|
|
četvrtak, 29.12.2011.
Zadnji ovogodišnji!
Ne mogu vjerovati da sam zaboravila blogorođendan. Ma nisam ga zaboravila zapravo, stvar je u tome da sam ja znala da je sad nekad, ali nisam mislila da je 27. nego koji dan kasnije. Jer je tu negdje kada imam rekapitulirajući post o prošloj godini. I tako, nimalo pompozno i sa malim zakašnjenjem, blogiću moj želim ti sretan 3. rođendan.  Kako vrijeme samo brzo prolazi! Možeš li to vjerovati, već 3 godine laprdam tu po ovim prostorima.
No, da spojim sve u jedan post, jer tko zna kada ću opet stići i imati volje pisati. A bilo bi mi žao da se dostojno ne oprostim s ovom godinom. Jer ona to svakako zaslužuje.
Bila je hmm pa očekivano neočekivana. I kaotična.
Vidjela sam svašta, proputovala sam prilično. Ponajviše po Hrvatskoj, međutim i Europa me vidjela. Hrpetina terena je iza mene, stvarno sam se nahodala. Nastavljam u revijalnom tonu sa ludostima, ni ove godine nisu nedostajale. Sada kada gledam, neke stvari mi se čine kao san, a nisu bile, znam da nisu. I ne, nemojte misliti da žalim za ičim, naravno da ne žalim, jer nisam takva osoba, ali drago mi je da sam proživjela neke trenutke. Pametnija sam zbog njih, definitivno jesam. Znam, vjerojatno vam sve ovo sada zvuči kao neka hrpa čudnih rečenica, ali znam o čemu pišem. Nadam se da će iduća godina biti luđa. Mora biti, jer me čeka hrpetina putovanja i terena. Godina još nije niti počela, a već postoje ludi planovi. Ali zasad psssst o tome.
Fax se lagano primiče kraju. Nerealno brzo. Kao da sam jučer bila brucošica, a sada, evo par tjedana me dijeli od kraja poslijednjih predavanja. Ovo mi je vjerojatno bio i najnaporniji semestar. Osjećala sam kako gubim zrak, kako se utapam. Raspala sam se, i to doslovce u milijun komadića. Još ih skupljam, nemojte misliti da je sve gotovo, jer iako sada punim baterije, čeka me još malo pakla u iduća dva mjeseca. Kao da sam morala platiti cijenu prekrasnog ljeta, jer je bilo toliko dugo i relativno bezbrižno. Znam da sam masu puta ovdje na blogu djelovala tmurno i crno, nisam ja takva i u RL, pitajte Medu i Neverina uostalom, ali ponekad moram izbaciti tu tamu iz sebe, a blog je najbolje mjesto. Jer da bih mogla biti vesela, moram se riješiti nekako tih nagomilanih loših osjećaja. Teško je kada te obaveze pojedu, a meni se upravo to dogodilo, nisam više živjela, nego sam preživljavala. Sada sam se oporavila i nadam se da sam skupila dovoljno snage kroz ovih par dana da preživim to što me još čeka.
Da, bila je ovo sve u svemu lijepa godina, ali i teška godina. Stalno pomičem svoje granice, i jako mi je drago zbog toga. Shvaćam da uvijek mogu više i bolje. Sve to ima svojih prednosti i mana. Ali drago mi je što imam toliko energije za sve što želim. I samo se nadam da ću tako nastaviti i u Novoj Godini, a isto želim i vama!
|
- 19:18 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
utorak, 27.12.2011.
U duhu samoudovoljavanja...
Za početak...
...s malenim zakašnjenjem.
A sada jedan poduži post 
Ali, što da vam kažem, ludnica je bila ovih dana. Imam poprilično veliku obitelj, a uži dio obitelji je bio pozvan na božićnu ručkovečeru. Kad kažem uži dio, onda mislim na to da nas je za stolom bilo 18. Pa si vi mislite, nisam znala di mi je glava, a di rep. No, bilo je lijepo i stvarno volim ta velika tradicionalna obiteljska okupljanja. U više momenata sam se osjećala kao u filmu „My Big Fat Greek Wedding“, ali mislim da je tako u svim velikim familijama. A i taj film nam često služi kao interna zezancija, vidjet ćete kasnije i zašto.
