|
|
Šetnjica
25.03.2005., petak
Summit nesvrstanih
Novi dan, neradan radi Pooya day-a, punog mjeseca za kojeg se ovdje ne radi, počeo je s mijaukanjem. Maleno čudovište mi je uskočilo u sobu i mijaukalo dok se nisam probudio i nahranio ga. Zatim sam nahranio i ribe u fontani koja se nalazi usred dnevnog boravka i nastavio spavati do podneva - čekao me "naporan" dan. Oko 2 sam otišao na posao kako bih obavio jedan 3-minutni poslić, a zatim se prepustio brzopojasnom internetu. Na Skype liniji je bio moj dragi kolega iz Beograda, a kasnije mu se priključila i jedna kolegica koja ide raditi tamo gdje sam ja radio prošlog ljeta pa me propitkivala za uvjete života, higijenu, itd. Onda je kod mene uletio u ured još jedan beograđanin, ali porijeklom iz Benkovca, komad čovjeka, koji toliko galami da mu očito ne treba ni internet ni telefon da bi pričao s nekim na velikoj udaljenosti. Beogradskom timu se priključio još jedan kolega, tako da je uskoro nastao živi cirkus prepun izjava, dobacivanja, podbadanja, upadica i smijeha. Original "Veselo veče Radio Beograda" ;-)) U 4 smo, hvala bogu, konačno otišli na plažu gdje smo u društvu četvero pijanih i napušenih domaćih cura pokušavali shvatiti pravila i bit kriketa kojeg su igrali momci na plaži. Moram priznati da sam poslije 45 minuta nešto počeo i shvaćati... Ocean je bio super, ali samo za prvih nekoliko minuta u njemu, jer je previše topao i nema onog osvježenja kojeg toliko svi tražimo. Zato smo napravili taktiku "malo van malo unutra" i nekako se hladili. Sutra pojačavamo tempo i idemo se kupati i ujutro prije jakog sunca i popodne kada vrućina malo padne. A čuo sam da je došlo proljeće k vama...
|
Po šumi širom, bez staze puta...
Jučer, nakon pisanja posta punog oduševljenja tehnikom i internetom, vrlo dobro raspoložen, krenuo sam u noćno istraživanje grada. Cimer je otišao u Europu na odmor (ostavljajući mi da mu čuvam mačku) tako da sam mogao nesmetano otići istraživanje. Čudno, s njime smo uvijek išli po nekoliko uobičajenih ruta i nazad doma. Uvijek je bio premoren za neku akciju. I tako krenem ja prateći putokaze za gradsku vijećnicu, predsjedničku palaču i parlament, prođem neke zanimljive građevine i kvartove u kojima odavno nisu vidjeli stranca, vidim i bijedu koja se nalazi van blještavila glavnih ulica, osjećajući se pomalo kao princ Siddharta... Parlament se nikako nije pojavljivao, usprkos putokazima. Ulice su postajale sve uže i neosvijetljenije, auta su počela polako nestajati s puta. Iako mi se činilo da još imam pojma barem u kojem smjeru vozim, polako sam postajao sve nesigurniji. Put me odveo po nekakvim selendrama, prigradskim naseljima, kroz puteljke gdje se dva auta teško mimoilaze, gdje nema nikakvog osvijetljenja niti oznake pravca. Nakon sat i pol vožnje i prolaženja svakakvih misli kroz glavu, od strahova pa do planova kako odspavati u autu do jutra ako nestane goriva, uspio sam se dokopati neke ceste za koju sam mislio da me vodi u smjeru grada. Nakon 10-ak minuta sam prošao pored McDonaldsa kojeg sam vidio prije sat vremena, no srećom u suprotnom smjeru. Mislio sam da sam spašen, ali sam u stvari još bio daleko od bilo čega prepoznatljivoga. Vijugajući sad već opet širokim i osvijetljenim cestama, s natpisima koji mi ne znače apsolutno ništa i bivajući već potpuno izgubljen čak i u tom osjećaju smjera, pokušavao sam shvatiti gdje je ocean - on mi je bar jasan putokaz. I tako sam bauljao još neko vrijeme ulicama, misleći da se vozim u smjeru oceana i misleći kako ću svakog trenutka nabasati na jednu od velikih avenija koje poznajem, odjednom sam se našao u maloj uličici koja me vodi direktno u dvorište moje kuće. Umro sam od smijeha i iznenađenja, pomislivši da ovo sigurno ima neko dublje značenje jer se redovno, s vremena na vrijeme ovo dešava ljudima koji tragaju i u svojoj nutrini.
|
24.03.2005., četvrtak
Skype je iz raja izašao...
Živjele telekomunikacije svih zemalja ujedinite se itd. itd. Telekom partija armija itd. itd. Danas, kada postajem korisnik, dajem časnu korisničku riječ da ću koristiti ovo divno čudo tehnike kada god budem mogao i stigao.
