Šetnjica
13.09.2005., utorak
Opet
|
Letimo na visini od 11887 metara, brzinom od 948 kilometara na sat, vanjska temperatura je minus 58 stupnjeva Celzijusa, početak pisanja negdje iznad Rijeke. Dragi putnici, dobro došli na let za Afriku dug "onoliko koliko si ti budan preko dana, toliko Šanti leti", kako je to savršeno jednostavno Naomi objasnila Svemiru dok smo se vozili jučer vlakom za Zurich. Upravo je nevjerovatno koliko se stvari može dogoditi čovjeku u samo 4 dana. Čini mi se da bi mi trebalo 4 mjeseca za da opišem sve detalje doživljenog. No, uštedjeti ću vama vremena za čitanje, a a sebi truda za pisanje pa će biti samo na "kratko". Sve je počelo prije tjedan dana dolaskom u Koln u goste kod mog najdražeg rođaka i njegove "bande". Prvo, osnovno i najsmiješnije je da sam progovorio – njemački! Usred Afrike, okružen skoro isključivo anglofonima i pokojim frankofonom (i lokalnim gramofonima, naravno), ja sam počeo mrtav –ladan sastavljati jednostavne rečenice čim sam stigao u Njemačku. I što je upravo nevjerovatno, one su grmatički točne i razumljive. Maria to nije nikako mogla shvatiti kao ni većina drugih u Gottmadingenu. A ni ja. Nakon višegodošnjeg šlapenzi – drapenzi lupanja s kumom Rokicom, nisam se nadao da će se to transformirati u razumljiv govor. Eben, da ne dužim, u Kolnu je vrijeme prošlo kroz ćakule, kafenisanja i pšoping nekih prijeko potrebnih stvari (hraaanaaa...), kao i "rašetavanje" novopristiglih uvijek dragih dadilja. (Zanimljivo je kako mene uvijek dopadnu dadilje za šetanje, bilo gdje da se nađem – od božićnog šopinga s Ajlom u Zurichu prije otprilike tisuću godina, preko Mahi i Suzane u Zagrebu, Ambe i Slavice u Kolnu itd. itd.). Bilo je nekoliko nevjerovatno smiješnih sesija, uglavnom uvečer, u kojima su vicevi tekli jedan za drugim, kao iz rukava. Tada sam po prvi put počeo doživljavati svoj humor na sasvim drugačiji način, jer sam ponavljano dobivao neposredan osjećaj kako se prisutnima kroz smijeh razbijaju mentalne opne svakodnevice u koje svi neminovno zapadamo... Bilo je, naravno, i mjesta za jedan ozbiljan razgovor s rođakom, čije su poslijedice potaknule seriju događaja u 4 dana koja će uslijediti odlaskom u Gottmadingen. Na putu prema jugu čudno sam se i loše osjećao, upravo suprotno konstantno odličnom raspoloženju od prethodnih dana. I tako sam tonuo sve dublje u sivilo za vrijeme puta, sve dok mi konačno pred sam kraj nije sinulo: pa to ima veze sa razgovorom sa rođakom. On mi je večer prije toga rekao kako da se izvučem najpoštenije iz puzzlea kojeg sam zakuhao. Ja sam mu rekoa "da, razumijem" i istovremeno osjetio stravu radi osjećaja potpune nemoći za donošenje te potrebne odluke, kao da sam u zatvoru, kao pod vlašću tuđe volje. Sutradan, na dan putovanja, sam radio sve moguće kako bih zaboravio taj osjećaj nemoći, ali me sustigao čim smo krenuli na put u vidu lošeg raspoloženja, iako sam zaboravio zašto se loše osjećam. I tako sam se mučio sve dok mi se nije razjasnilo. Pustio sam sebi doživjeti taj strah ponovno i vrlo intenzivno i, iako nisam našao rješenje, nekako sam se sredio iznutra. Zanimljivo je da mi je postalo jasno tek nakon posjeta WC-u i "otvaranja tjemene čakre", kako bi to Kan stručno objasnio. To je bio Dan straha. Sutradan, već okružen hrpom poznatih i dragih faca kojima je bilo još draže vidjeti me, borio sam se sa straim lošim navikama zaboravljanja na ono najbitnije u sebi kada sam u jako ugodnom okruženju. Iako sam doživio puno ljepote i ljubavi, to je bio i Dan borbe. Dan ankon, u nedjelju, se desilo nešto jako bitno: nakon 10 godina, jednoj vrlo važnoj i bliskoj osobi za moj život, sam uspio izraziti ljubav na savršeno iskren način, kristalno čiste duše, sasvim bez straha i srama, na perfektnoj "frekvenciji ljubavi". Naravno, čitav dan je bio sasvim drugačiji nakon toga, sa jednim savršeno smiješnim popodnevom i večeri i zato sam ga naslovio Danom ljubavi. I eto ponedjeljka, Dana istine. Već dobrano istrošene duše i fizikusa od prethodnih intenzivnih druženja, ali na jedan sasvim poseban