Da se mene pitalo, a na sreću nije, cijelu tu gungulu bih otkazala iste sekunde. Sve je počelo još u subotu. Iako sam prošli tjedan bez problema napravila dva, već mnogo puta isprobana kolača, premijera recepta za tortu od limuna koji sam našla u nekakvim novinama je ispala totalna katastrofa (btw ako tko ima kakav dobar, provjeren recept za lemon cake neka me uputi, jer neće ovo ostat na tome, ne zvala se ja Semiramida). Razočarana neuspjelim pokušajem, odlučila sam se kloniti kuhinje, a i tako je bila gužva, jer koliko god kuhinja bila velika, kada se nas 4 dame u kući sjatimo peći i nakuhavati, najradije bismo jedna drugu tavom po glavi jer si samo smetamo.
Još u subotu navečer, nakon povratka kući sa badnjeg mini izlaska me hormonski počelo prat. PMS. Da, ja zadrti ismijavatelj dotičnog, kojeg prije nisam niti osjećala, sada me lupilo nogom u dupe. Ne samo da me hormonska neravnoteža tih par dana redovno drma zadnjih godinu dana nego se pretvaram u mrzovoljnu zvijer. Mrgud iz Štrumpfova. I onda je najbolje da se zatvorim u mišju rupu i izbjegavam svaki kontakt s ljudskim bićem, jer sam nepodnošljiva sama sebi, a pretpostavljam da niti drugi ne uživaju u mom neveselom raspoloženju.
Naravno, nedjelja nije započela ništa bolje, probudila sam se u totalno čangrizavom raspoloženju, dok su svi oko mene veselo skakutali. I onda je nervoza postajala proporcionalno veća s njihovom dobrom voljom. Pa da ne budem totalni kill-joy u kući, odlučila sam se baviti fizikalijama, jer nakon fijaska sa tortom od limuna zaključila sam da je ribanje wc školjke puno primjerenije mojim trenutnim vještinama. A i ako ništa drugo zatvorila sam se sama u kupaonu. Nakon toga je uslijedilo usisavanje tepiha koji je prekrasan za gledanje, a odvratan za održavanje ako kroz kuću dnevno prolazi hrpa ljudi, a ona hrpa koja živi u kući se ne uzrujava previše ako hrana padna na pod. Slijedilo je usisavanje od 40ak minuta tog vunenog čuda. A onda pranje poda i brisanje prašine, zalijevanje biljaka, zamatanje zadnjih poklona (jer kod mene se pokloni otvaraju tek kada su svi prisutni, dakle na Božić popodne)... Uglavnom, micala sam se svima sa puta, kao i svi meni.
Do kasnog popodneva kada se family počela okupljat sam uspjela ukrotiti zvijer u sebi, pa sam čak i dobila pohvale kako sam sva vesela i divna i da se na meni uopće ne vidi koji je dan u mjesecu. To se zove postignuće. Ha!
Danas se manje – više svi oporavljamo, moja odluka je provesti ovaj zadnji tjedan u potpunom odmaranju i samoudovoljavanju. Što sam odradila, odradila sam. A onda od iduće godine opet udarnički. Jer brate mili, zaslužila sam. Do jučer navečer sam stalno u nekoj strci i žurbi. I zato sada u prvoj brzini ulazim u Novu Godinu. Jer ja to zaslužujem.
Pa u tom duhu samoudovoljavanja pijem pomalo 'Čarobni čaj keltske svećenice'. Probala sam ga prvi puta ove godine kada ga je kolegica s faxa u termosici vukla na teren, išle smo na Medvednicu u potrazi za nekim šumskim zajednicama. Jako mi se svidio, no nikako da ga kupim i da me put nanese u Kuću zelenog čaja (Ilica – Lovački rog). Prošli tjedan sam se tamo našla igrom slučaja i kupila sam si 100 grama. Kao prvo, kada sam ušla u tu malenu prostorijicu imala sam osjećaj kao da sam zakoračila u mirisni raj. Ajme koja divota. Inače imam glavobolje od intenzivnih mirisa, ali ovo, iako intenzivno, je bilo savršeno. Već vidim da ću redovito hodočastit tamo (btw Medo, ne znam jesi li kad bio tamo, ali ako nisi to je totalni must see za čajokusca poput tebe ).
Ovaj čaj je mješavina crnog i zelenog čaja, cvjetova ruže i imele. Stvarno je savršen i vjerovali ili ne, trenutno mi paše više nego kava, a uistinu sam postala zadrti kavopija u zadnjih godinu dana (ilitiga ovisnica po nekakvoj stručnoj terminologiji hehe).
Naravno, nešto slatko je neizostavno uz čaj, pa sam se ja tako dočepala posljednjeg mini fixed bundt cake-a ilitiga mini popravljenog kuglofa. Otkud ime za početak?