Danas su se po prvi puta, nakon nekoliko mjeseci bezuspješnih pokušaja iz različitih krajeva svijeta, poklopile sve kockice oko upotrebe ovog programa: program je instaliran, dostupna ADSL konekcija, živi ljudi s druge strane veze, moj ured prazan, njihov ured prazan, dragi ljudi i kolege s kojima se da pametno pričati. I puno smijati. I čuti najnovije informacije iz zajedničkih interesnih sfera. I opet se smijati... Evo odmah se našla i kamerica i prigodna slika je tu... Cimeri, prijatelji, čekam vas. Do utorka sam u civilizaciji, u srijedu opet u divljinu, ali se javim kad sam spreman. User: shantihr ... Tako je dobro, ma kakvi dobro - ljekovito! čuti poznati glas u slušalici!
|
23.03.2005., srijeda
Hasanaginica
Dragi moji cimeri... Ponukan vašim komentarima, kao i nečijim drugim podbadanjima, no isto tako začuđen neuobičajenom selekcijom pošiljateljica mailova pristiglih na moju e-mail adresu u posljednjih tjedan dana, shvatio sam da je došlo vrijeme djelovanja. Pa makar po cijenu zatvora. Znate i sami da sam dobro poznat po krivom shvaćanju mnogih stvari, kao i slijepom vjerovanju tuđim budalaštinama, pričama i objašnjenjima. No, ipak, krenuo sam u inicijalno gugutanje na dva "fronta" koja mi se sviđaju i gdje mi se čini da pogledi i osmjesi traju malo duže nego uobičajen pristojnost. I upravo je u tome problem. Nekad mi se čini da je to ovdje "nacionalni sport", ta iznimna ljubaznost i prisnost sa strancima, to "topljenje" u emocijama, i da možda nema baš nikakve veze sa sviđanjem. Možda je jednostavno tako. No, pošto moja moć dedukcije prestaje čim ugledam nešto zgodno kako mi se smješka pa se time odmah za tim i zaletim, često puta poljubim zid i poslije cvilim, tulim i bunim se. Hajde da vidimo, možda ovaj put oko bude oštrije i mozak pribraniji pa bude i uspjeha. Hvala na "podršci"...
|
22.03.2005., utorak
Euro sjećanja
Nešto me puklo večeras. Toplo mi je na duši, pred očima mi živo igraju najlijepši intimni trenutci provedeni sa dvije najdraže žene u mom ("jadnom, malom i napaćenom" ;-))) životu, a za kojima sam puno patio kad smo se razdvojili. Jer, oba puta je u pitanju bila viša sila koja nas je razdvojila. Plamen je ostao tinjati s obje strane, ali vrijeme i razdvojenost su odradili svoj uobičajeni posao vrlo dobro. Ako sve nije samo moja mašta, obostrana patnja i razočaranje su im jako pomogli u uspješnom ostvarenju zadatka, pothranjujući sumnje i malodušnost. S teškom sam mukom progutao oba rastanka i spremio ih tamo negdje u "bilo lijepo, sad više nema", u neki podrum duše. Tim više sam se nemalo iznenadio ovakvim naplivom živih sjećanja večeras, bez najave i poziva. Dobro, možda je buđenju sjećanja doprinjelo i moje razmišljanje prije zaspivanja o tome kako mi je lijepo bilo u Africi u odnosu sa ženama, a kako je ovo ovdje sada sasvim druga priča, kao na sasvim drugim frekvencijama. Uglavnom, da ne dužim, neizreciva je milina opet biti u njihovom zagrljaju, opet osjetiti slatkoću meda i mlijeka kako opet teku niz dušu. Vas dvije, tako bih vas radoopet volio zagrliti i ljubiti kao nekada.
Heh, ostaje mi samo nagađati kako se ovo desilo. Tko zna, možda su im se ukrstili životni putevi pa su se upoznale i možda su upravo otkrile da su imale nešto (nekog) zajedničko u životu - jednog velikog medvjeda... :-))
Što se tiče "drugih frekvencija", jučer sam chatao preko Skypea (Goti, kada ćemo?) sa bivšim šefom koji je još uvijek u Skopju i pitao me kako su cure ovdje. U polušali sam mu napisao da još nisam takvo nešto vidio, ali da su slonovi i majmuni vrlo dobro. On je odgovorio "do you need glasses, are you blind" i s time me ponukao da malo stvarno otvorim oči za ono što se dešava oko mene. I, gle čuda, prvo sam u uredu primjetio da imamo jako puno lijepih cura, od kojih 4 - 5 možeš odmah prijaviti za finale nekog beauty contesta. Hm, zanimljivo mjesto, pomislih... Navečer, u supermarketu sam primjetio još nekoliko vrlo lijepih cura, od kojih su mi se neke čak i smješkale kada bih odvojio pogled od polica s artiklima... Vidjeti ćemo što će donijeti današnji dan.
|
19.03.2005., subota
Trebao bih spavati
a tu se zajebavam na poslu, samo da bih izvukao slobodnu nedjelju... Sad je kod mene 20 do 2 ujutro i pokušavam završiti posao da bih sutra mogao biti malo u miru i sam sa sobom. A i kad završim posao, čeka me bicikl čije sjedalo nije baš u redu pa ga trebam popraviti prije veslanja doma. Ma, laku noć...
|
18.03.2005., petak
Dragi kume Roki
ovo me jutro podsjetilo, onomad davno,dok si još pošteno zarađivao za život ;-), na ona prekrasna ljetna jutra kada smo se svakodnevno zajedno spuštali s motorima s Vodna na posao i, vozeći paraleno svak svoju mrcinu od Honde i zezajući se, usporavali i smetali ostalim sudionicima u prometu koji su se jako nervirali radi nas... Jutros je bilo opet tako lijepo. Toplo jutro, živahni skuterić od 50 ccm, osvježavanje na ugodnom propuhu i slalom kroz ranojutarnju gužvu. Nadam se da ćemo opet nekada moći zajedno uživati u slobodi jurnjave kroz bespuća Balkana... Živio, prijatelju!
