao, upravo suprotno konstantno odličnom raspoloženju od prethodnih dana. I tako sam tonuo sve dublje u sivilo za vrijeme puta, sve dok mi konačno pred sam kraj nije sinulo: pa to ima veze sa razgovorom sa rođakom. On mi je večer prije toga rekao kako da se izvučem najpoštenije iz puzzlea kojeg sam zakuhao. Ja sam mu rekoa "da, razumijem" i istovremeno osjetio stravu radi osjećaja potpune nemoći za donošenje te potrebne odluke, kao da sam u zatvoru, kao pod vlašću tuđe volje. Sutradan, na dan putovanja, sam radio sve moguće kako bih zaboravio taj osjećaj nemoći, ali me sustigao čim smo krenuli na put u vidu lošeg raspoloženja, iako sam zaboravio zašto se loše osjećam. I tako sam se mučio sve dok mi se nije razjasnilo. Pustio sam sebi doživjeti taj strah ponovno i vrlo intenzivno i, iako nisam našao rješenje, nekako sam se sredio iznutra. Zanimljivo je da mi je postalo jasno tek nakon posjeta WC-u i "otvaranja tjemene čakre", kako bi to Kan stručno objasnio. To je bio Dan straha. Sutradan, već okružen hrpom poznatih i dragih faca kojima je bilo još draže vidjeti me, borio sam se sa straim lošim navikama zaboravljanja na ono najbitnije u sebi kada sam u jako ugodnom okruženju. Iako sam doživio puno ljepote i ljubavi, to je bio i Dan borbe. Dan ankon, u nedjelju, se desilo nešto jako bitno: nakon 10 godina, jednoj vrlo važnoj i bliskoj osobi za moj život, sam uspio izraziti ljubav na savršeno iskren način, kristalno čiste duše, sasvim bez straha i srama, na perfektnoj "frekvenciji ljubavi". Naravno, čitav dan je bio sasvim drugačiji nakon toga, sa jednim savršeno smiješnim popodnevom i večeri i zato sam ga naslovio Danom ljubavi. I eto ponedjeljka, Dana istine. Već dobrano istrošene duše i fizikusa od prethodnih intenzivnih druženja, ali na jedan sasvim poseban način istrošenih, došlo je vrijeme da se krene Zurichu u pohode. Nakon zajedničkog doručka s familijom Fox aus Bibinje, gdje je nedostajao samo Chef de cuisine, krenuli smo autom na željezničku stanicu u Schaffhausen. Radi malih tehničkih problema, "uvukli" smo se u Švicu preko malograničnog prijelaza na kojem nije bilo nikoga niti da nas pogleda. Kao što sam naposao na početku, Svemir nas je zabavljao cijelim putem svojim neprekidnim zezanjima i izmotavanjima, a mene je posebno oduševilo što nam se vrte identični filmovi u glavi kada je kreiranje smijeha u pitanju. Konačno ravnopravan partner, konačno netko tko me razumije! Inače, Svemir još nema dovoljno godina za osnovnu školu... Glavni razlozi odlaska u Zurich su bili posjet matičnoj banci i sastanak sa mojim već razvikanim sms anđelom koji se više puta pojavljivao na ovim stranicama, a na čijem mi kontaktu više ljudi otvoreno zavidi. Kao što rekoh, bivajući prilično istrošen i umoran, komunikacija nam nije išla bap najbolje, pogotovo verbalna. Sjedili smo tako u starom botaničkom parku Zuricha i ja sam se nešto mučio sa rečeničnim u mentalnim sklopovima skoro dva sata. Promijenili smo štaciju unutar parka i uskoro ležali potrbuške na klupama gledajući jedno u drugo. Nije išlo. Onda sam odjednom izvalio: "više nisam tvoj". Sve se u trenutku promijenilo, ja sam automatski ušao u stanje bez misli, sasvim se razbudio i razbistrio, otvorio se novi prostor, nova dimenzija. Nisam imao potrebu objašnjavati odakle ove riječi, a nisam ni znao baš. Jednostavno, to je bila moj isitina. Gledao sam u pod, ponekad kratko bih pogledao u nju. Nakon duge šutnje pitala je da li je to osjećaj koji dolazi od nje ili od mene. Odgovorio sam kako je moj, pojavio se u nekim dubokim meditacijama prije mjesec, mjesec i pol dana na pomalo čudan i teško objašnjiv način, više kao refleksija i poslijedica nadolazećeg osjećaja slobode, nego li nečega proizašloga razmišljanjem konkretno o njoj ili o našem odnosu. Bilo je to prvi put da sam rekao nešto takvo nekome toliko bliskom i usred tolike moje zakačenosti za nju. Uskoro smo htjelt krenuti i tu je nastao problem: ustajanje. Tek kada sam bio na nogama osjetio sam kako mi vrlo snažna energija tutnji niz kičmu, glavu i čitav gornji dio tijela, kako je sve otvoreno, razbuđeno, aktivno i kako mi treba