Vratimo se dakle na „My Big Fat Greek Wedding“, tj. „Moje grčko vjenčanje“ kako je prevedeno. Ona scena kad se roditelji upoznaju i onda njegovi starci donesu kuglof. A Maria (njezina mama) kaže: „There's a hole in this cake!“
Kasnije ga donosi, nakon što je stavila cvijeće u njega, sa rečenicom: „There, I fixed it!“
Najlegendarnija scena ikad. I onda kad moja najmlađa sestra radi kuglofe, bilo jednog velikog ili ove malene, onda su to uvijek fixed bundt cakes. Eto, sad znate priču. A evo i mini popravljenog kuglofa:
Iako je ovaj post sada već stvarno predug, ne bi bilo fer da sve sladokusce ostavim bez recepta, koji je stvarno prejednostavan i podložan modificiranju po želji. Mjera je dovoljna ili za jedan veliki kuglof, standardne veličine, ili za barem dvije ture malenih kuglofa.
Ove malene kuglofe radimo u ovakvom silikonskom kalupu koji smo kupile prije par mjeseci u Metrou i kada smo ga vidjele bio je apsolutni must have. Super su ti silikonski kalupi jer stvarno ništa ne ostaje na njima i super se odvajaju od ispečenih kolača.
Za biskvit je potrebno:
(recept je iz prastare kuharice 'Škola kuhanja' mislim da je br. 3, plave boje, tko ju ima, znat će o čem' pričam):
-100g čokolade za kuhanje
-100g lješnjaka ili oraha (sestra je radila bez njih ovaj put jer joj orasi ne pašu, a lješnjaci su završili u jednom drugom kolaču)
-100g maslaca
-50g brašna
-100g šećera
-1 prašak za pecivo
-3 jaja
-malo soli
Usitnjenu čokoladu rastopiti s maslacem na pari. Izmiješati brašno, šećer, prašak za pecivo i sol, te u mješavinu dodati toplu čokoladu, jaja i nasjeckane lješnjake/orahe. Sve izmiješati i staviti u kalup za pečenje. Peći u pećnici cca 30 minuta na temperaturi od 180 stupnjeva Celzijevih.
Krema da ih se popravi, zbog nesretne rupe je jednostavna, iako vam ne znam reći točne mjere. Sestra ju radi otprilike, vrhnje za šlag, onako tekuće stavi da se zagrijava i onda unutra rastopi bijelu čokoladu (iako pretpostavljam može i tamna čokolada, po ukusu naravno) dok se malo ne zgusne krema, i sve to miksa sa mikserom i onda 'popravlja' kuglofe. Krema ne bude nešto pretjerano čvrsta, nego je najbolje ostaviti kuglofe preko noći na hladnome i onda budu upravo ovakvi sa slike. A stvarno su odlični.
Eto, toliko od mene, čaj je već odavno popijen, kuglof je postao prošlost i prije nego sam započela pisati ovaj post. Ali eto, guštam, jer strašno mi fali ovo piskaranje po ovim prostorima, ne možete niti zamisliti koliko. Pa nadoknađujem :).
|
- 01:07 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 19.12.2011.
Hordeum vulgare (ječam) u tanjuru
aka ječmena kaša.
Evo bacih se i ja u kuhanje. Dobro, nisam baš ja kuhala, više sam moralno asistirala mami i pribavila joj recept.
Nisam baš neki ljubitelj ječma nikad bila, naime, jedino ga je mama trpala u grah, jer ona to tako voli, a ja ni grah (sram me bilo) ne volim, štoviše izbjegavam ga sustavno (međutim, od nedavno sam počela jest grašak, tako da tko zna).
Primjetila sam da kako starim sve više volim ta jela sa žlicom koja su mi bila mučna kao djetetu. Crijeva valjda traže svoje. Tako, primjerice, mahune danas obožavam.
Ječmenu kašu sam prvi puta probala ovo ljeto, dok sam boravila kraj Kupe, krajem 8. mjeseca. A. nam je to skuhala i definitivno je otkriće. Zahvaljujem A. na receptu <3
Budući da ja doma pilim sve po redu kada mi je nešto presuper, jučer smo isprobali recept i kod nas doma. To je bilo predjelo, a za ručak je bio roštilj, jer su moji često skeptični prema novim stvarima, međutim kaša je dovoljna za normalan obrok peteročlane obitelji i uistinu je zasitna, a da ne kažem koliko je fina.