Motor sam jednostavno konfiscirao firmi jer mi je trebala ventilacija i anti-stres terapija od svakodnevne četverosatne vožnje. Jučer smo vozili do jednog otoka koji je povezan višekilometarskim nasipom s kopnom jer i tamo imamo posla, to jest ured. Ribarsko mjesto, poznato po baobabu kojeg su posadili arapski pomorci 1477 godine, a čiji je opseg 19.2 metra, a visina svega 7.4 metra! Izgleda jako posebno, no ja sam zaboravio kameru pa sad nemate sliku. Samo ton ;-)) Još jedna znamenitost ovog kraja su divovske kornjače, koje žive na velikim dubinama i čiji je izlov zakonom zabranjen. No, pošto su zabranjene, vrlo su tražene i jako skupe, tako da ih na nekim mjestima možete vidjeti ako su ih ribari ulovili i donijeli žive na obalu. Ponekad pokoji stranac plati relativno mastan otkup života kornjače, oko 20 dolara, kako je ovi ne bi isjekli i prodali. Za kornjače nažalost nije bilo vremena, dosta su udaljene i daleko su od puta. Slijedeći put, nadam se.
|
17.03.2005., četvrtak
Gde ste bre, rođaci... :-)
Danas nemam puno inspiracije za pisanje, svakodnevno mijenjanje gradova uzima danak u umoru i glavoblji. Jučerašnje putovanje sa istočne na zapadnu obalu je bilo do sada daleko najudobnije, lokalni šerifi su se smilovali umornom putniku – namjerniku i dali svoja osobna udobna vozila za prijevoz.
|
Na pola puta, u hotelu uz put sam promijenio vozilo koje me odvezlo do odredišta. Priključile su mi se dvije kolegice koje su provele produženi vikend baš u tom hotelu, pa se odmah uključila brbljancija. Ne zadugo, jer su nas doslovno na prvoj krivini dočekali – slonovi.
|
Veselju nikad kraja, ja sam odmah bio raspoložen pa sam im (slonovima) ispričao par viceva. Kao što se vidi na slici, ovaj lijevo je umirao od smijeha, dok ovaj desno nije ništa kužio.
|
Treći se nije mogao suzdržati od komentara, pa se sakrio iza stabla u rijeci i tamo se smijuljio...
|
Kolegica je kupila malo banana da ih nahranimo, što je izazvalo općenarodno veselje i trubljenje kroz surlu.
|
Četiri banane odjednom nisu apsolutno ništa za njih, čak ni ta dva kila koje smo kupili. Kažu, 10 kila banana po slonu im dođe nešto kao dobar zalogaj, ali daleko od ozbiljnog obroka. Zato smo, sukladno običaju i nepisanoj tarifi, dali po 50 rupija (pola dolara) svakome vodiču, u nadi da će barem nekoga nahraniti s time.
|
15.03.2005., utorak
Dalmacija u mom oku!?!
Nakon šest dana u jednom mjestu, neplanirano, što je svojevrstan rekord, danas je došao dan za pokret. Nakon neuobičajenog ispraćaja gdje su cure iz ureda došle nekoliko puta ustvrditi "da, ipak, idem" i čini mi se nepisane pozivnice za doći opet, na redu je još jedna lijepa destinacija. Krenuli smo cestom uz koju su se naizmjenice redale močvare, rijeke, gusto raslinje i obala oceana. Prošli smo i kroz nekoliko razrušenih sela uz samu obalu u kojima sada ljudi žive pod šatorima, pored ruđevina svojih nekadašnjih kuća. Od pogleda na ruševine i tugu ispred sebe, često me nešto odvlačilo da dignem pogled naviše. U pozadini, kroz stabla, jednostavno bi se ukazala savršena mala laguna, kao iz najlijepših filmova ili promotivnih materijala. Ljepota i kontrast su bili nevjerovatni.
|
Dva sata kasnije, stigli smo na obalu rijeke na kojoj se nalazila splav kojom je valjalo preko. Tu me moj vozač ostavio, a na drugoj obali me čekalo vozilo koje će me odvesti do prvog današnjeg odredišta. "Vožnja" splavi, to jest potezanje čelične sajle traje nekoliko minuta, kako bi se prebrodilo tih 30-ak metara muljevite rijeke.