oslonac da ne padnem jer je previše jako da bih to mogao kontrolirati svojom voljom. A nisam ni htio. Osjetio sam kako silna energija zrači iz moje grlene čakre, kao i ogroman prostor u grudima, ali bez emocija, samo veliko, moćno prostranstvo. Zagrlio sam je kako bih joj pokazao da je sva moja ljubav još uvijek tu, ali sada je to bila sasvim druga, slobodna priča. Nažalost, čini mi se da ju nije shvatila, barem za sada. Hodali smo zagrljeni još neka 2 sata niz grad i jedino me njen dodir i oslonac držao na zemlji. S vremenom sam se polako vraćao na nivo da mogu započeti opet suvisli razgovor s njom, ali sve je bilo promijenjeno, energizirano, sa novim obzorima svijesti. Na rastanku je bilo čudno, rekla je kako ovog puta "nismo ništa napravili" – valjda u u spredbi s našim uobičajenim druženjima punim topline, miline, meocija i fine erotike. Onda, pak, nakon sekunde je dodala: a i puno toga smo napravili. Hm, možda je ipak nešto shvatila. Ja sam ionako bio, i još uvijek sam, potpuno fasciniram tim novim događanjima u sebi i teško nalazim točne riječi. Jako se radujem skorom miru svoje sobe gdje ću se moći dobro i duboko sabrati i staviti dojmove na svoje mjesto. Za sada mi je malo previše od svega, ali to je samo radi prebrzog i preintenzivnog tempa svih ovih događanja. I ako mi vjerujete, na kraju, ovo je uistinu bila vrlo kratka verzija svega doživljenog i proživljenog ovog vikenda i tjedna, jer tu nedostaju brojni susreti i iznimno lijepi doživljaji s mnogim ljudima koje znam odavno, ali sada na jedan sasvim novi, drugačiji način, s puno više i dublje osjećaja za ono najvrijednije u njima... Umorih se, uskoro slećemo. |
- 23:40 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
05.09.2005., ponedjeljak
Prvi kvartal - gotovo
|
Opet letimo, ovaj put destinacija je odmor. Nije da je nešto puno, 7 dana, ali čovjeku dobro dodje, bar se tako nadam. Jer nije baš jednostavno vratiti se u normalan život i poželjeti opet sve stvari koje ti nedostaju, a nekako si se već navikao bez njih. Pokušavao sam izbjegavati misli o Europi koliko sam god mogao, no ipak su mi se uvukle pod kožu. Odjednom sam počeo gubiti strpljenje, sve i svašta mi je počelo faliti, postao sam jako željan dobre hrane, nečijih zagrljaja itd. Zato me malo plaši i brine povratak u "toplo", bojim se da rastanak ne bude mučan i bolan, iako mi je ovdje sasvim dobro i jako sam zadovoljan sobom i stvarima koje se dešavaju u okolini. Imam jako inspirativno intimno društvo kojeg treba preživjeti, dani su prožeti aktivnostima svake vrste, doživljavam kako je sve šansa za trening, za istraživanje sebe i drugih, svojih granica, odnosa s ljudima. Kao neki super zanimljiv film u kojem imaš neku mogućnost režije, no ne i sveobuhvatnu kontrolu dogadjanja. I to traje iz dana u dan i svaki put je nova prilika dovinuti se nekog novog načina nalaženja rješenja. Sretan sam jer radim s ljudima, a ljudi su nevjerovatno zanimljiva i živa materija. Imam osjećaj da diram bitno za moj život i to me čini ispunjenim. 14.00 Sletjeli smo na kratko u Keniju pokupiti neke ljude, što opet nije prošlo bez šokova - drmusanje kao da smo na cesti Katuni - Kreševo, a ne u zraku. Prilikom dodirivanja piste, nitko nije bio siguran da li smo sletjeli na gume ili na felge jer je tako grozno zaškripalo. 16.00 Već smo sat vremena u zraku i hladno je. Upravo se čuo neki gadan zvuk ispod trupa, a odmah zatim nešto kao zaključavanje automatske brave u autu iznutra, ali puno puno glasnije. Piloti ne reagiraju. Dvoje putnika s moje strane je vidjelo pticu. Pošto letimo na više od 7 km visine, zaključili smo da to može biti jedino galeb Jonathan Livingston - nitko drugi ne leti toliko visoko... 17.00 Opet smo sletjeli pokupiti još ljudi. Kao da je pazarni dan, šta je ovo... Pilot nam je rekao da nije bio galeb Jonathan Livingston, već se led otapa s njuške i udara u rep aviona. Zanimljivo, led usred Afrike. Šta li još neće sve izmisliti, cccc... 24.00 Konačno prošao sve check in procedure (crko sistem) i čekam avion. Cijela noć leta je preda mnom |
- 23:14 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||