Potrebno vam je slijedeće:
- 2 srednje glavice luka
- Panceta/suho meso (količina po želji, iako ako želite vegetarijansku varijantu ovog jela, može i bez)
- 1/2 kg ječma
- Papar
- Sol
- Lovorov list
- Vegeta
- 3 mrkve
- 3 veća krumpira
- 2 dl vrhnja
- Peršin
Zdinstati luk na ulju te dodati pancetu narezanu na kockice/trakice. Dodati ječam* i vodu otprilike, ovisi koliko gusto želimo, a kasnije se doda još vode, kada mislimo da ječam više neće upijati vodu. Dodati papar, sol, lovorov list i vegetu. Na kraju narezati mrkve i krumpir te dodati u lonac da se skuhaju. Nakon nekih max pola sata kuhanja maknuti sa vatre, začiniti sa narezanim peršinom** i dodati vrhnje.
Ja sam ju i danas jela za ručak, stvarno mi je prefina.
*mama se bojala da se ječam neće dovoljno skuhati pa ga je prvo nekih 20ak minuta kuhala u vodi, a tek ga onda takvog dodala, iako mislim da to nije potrebno, jer ovaj gore recept provjereno funkcionira
**također, nismo imali peršin, nego celer, savršeno ide kao zamjena
p.s. drugi post danas, stvarno sam produktivna, tako je to kada trebam učit, a radim sve umjesto toga :P
|
- 15:35 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
O sestrama
Maloprije sam vidjela nekakav naslov u novinama od jedincima i par slavnih govori zašto je bolje biti jedinac. Onako letimično sam pogledala i ne misle svi da je bolje biti jedinac, ali večina svakako misli. Obzirom da kategorički odbijam svaku pomisao da je prednost biti jedinac, nisam se udostojila niti pročitat tekst, koji je, tko zna, možda bio i u drugačijem kontekstu, ali sada mi se ne da ići dolje po novine.
Imam dvije mlađe sestre, jedna je 11 mjeseci mlađa, a druga 6 godina. I da njih nema bila bih toliko siromašnija osoba. Ne slažemo se uvijek oko svega, prije smo se znale s vremena na vrijeme i počupat, iako to više ne radimo, danas se znamo argumentima natezat.
Poprilično smo različite nas tri, svaka je tvrdoglava na svoj način. Teško je, naime, kada vas roditelji odgajaju tako da jasno kažete svoje mišljenje i da se izborite za svoje mjesto pod suncem. Rezultat su tri jaka karaktera koji će uvijek reći što misle. Pogađate vjerojatno da kod nas doma nikada nije dosadno.
Sada, već skoro u potpunosti odrasle, sve smo si bliže. Sa mlađom sestrom naravno imam puno više zajedničkih tema, ipak je samo 11 mjeseci razlika između nas. Intenzivno se družimo, ispijamo zajedno kave, šopingiramo po potrebi, kao u ovu subotu dok smo glavu razbijale po šoping centrima što kupiti roditeljima za Božić, kao i prijateljici za rođendan koji je na sam Božić. Sestra mi je, ali prije svega i prijateljica. Ne slažemo se uvijek oko svega, ali tu je za mene, kao i ja za nju.
Najmlađa je posebna priča, ne družimo se toliko intenzivno, ali budući da jako voli putovati, redovno ide samnom na putovanja. Berlin, Crna Gora, Sicilija, Rodos... Svuda je išla samnom, a naravno neizostavni je dio svih budućih sličnih planova. Osim toga, nevjerojatno sam ponosna na nju i njezinu upornost, sunce moje pametno.
Izrazito mi je teško zamisliti život bez njih. I može pričati tko šta hoće, da je puno bolje biti jedinac, da si onda svojim roditeljima centar svijeta, bla bla. Ali to su takve gluposti. Jednog dana kada mojih roditelja više ne bude, ja ću njih uvijek imati i bez obzira kuda nas život odvede, bit ćemo tu jedna za drugu. Ja to naprosto znam.
|
- 12:34 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 15.12.2011.
System error
Pitate se možda zašto ne pišem? Pitam se i ja, i stvarno imam hrpetinu ideja i želja za prenijeti ovdje na ove prostore, ali ne da nemam slobodnog vremena, nego sam uopće zaboravila što je to.
Da, ovo će biti jedan grintajući post. Jer se raspadam. Doslovce.
Fizički sam uistinu na granicama izdržljivosti, navečer legnem u krevet i ne mogu zaspati od umora, jer me sve boli, muskulfiber u cijelom tijelu jer sam cijeli dan na nogama u nekakvom poslu i onda se probudim ujutro, sa istim bolovima, kao da nisam spavala cijelu noć.