|
Nastavio sam vožnju više manje istim krajolikom, ovaj put gledajući široka polumočvarna polja na kojima mirno pasu krave i bikovi s ooogromnim rogovima. A nađe se i poneki krokodil katkad... Stigavši na prvo današnje odredište, danas me dočekao užasno težak poslovni zadatak. Trebao sam odobriti ili ne premještanje jednog prilično nebitnog predmeta metar i pol ulijevo (!?!) i dati svoje mišljenje o mogućnosti spašavanja od sječe stabla u dvorištu ureda (?!?!?!!!), a oko kojega traju polemike već danima i razni se utjecaji upotreljavaju kako bi svatko obranio svoje mišljenje (!!!!).
|
Nakon petosekundnog razmišljanja i "spašavanja" stabla, kolega me odveo u lokalni restoran. Mala, neugledna rupa, u vlasništvu lokalnih muslimana, ničemu nalik ni u najzabitijoj balkanštini. No, bilo mi je jako interesantno sjesti i biti u toj atmosferi, s tim ljudima, da ih vidim u njihovom okruženju, da osjetim i njihovu svakodnevicu, van našeg "divno i krasno", "oćišćeno i ispeglano" svijeta. Kolega je jeo tradicionalni rice&curry (rukama – tako se ovdje jede!), a ja sam grickao neka tijesta punjena povrćem. Mamma mia, kako je to bilo ljuto! No, na neki način i ukusno pa sam, pregladnio, nastavio jesti. Nakon par komada, mislio sam da ću se onesvijestiti. Potražio sam neko osvježavajuće piće i dobio gazirani sok lokalne proizvodnje. A taj, umjesto da ublaži vatru, samo ju je još dodatno pojačao! Sjetio sam se da taj sok prave ljut ko vrag, iako izgleda kao najobičnija Fanta ili Sprite. Ili Gazoza ;-)) Ništa, evakuirali smo se u roku odmah i žurno krenuli ka uredu u kojem sam se utopio u vodi. Blurp!
|
Došlo je vrijeme za novi pokret, ovog puta službenim – brodom! Naime, ovo iznad se dešavalo na jednom kraju ogromne i jedne od najlijepših uvala u Šri Lanci, a novo odredište se nalazi na suprotnom kraju uvale. Nakon dugo godina iskustva i rada, moja firma je zaključila da umjesto dvoipol-satnog truckanja lošim putevima i kroz gužvu okolo naokolo od jednog do drugog mjesta, jeftinije je, efikasnije i triput brže imati vlastiti brod. I eto ga, mali gliser s vanbrodskim Johnson motorom od 25 KS i jurimo direktno na odredište!
|
Ja sam bio presretan. Stvarno, ne znate koliko mi je duša na mjestu kad sam na moru, kad plovim i kad je toplo. A još ako je to dio posla, onda je osjećaj nenadmašiv. S jednom rukom u toplom oceanu, a pogledom u prelijepe obale i plaže, slušao sam kapetanovu tsunami priču. To je jutro već bio na moru s nekim našim kolegama i primjetio je da nešto nije u redu s morem. Kada je shvatio što se događa, isplovio je nekoliko stotina metara od obale i nemoćno gledao kako se razina mora odjednom naglo podiže i kreće naprijed. Gledao je kako mu more ravna vlastitu kuću sa zemljom. Val je nažalost odnio i život njegovog trogodišnjeg sina...
|
Uplovljavanjem na odredište, ne zaboravljajući kapetanovu priču, tresnulo me oduševljenje: pomiješane slike Čiova, Omiša i Makarske su se ispreplele u obrisima ovog gradića. Sve me živo podsjećalo na doma, na Dalmaciju, na djetinjstvo, na putovanja uz obalu. Bio sam van sebe radosti od iznenadnog doživljaja poznatog i bliskog. Uplovili smo kao neke barabe, usred mjesta, na pijesak. Vozilo koje je došlo po nas je prešlo preko razbijene ograde i ušlo na livadu igrališta pored dječjih klackalica i ljuljački i pokupilo nas s plaže, kao u nekom američkom filmu. Malo mi je bilo bez veze, ali nisam komentirao, nov sam, možda nemaju pametnije rješenje.
|
Nakon kratkog zadržavanja na poslu, ostavio sam stvari u kući u kojoj ću spavati i krenuo sam u protegnuti noge gradom, koji je ispresijecan morem na svim mogućim mjestima, ali tako da pruža prelijepe poglede na kuće uz obalu. Naravno, opet sam bio atrakcija lokalnom stanovništvu koje, čini mi se, jako cijeni ako netko nije samo još jedan bijelac zaštićen iza stakla jurećeg džipa kojemu se treba sklanjati s ceste, već netko tko će prošetati među njima, pozdraviti, napraviti kontakt. Bilo je lijepo, osjećao sam puno simpatije od njhove strane, izmjenio sam puno "hello"-a i "how are you"-a i s mladima i sa starima, a na početku šetnje jedan me pogled osvojio. Iako sam se odmah makao, osjećao sam još dugo to prelijepo lice u sebi čija mi je pažnja i želja za kontaktom toplila grudi kao što to dugo nitko nije. Nakon razočaranja sa E. aktivno bježim od bilo kakvog emotivnog kontakta sa ljudima (pogotvo sa curama), primjetio sam kako munjevito izvlačim dlan iz svakog rukovanja do kojeg baš mora doći, kako pogled u oči traje uvijek samo do početka bilo kakve emocije, pa makar bila to i najobičnija pristojnost ili srdačnost. Ma ne mogu me ni lijepe cure s posla mrdnuti od tamo, a primjećujem da bi se htjele družiti. No, ja ostajem zamišljeni kolega u prolazu, "samo na par dana", kao fol pišem nešto poslovno, a u stvari se molim da se svi što prije maknu od mene i da ostanem sam. Sreća je što su ljudi moje branše globalno doživljavani kao vrlo asocijalni tipovi, previše zaokupljeni poslom, tako da imam savršen alibi za skrivanje. E, sad, ja ne dižem uzbunu, jer je ovo i dobra prilika za nešto drugo u životu, jer sam se naigrao dosta srdačne i smiješne uloge. Tako, ja mislim da sam jako mudar i dubok s ovim potezom. A možda sam i totalna budala i glupan. Vrijeme će pokazati svoje.
