Bilo je tako da smo završili na svim svjetskim vijestima. Počelo je u prošli ponedjeljak ujutro kada su ljudi saznali da im je vođa definitivno poginuo u nesreći. Pod još nerazjašnjenim okolnostima. A držali su ga za Boga. I onda su podivljali. Oni "drugi" su postali krivi za sve. I počeli su im paliti radnje, premlaćivati ih na ulici do smrti, divljati po gradu. Ja sam stigao u 7.30 ujutro na posao, kao po običaju, čudeći se kako nema skoro nikoga na ulici. U 9 smo već bježali od metaka, koji su zujali na sve strane oko nas. U daljini je sukljao gusti crni dim sa više mijesta i spajao se u veliki oblak. Nakon nekog vremena, policijski kombi je iskrcao nekog frajera sa puškom u ruci, kao za svaki slučaj, da nas brani. U roku od 2 minute, opet je počela pucnjava u neposrednoj blizini i opet smo bježali iza debelih zidova. Nije mi bilo baš svejedno, pogotovo nakon što je jedna koju baš ne mirišem počela propadati u tihu paniku. Ajd sad, prelaženje preko sebe, preokretanje svega na šalu i zezanciju, samo da se opusti. Konačno, oko 4 popodne, stvari su se počele smirivati i krenuli smo putem kući. Ceste su bile puste i opasno tihe. Vojska i policija su bile na cesti s puškama. Nas nitko nije fermao. Cijele noći se čulo puškaranje. Sutradan, kao i idućih nekoliko dana, sve je bilo napeto. Vojska posvuda. Tenkovi parkirani na 100 metara od ureda u kojeg je otišlo samo nekoliko nas. Objekt na 20 metara od moje kuće spaljen do temelja. Vlasnik pripadao pogrešnima tog dana. Maleš (šteta, oprosti). U srijedu popodne, prije početka uvedenog policijskog sata u 18h, smo napravili "tihu evakuaciju" nas 7 koje je živjelo u centru grada, na prvoj liniji fronta. Morali smo se dok je dana preseliti kod ostalih 20 koji su zajedno na drugom mjestu, malo van centra događanja. U četvrtak smo se, radi neočekivane i neumoljive situacije, morali vratiti nazad na "front". No bilo je već malo drugačije. Sve ove dane, naš mali gradić veličine Knina bez okolice, se stalno vrtio na CNN-u, BBC-u i ostalim svjetskim TV postajama. U Hrvatskoj apsolutno ništa. U petak su počeli čak i pretjerivati sa brojevima mrtvih i ranjenih, tipično za novinare. U subotu je konačno bio pogreb, sa mnogim prisutnim uglednicima. Atmosfera se potpuno preokrenula u emociju. Pod paskom nekoliko tisuća vojnika, sve je prošlo u najboljem redu. Čak se našao i poneki predsjednik države. Do kojih se nisam našao samo radi pospanosti. Naime, dvoje kolega je došlo po mene u 11.30 ujutro, nakon nenadane šefove dozvole za kretanje po gradu, i kucalo na prozor moje sobe da se "idemo zezati i smijati". Ja sam pospano odbrundao kako još spavam i da se vidimo sutra. Sutra su mi imali štošta reći. U ovom malom i zaboravljenom gradu, potpuno nenaviklom na medijsku halabuku i pažnju već desetljećima - BBC je izravno prenosio pogreb - to se dvoje kolega parkiralo pored crkve gdje se održavala ceremonija i govorancije i pristojno pitalo na ulazu na ogradi smiju li ući i fotografirati. Policija, vojska i osiguranje su im toliko ispružali otvorene ruke, da su mogli "pljunuti bivšeg predsjednika Kenije" koliko su bili blizu njemu i ostalim VIP-ovima. Slike još nisam pogledao.
Nedjelja je bila vrlo mirna, ali i vrlo napeta. Tako je i do dan danas. Ljudi su još tužni, ali misli su im postale opasne. Pored toga, imamo i neštašicu hrane i prekid opskrbe hranom u gradu, tako da je sve još dodatno komplicirano i lako zapaljivo. Jer, ogromna većina zapaljenih dućana i istjeranih vlasnika su bili "oni pogrešni" koji su imali svoje kanale opskrbe. Sada je sve prekinuto. Nije da je zavladala glad, ali ono čega ima je vrlo uzak izbor i cijene su, naravno, trostruke.
Ipak se slobodno šetamo po gradu, ljudi su prijateljski nastrojeni jer mi nemamo nikakve veze s njihovim konfliktom, mlado i staro nas pozdravlja od 0 - 24 sa "good morning", tako da se potpuno uzbuniš kada čuješ predvečer nekoga kako ti kaže "good afternoon"...
Evo, tjera me čuvar doma, policijski sat počinje u 23, za manje od pola sata.
Post je objavljen 10.08.2005. u 20:47 sati.