Povratak u civilizaciju je donio jedno veliko razočaranje i težinu jer odjednom iz predivne prirode, jednostavnih (ne i laganih!) zadaća i dobroćudnih ljudi čovjek se nađe u velikom uredu s puno zaposlenih, s pratećim napetostima, svađama, panike koja proizlazi iz neorganiziranosti itd. itd. Iako je bio petak navečer i nisam vidio skoro nikoga, moje su grudi vrlo dobro registrirale promjenu i otežano disanje.
Subota je trebala biti dan za shopping i odmor, no završili smo na dva sata udaljenoj plaži, potpuno neočekivano. I još se nismo ni okupali, jer društvo nije bilo u formi. A meni je bilo baš blesavo nešto se praćakati u valovitom oceanu, doslovce sam dokle mi pogled seže, kako u moru tako i na plaži. Za odlazak je "kriva" jedna lijepa Rumunjka (opet ista banda!) čijem pozivu nismo mogli odoljeti. Zapazio sam je krajičkom oka, već na samom izlasku iz shopping centra i spomenuo to cimeru. On se vratio da je pozdravi, krenula je priča jer smo se s njom družili i prošli vikend i spomenula nam je da je ostatak bande tu, da su spremni za plažu i da bi bilo lijepo da im se priključimo. Dva treptaja njenim lijepim okicama – inače me podsjeća na Juliu Roberts koja mi se jako sviđa - i mi smo "odlučili" krenuti s njima. Završili smo u hotelu s 5 zvjezdica, čiji je restoran okružen tako lijepom prirodom, savršeno klimatiziran uz savršeno opuštajuću muziku, da sam spontano i iznenadno ušao u neki moćni mir i harmoniju. Pomislio sam: ovo je vječnost, ovako mogu dočekati starost i kraj. Dolaskom hrane na stol, ovo uzvišeno stanje se polako povuklo. No, doživljeno je vrijedilo svake sekunde, kao i bol od prethodnog dana.
Eh, da, sretan dan žena.
Post je objavljen 08.03.2005. u 08:17 sati.