|
Vratimo se na temu. Za kuču u kojoj spavam večeras svi kažu da je lijepa. OK, mislim si, standard, ništa posebno. Kad ono, u kući vanserijski luksuz od namještaja, sve prelijepo uređeno, čisto i uredno, kao savršeno uređena luksuzna kuća usred zapadne Europe! Puuuh... ovo do sada nisam sreo. A onda, iznenađenje dana: na krovu se nalazi natkrivena terasa sa ovakvim pogledom na uvalu.
|
Evo, spustila se večer, to je terasa sa savršenom toplom rasvjetom, pogled ne može više asocirati na ono što mi je tako puno nedostajalo svih ovih godina – more. Da ima neku zaštitu od komaraca, znam gdje bih proveo noć. Ovako, nemam snage nakon toliko putovanja priuštiti si isprekidanu noć. Odoh u sobu. Laku noć.
|
13.03.2005., nedjelja
Senza parole
Sinoć i danas sam s jednim dečkom iz Ugande bistrio politiku nesvrstanih, to jest preciznije centralne Afrike i bivše Jugoslavije. On mi je objašnjavao neznatne razlike između Tutsija i Hutua koji su se onomad žestoko poklali u susjednoj mu Rwandi (milion mrtvih u mjesec dana, ubijeni uglavnom hladnim oružjem!?!), a ja sam mu objašnjavao kako je moje pleme bilo na svaki način obespravljivano pod srpskom vlašću. On me je pitao iz kojeg su plemena Milošević i Karadžić, jer mu se čine kao dosta agresivno pleme. Kasnije smo krenuli u međuplemensku lingvistiku na našim i njegovim prostorima. A onda je stolica na kojoj sam sjedio u restoranu uz more jednostavno propala podamnom i morali smo promijeniti lokaciju, ali se razgovor nastavio. Tko zna dokle bi trajao da nam se nisu javile dvije kolegice koje su nas pokupile na plažu da se malo okupamo. Pješčani beskraj, nekih 50-ak kilometara neprekinute plaže. Dio na koji smo mi otišli je bio prilično čist i uredan jer u blizini nije bilo kuća, pa nije bilo ni štete, za razliku od dijela kojeg smo jutros posjetili. Mogu vam reći, teško je i otužno bilo gledati i biti na plaži prepunoj stvari koje je more izbacilo. A odmah iza leđa, na 20-ak metara od obale mora, čitavi kvartovi malih obiteljskih kuća doslovno poravnati sa zemljom. Ostali su samo temelji i podovi kuća, mnogi se okupljaju na mjestima gdje im je nekada bio dom, malo rade, a onda sjednu na zemlju, zagledaju se u pod pred sobom i tako šuteći provode duge sate. Ocean više nije prijatelj, izvor života, rada (mnogi su bili ribari) i radosti. Sada je samo tjeskoba u pogledu uperenom u daleku pučinu, mučno sjećanje na bolnu prošlost i neizvjesnost: hoće li opet? Šetajući tako obalom, u tišini, i upirući pogled u daljinu oceana, odali smo šutke počast poginulima i u mislima ponudili naše suosjećanje onima koji su ostali u boli i patnji.
|
12.03.2005., subota
Chill out
Znate što mi je najveći gušt? Sjediti, kao večeras, na terasi prekrasne kuće, uživati u povjetarcu, vedrom zvjezdanom nebu i toplom vremenu, ugodnih 29 stupnjeva, slušati Cafe del Mar (Volumen tres - za Rimini :-))) i misliti na vas kako se smrzavate u jaknama i brinete o centralnom grijanju na Starom kontinentu. Oh, to me ispunjava tako lijepim osjećajem bezbrižnosti i opuštenosti. Čuvar 24 sata na dan radi kojeg ne zaključavam kuću, kućna pomoćnica koja kuha i čisti, moćni džipovi na raspolaganju, kada treba i s vozačima, i sve to plaćeno. Na poslu sam tretiran kao stručnjak, svi mi prilaze s poštovanjem i traže moje mišljenje, imam potpunu kreativnu slobodu u radu i poslovnim rješenjima, većina mojih prijedloga i odluka je visoko cijenjena i primjenjena. Ponekad se, kao i večeras, pitam: ima li smisla mijenjati sve ovo za nešto drugo? Baš mi je lijepo...
|
11.03.2005., petak
Zona sumraka or what?
