Nakon šest dana u jednom mjestu, neplanirano, što je svojevrstan rekord, danas je došao dan za pokret. Nakon neuobičajenog ispraćaja gdje su cure iz ureda došle nekoliko puta ustvrditi "da, ipak, idem" i čini mi se nepisane pozivnice za doći opet, na redu je još jedna lijepa destinacija. Krenuli smo cestom uz koju su se naizmjenice redale močvare, rijeke, gusto raslinje i obala oceana. Prošli smo i kroz nekoliko razrušenih sela uz samu obalu u kojima sada ljudi žive pod šatorima, pored ruđevina svojih nekadašnjih kuća. Od pogleda na ruševine i tugu ispred sebe, često me nešto odvlačilo da dignem pogled naviše. U pozadini, kroz stabla, jednostavno bi se ukazala savršena mala laguna, kao iz najlijepših filmova ili promotivnih materijala. Ljepota i kontrast su bili nevjerovatni.
|