način istrošenih, došlo je vrijeme da se krene Zurichu u pohode. Nakon zajedničkog doručka s familijom Fox aus Bibinje, gdje je nedostajao samo Chef de cuisine, krenuli smo autom na željezničku stanicu u Schaffhausen. Radi malih tehničkih problema, "uvukli" smo se u Švicu preko malograničnog prijelaza na kojem nije bilo nikoga niti da nas pogleda. Kao što sam naposao na početku, Svemir nas je zabavljao cijelim putem svojim neprekidnim zezanjima i izmotavanjima, a mene je posebno oduševilo što nam se vrte identični filmovi u glavi kada je kreiranje smijeha u pitanju. Konačno ravnopravan partner, konačno netko tko me razumije! Inače, Svemir još nema dovoljno godina za osnovnu školu... Glavni razlozi odlaska u Zurich su bili posjet matičnoj banci i sastanak sa mojim već razvikanim sms anđelom koji se više puta pojavljivao na ovim stranicama, a na čijem mi kontaktu više ljudi otvoreno zavidi. Kao što rekoh, bivajući prilično istrošen i umoran, komunikacija nam nije išla bap najbolje, pogotovo verbalna. Sjedili smo tako u starom botaničkom parku Zuricha i ja sam se nešto mučio sa rečeničnim u mentalnim sklopovima skoro dva sata. Promijenili smo štaciju unutar parka i uskoro ležali potrbuške na klupama gledajući jedno u drugo. Nije išlo. Onda sam odjednom izvalio: "više nisam tvoj". Sve se u trenutku promijenilo, ja sam automatski ušao u stanje bez misli, sasvim se razbudio i razbistrio, otvorio se novi prostor, nova dimenzija. Nisam imao potrebu objašnjavati odakle ove riječi, a nisam ni znao baš. Jednostavno, to je bila moj isitina. Gledao sam u pod, ponekad kratko bih pogledao u nju. Nakon duge šutnje pitala je da li je to osjećaj koji dolazi od nje ili od mene. Odgovorio sam kako je moj, pojavio se u nekim dubokim meditacijama prije mjesec, mjesec i pol dana na pomalo čudan i teško objašnjiv način, više kao refleksija i poslijedica nadolazećeg osjećaja slobode, nego li nečega proizašloga razmišljanjem konkretno o njoj ili o našem odnosu. Bilo je to prvi put da sam rekao nešto takvo nekome toliko bliskom i usred tolike moje zakačenosti za nju. Uskoro smo htjelt krenuti i tu je nastao problem: ustajanje. Tek kada sam bio na nogama osjetio sam kako mi vrlo snažna energija tutnji niz kičmu, glavu i čitav gornji dio tijela, kako je sve otvoreno, razbuđeno, aktivno i kako mi treba oslonac da ne padnem jer je previše jako da bih to mogao kontrolirati svojom voljom. A nisam ni htio. Osjetio sam kako silna energija zrači iz moje grlene čakre, kao i ogroman prostor u grudima, ali bez emocija, samo veliko, moćno prostranstvo. Zagrlio sam je kako bih joj pokazao da je sva moja ljubav još uvijek tu, ali sada je to bila sasvim druga, slobodna priča. Nažalost, čini mi se da ju nije shvatila, barem za sada. Hodali smo zagrljeni još neka 2 sata niz grad i jedino me njen dodir i oslonac držao na zemlji. S vremenom sam se polako vraćao na nivo da mogu započeti opet suvisli razgovor s njom, ali sve je bilo promijenjeno, energizirano, sa novim obzorima svijesti. Na rastanku je bilo čudno, rekla je kako ovog puta "nismo ništa napravili" – valjda u u spredbi s našim uobičajenim druženjima punim topline, miline, meocija i fine erotike. Onda, pak, nakon sekunde je dodala: a i puno toga smo napravili. Hm, možda je ipak nešto shvatila. Ja sam ionako bio, i još uvijek sam, potpuno fasciniram tim novim događanjima u sebi i teško nalazim točne riječi. Jako se radujem skorom miru svoje sobe gdje ću se moći dobro i duboko sabrati i staviti dojmove na svoje mjesto. Za sada mi je malo previše od svega, ali to je samo radi prebrzog i preintenzivnog tempa svih ovih događanja. I ako mi vjerujete, na kraju, ovo je uistinu bila vrlo kratka verzija svega doživljenog i proživljenog ovog vikenda i tjedna, jer tu nedostaju brojni susreti i iznimno lijepi doživljaji s mnogim ljudima koje znam odavno, ali sada na jedan sasvim novi, drugačiji način, s puno više i dublje osjećaja za ono najvrijednije u njima... Umorih se, uskoro slećemo. |
- 23:40 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||