E jesam se naslušao svega jučer. Ovo je jedan od tsunamijem teško pogođenih krajeva i prouzročio je, pored materijalne štete, i dosta ljudskih žrtava. Jučer sam se zanimao za mogućnost kupanja u oceanu preko vikenda, budući će biti neradan, a kao odgovor sam dobio nevjerovatne priče.
|
Navodno još uvijek s vremena na vrijeme ispliva poneki leš na obalu, ili valovi odnesu sloj pijeska koji otkrije nečije truplo. No ono što je jezivo je priča kako ljudi masovno doživljavaju duhove poginulih na plažama.
|
Kao prilog tome ide događaj od prije dva dana kada je senior manager neke od većih ovdašnjih kompanija išao po plaži i ugledao kako iz mora ka njemu vrišteći trči žena – duh s uzdignutim rukama. Čovjek se toliko prepao da je doživio srčani napad, a ovo je ispričao liječnicima nakon oporavka u bolnici?!? Sada čitav grad bruji o tim stvarima.
|
To je bio šlag na kraju dana jer mi je putem vozač pričao kako se ljudi masovno bude usred noći i hodaju ulicama u brizi jer ne mogu spavati u strahu od mogućeg novog vala. A oni koji su onda vidjeli val kako dolazi – oni više ne mogu zaspati, kako je to ispričao vozač, dajući posebno dramatični naglasak.
|
Ne znam, ipak ću ići na plažu ovaj vikend i uvjeriti se sam u priče. Barem ću se malo rashladiti, ovdje je dosta vruće, a laguna je nakon svega, ipak, prelijepa. Putovanje se nastavlja…
|
Nešto važno
Zbrlj...
Kada hoću pisati o jednoj temi, dolazi mi inspiracija za drugu. Kada počnem pisati o drugoj temi dođe inspiracija za prvu. A u međuvremenu se gubi interes za ono započeto. I tako od sinoć. No hajdemo pokušati zajedno, nekako mi se otvaraju dizne kad stanem pred kompjuter koji je on-line, nekako se lakše natjeram da probijem ove smetnje i počnem sastavljati smislene rečenice.
Sinoć se desilo možda nešto bitno za moj duhovni rast i razvoj. Meditirao sam dosta dugo i nije išlo. Poslije nekog vremena sam si rekao: hajde da radim s glasom, bar da pokrenem energiju na neki drugi način. Nemam osjećaj koliko je vremenski trajao taj OM, no svakim novim pokušajem bio je sve odmjereniji, precizniji, dublji, istinskiji. Kada sam dotakao najdublje slojeve, predamnom je u meditaciji stajala ispravljena velika zmija. No, onda se dogodilo nešto sasvim neočekivano i potpuno obrnuto od opsesije strahom od susreta sa zmijama koji me progoni poslijednjih tjedana prilično intenzivno. Inače se uvijek gledam lice u lice sa zmijama i one me napadaju, a kod ove sam, nakon uobičajenog pogleda u lice i straha, dobio pogled na njena leđa. U trenutku sam nedvojbeno spoznao: ova zmija, to sam ja, to je moja energija. Osjetio sam je u sebi, osjetio sam tu "ispravljenu" energiju. Sekundu nakon, zmija je skočila naprijed i nestala. Taj skok je bio i moj skok, izražaj moje energije u punoj snazi, na način kakav do sada nisam doživio. Bio sam sretan, strah se pretvorio u saveznika, rođeno je poštovanje za tu moćnu silu. Danas sam zadubljen u sjećanje i prizivanje tih momenata od jučer, imam osjećaj da je jako vrijedno.
|
10.03.2005., četvrtak
Priča o slonu i zmijama
Slona na slici sam našao odmah na izlazu iz mjesta u kojem sam poveo poslijednja 3 dana. Na pristojnoj udaljenosti od njega su se nalazila djeca koja su mu se pokušavala približiti, ali čim bi se okrenuo u njihovom pravcu oni bi počeli bježati. Promatrao sam ga sa udaljenosti od nekih 50-ak metara i slušao priču svog vozača koji kaže da ovaj slon ne vidi na jedno oko jer je netko pucao na njega. Zato se tako zbunjeno kreće po livadama. Inače navečer ulazi u mjesto i kada je sam onda je vrlo opasan. Navodno je prošli tjedan on, ili neki drugi slon u blizini čak zgazio čovjeka. Kažu da se slonovi nisu usuđivali prilaziti kućama sve do nakon tsunamija i sada ih ima svugdje, pa čak ponekad prođu i ispred našeg ureda!?! Kada su u grupi od 3 – 4, onda samo relativno mirno prođu kroz mjesto. Svake večeri van mjesta se čuju pucnjevi kojima ih lokalno stanovništvo pokušava zaplašiti i/li otjerati. Nekada podivljaju pa poruše neke radnje uz cestu, a nekada dobro zapamte tko ih je maltretirao i onda završe kao onaj čovjek na početku priče. Zato se i kaže: slonovsko pamćenje.
|
Putem smo nastavili dalje ka novom odredištu, dva sata udaljenom, a do njega smo vozili istočnom obalom, onom koja je najviše nastradala u ovoj katastrofi. Ograničena moć mog fotoaparata (u velikoj grrmljjh mjeri), kao i dozvoljeni format slike na blogu (u puno manjoj mjeri) me spriječava da napravim i pokažem neke vrlo "uvjerljive" dokaze moći Majke prirode, pa evo samo nešto što se nalazilo neposredno uz cestu. Potvrđena priča kaže da su se baš u ovom kraju noć prije tsunamija životinje povukle od obale par stotina metara u šumu i dočekale val na svega nekoliko desetaka metara od njegovog krajnjeg dosega.
|
Kako smo prolazili kroz religiozno izrazito mješovit kraj, uhvatio sam priliku da poslikam malo hinduskih hramova uz cestu koje se odlikuju mnoštvom boja i figura različitih božanstava. Kako kaže moj vozač, inače budist, hindusi imaju bogove u 7 oblika i svaki hram je posvećen nekme od tih oblika.
|
Ovo je hram gdje ga štuju u obliku zmije i svake subote se izvodi obred gdje se stavi mlijeko u posudu i navodno zmija dođe, napije se mlijeka i ode. Nisam baš uspio do kraja razjasniti da li se gospođa Kundalini uistinu svaki put i pojavi ili ne. Da se vratim na tsunami priču od malo prije, te su večeri iz zemlje izašle zmije koje do tada nikada nisu bile viđene: plave, zelene, svih mogućih boja i priključile su se životinjskom zbjegu.
|
09.03.2005., srijeda
Po šumama i gorama
Ponedjeljak, dan putovanja od zapadne na istočnu obalu otoka. Zračna udaljenost ništa posebno, 250 km, no cestom? Heh, recimo da moji McDonci i – ke zamisle put od Dračeva do Preslapa koji traje 45 minuta. E pa takav i još gori put koji traje 8 i pol sati! Nezamislivo! I uopće nije ni gušt ni uzbudljivo kad ti majmuni prelaze cestu, kad bulje u tebe kroz prozor od auta na manje od metra, kada prođeš ispod 100 i nešto metara visokog vodopada, kada ti pogled pada na planine s jedne strane i ocean s druge – ništa te ne dira, jer se sve toliko trese i uništava živce da je to neopisivo. Srećom, na odredištu sam našao odličnu ekipu i evo već drugo jutro za redom pokušavam smisliti uvjerljive razloge za ostanak u krevetu jer je ovdje toliko ugodno spavati da duša pjeva ujutro od ugodne pospanosti i opuštenosti, mljac, mljac...
|
08.03.2005., utorak
Civilizacija?
Povratak u civilizaciju je donio jedno veliko razočaranje i težinu jer odjednom iz predivne prirode, jednostavnih (ne i laganih!) zadaća i dobroćudnih ljudi čovjek se nađe u velikom uredu s puno zaposlenih, s pratećim napetostima, svađama, panike koja proizlazi iz neorganiziranosti itd. itd. Iako je bio petak navečer i nisam vidio skoro nikoga, moje su grudi vrlo dobro registrirale promjenu i otežano disanje.
Subota je trebala biti dan za shopping i odmor, no završili smo na dva sata udaljenoj plaži, potpuno neočekivano. I još se nismo ni okupali, jer društvo nije bilo u formi. A meni je bilo baš blesavo nešto se praćakati u valovitom oceanu, doslovce sam dokle mi pogled seže, kako u moru tako i na plaži. Za odlazak je "kriva" jedna lijepa Rumunjka (opet ista banda!) čijem pozivu nismo mogli odoljeti. Zapazio sam je krajičkom oka, već na samom izlasku iz shopping centra i spomenuo to cimeru. On se vratio da je pozdravi, krenula je priča jer smo se s njom družili i prošli vikend i spomenula nam je da je ostatak bande tu, da su spremni za plažu i da bi bilo lijepo da im se priključimo. Dva treptaja njenim lijepim okicama – inače me podsjeća na Juliu Roberts koja mi se jako sviđa - i mi smo "odlučili" krenuti s njima. Završili smo u hotelu s 5 zvjezdica, čiji je restoran okružen tako lijepom prirodom, savršeno klimatiziran uz savršeno opuštajuću muziku, da sam spontano i iznenadno ušao u neki moćni mir i harmoniju. Pomislio sam: ovo je vječnost, ovako mogu dočekati starost i kraj. Dolaskom hrane na stol, ovo uzvišeno stanje se polako povuklo. No, doživljeno je vrijedilo svake sekunde, kao i bol od prethodnog dana.
Eh, da, sretan dan žena.
|
07.03.2005., ponedjeljak
Bolesti, teška li si...
Prilikom prošlotjednog posjeta bushu (ne predsjedniku, već džungli), u najmanjem selu koje postoji naišao sam na - svemirski brod! Nije svemirski brod, već pokretna bolnica Njemačkog crvenog križa koju su oni dopremili avijonima i instalirali ovdje – kao što rekoh – u najmanje i najzabitije moguće selo. Tako da zbilja izgleda kao svemirski brod, kada nakon sati putovanja kroz zelenilo ugledaš zdravstvenu ustanovu opremljenu apsolutno najmodernijim dostignućima suvremene medicine. Stvarno znaju odabrati mjesto, "svaka im čast"... Tukci! Isto sam vidio prošlog ljeta u Africi, isto su napravili i Norvežani. Wrong time and wrong place! I onda, jedni i drugi, naravno, nemaju posla, pa se kirurzi i ostali vrhunski stručnjaci koji su na tri mjeseca ostavili svoja uobičajena radna mjesta po europskim bolnicama i odazvali se humanitarnom pozivu, dosađuju do bestraga i nazad. Onda se odu malo kupati, a to nervira domaće stanovništvo po principu: što su uopće dolazili ako su svaki dan na plaži... I onda liječnici ne idu na plažu osim vikendom, pa u međuvremenu i oni postanu nervozni jer ne znaju šta sa sobom. Dobro, da ne dužim, ove sam jadikovke čuo od tih liječnika jer sam pomislio da bi bilo zgodno, kad već u Zagrebu nisam završio posao, da ih priupitam za neki savjet i/li pregled u vezi s mojim kašljem. Ljudi su se oduševili kada su vidjeli pacijenta iz Europe, dobro im došlo da s nekim popričaju. I tako sam bio u rukama jedne liječnice koja je specijalizirala tropske bolesti i zaraze (pa je odslušala i nehigijenske uvjete od prošlog ljeta i uzela ih u obzir), pun nade da ćemo otkriti nešto jako komplicirano ili barem neuobičajeno. Kad ona kao da je progutala traku zagrebačkih liječnika: "sve je perfektno!" Šnjufff... Onda smo otišli u laboratorij i tamo su mi uzeli uzorke svega i svačega. Par dana nakon, posredstvom tam-tam bubnjeva, radio veze, satelita i SMS-a, stigli su i laboratoratorijski nalazi: alles perfekt! I kaj sad, vrug te skeljil?!? Ako se ugušim jednom, pisati će mi na nadgrobnoj ploči: "Umro od zdravlja."
|
06.03.2005., nedjelja
Skoro bez riječi
S ovog čuda pišem
|
Ovdje radim
|
S njim se družim
|
i s njma isto
|
ovome se radujem
|
ovo me odmara
|
u ovome uživam
|
o ovome razmišljam
|
s njima živim
|
s ovim se vozim
|
a ovo
|
je ono
|
što sam
|
vidio.
|
02.03.2005., srijeda
Jungle book
Pa ovdje je lijepo, jako lijepo. Ni izdaleka toliko blesavo i opasno i neugodno kako sam zamišljao i kako su mi govorili. U stvari, baš je ugodna ekipa, a to odmah stvari čini bitno drugačijim. Sinoć sam spavao, a i večeras ću, u hotelu koju je vjerna kopija bolnice "Bez nade" iz nekih epizoda Alana Forda, ali u doslovnom smislu. Drugi spavaju u šatori, šta ćeš, gužva je, moramo se prilagoditi... Iako nisam nikada bio u takvom mjestu, ipak kada legneš nasmijan, onda se i probudiš takav. A razloga za radost je bilo sasvim dosta, uglavnom radi sretanja nekih starih i dobro poznatih njuški koje su svojevremeno radile u Skopju. Jedan od njih je "najkulji" administrator na svijetu koji mi je priznao da, nakon što smo ga 2000-te inficirali sa PC igrom MIG-29, toliko se zainteresirao za letenje da je u međuvremenu položio za pilota! A tek mu je 66 godina... Evociranje skopskih uspomena, koje se u stvari sastoje od jedne budalaštine za drugom, na verandi, u okruženju palmi i plantaža banana, sa redovnom polusatnom dostavom hladne prirodne limunade potrajalo je čitav dan i pol. A ta veranda je u stvari improvizirani ured jer ima hlad i dva ventilatora i najhladnije je mjesto u čitavom compoundu. Jedna od meni jačih budalaština je bila kada sam mu uletio u Skopju sav uspaničen u ured da mi nešto potpiše, a on, usred prizemljavanja MIG-a 29, samo mi je hladno odvratio, ne mičući pogled s ekrana: "fuck off, I'm landing..." kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Koliko je god bilo smiješno, toliko je bilo i poučno, jer su opravo time počeli moji prvi koraci u učenju odvajanja od stresa i panike koji nerijetko vladaju na poslu.
Jutros sam šetao od hotela do posla i zanimljivo je bilo gledati sve te začuđene, ali nevjerovatno srdačne i radosne poglede, kako sramežljivo gledaju u neku bijelu facu s opasnim naočalama za sunce. No, i najmanji titraj ruba mojih usana bi izazvao prekrasne osmjehe na njihovim licima. A mala djeca, "chocolate chrunches" u ispeglanim plavim i bijelim školskim odijelima, umirući od smijeha i uzbuđenja, prakticiraju sa mnom svoje prve riječi Engleskog koje su naučili vjerovatno prekjučer...
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-))
"Bez bahornic i liečnika
Tu mi narav zdravlje goji
Izvarsniega ni'e bo lieka
Neg u miru kad duh stoji...
Samoćo u svem blažena si,
I blaženstvo ti sama si."
Jerolim Kavanjin
1640 - 1714
|
|