Da se razumijemo, imala sam omanji problem sa nattovarivanjem previše poslova, međutim to sam riješila, ne radim ništa što nije vezano za fax. Tereni su odavno završili, nema gubljenja vremena na to, no ovaj semestar sam morala upisati čak 7 predmeta da bih skucala bijednih 30 bodova (neupućenima: svaki predmet nosi određen broj bodova, a u svakom semestru je potrebno upisati predmeta u vrijednosti od 30 bodova). I naravno radim diplomski. Zapravo, bolje rečeno radila sam do prije dva tjedna, ali sada ni to ne stižem jer stalno imam nekakve vježbe, predavanja i slično.
Kao na zadnjoj godini bi sve trebalo biti jednostavnije i lakše. How yes no. Kod mene nema izostajanja jer je sve obavezno. Vježbe su obavezne, jednom se može izostat, ali to se onda mora nadoknadit. Predavanja kao nisu obavezna (iako ima i onih koja jesu), ali usudi se izostat, jer nas je svuda toliko malo, da ako me nema to se itekako primjeti, jer činim 20% auditorija.
Danas sam iz kuće izašla oko 08:15. Negdje na putu prema faxu sam pojela lisnato sa sirom. Sa frendicom sam popila kavu i u 10:15 su počele prve vježbe. S njima sam završila u 13:10 (nemamo neku fiksnu pauzu za vrijeme vježbi, nego kad hoćemo možemo stat i odmorit se, međutim da sam stajala i odmarala u bilo kojem trenu, kasnila bih na iduće predavanje). U 13:15 je počelo iduće predavanje, koje kao nije obavezno, ali ne zna se do kad traje, a odmah nakon njega su vježbe koje jesu obavezne, pa moramo svejedno doći. Ovih 5 minuta između od 13:10 do 13:15 sam iskoristila da se fizički premjestim iz jedne zgrade do te druge, zračno su udaljene jedno 300m. Nakon tog predavanja koje je završilo oko 14:45 su odmah počele vježbe, koje su trajale do nekih 17:20h. Doma sam stigla u 18:00.
Svaki dan mi je otprilike ovakav. Dobro, danas stvarno nisam stigla ni jest u međuvremenu, što inače ipak imam vremena barem 15ak minuta, ali generalno nema puno razlike od ostalih dana.
I sada sam doma, piskaram nekakve zadaće i gluposti koje moram odraditi. Seminare koji me još čekaju, neću niti spominjati. 2 sam odradila, još me samo 3 čekaju. A računajte da svaki seminar iziskuje nekoliko sati mog života, a često i više, ovisi koliko literature imam na raspolaganju. Uglavnom, cijeli taj proces se protegne na nekoliko dana.
Na kraju cijele priče nemam snage za ništa. Samo želim spavat i da me svi puste na miru. Nemam vremena za sebe niti malo. Ne sjećam se kada sam zadnji put gledala tv. Knjigu, koju bih inače pročitala za 2 do 3 tjedna rastežem već 2 mjeseca jer ju čitam samo u tramvaju, taman stignem po poglavlje na putu do faxa i jedno natrag. Iako zadnja dva tjedna ni to ne radim, nego samo gledam kroz prozor dok se vozim i pokušavam natjerat mozak u meditate-mode.
Najgore od svega mi je to što živim u zajednici sa svojim roditeljima i sestrama i od mene postoje određena očekivanja u smislu toga da moram doprinijeti čistoći kuće i slično. Isto tako imam i prijatelje koji me žele tu i tamo vidjeti. Sve to zahtjeva vrijeme (koje nemam) i energiju (koja je iscurila iz mene).
Jedva čekam praznike da intenzivno par dana ležim u krevetu i gledam u strop. I da me nitko ništa ne pita.
|
- 20:03 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
srijeda, 07.12.2011.
Blaženo neznanje
...ilitiga what you don't know, can't hurt you.
Potaknuta nekim crnim spoznajama vezanim uz kroničnu ignoranciju ljudskog roda i tipični primitivni balkanski state of mind u kojem je ja višestruko bitnije od mi.
Baš razmišljam o tome ovih dana, jer kako se meni čini ispada da je znanje i prokletstvo i blagoslov. Naravno, sve ovisi o tome kakvim informacijama baratate, koliko promišljate o dotičnim spoznajama i gdje vidite sebe u cijeloj toj priči.
Definitivno informacije nikada nisu bile dostupnije, ali isto tako definitivno čovjek nikada prije nije radio ovoliko sranja koliko radi u zadnjih par stotina godina svog bivstvovanja na ovoj planet.
Koliko god znatiželja ponekad bila izuzetno jaka sila koja može voditi pojedinca da istražuje svijet oko sebe (što uostalom i jest jedna od glavnih pokretačkih sila koja nas je dovela tu gdje smo danas), ne kaže se bezveze da je ona ubila mačku. Jer nisu sve spoznaje benigne.
Naime, jedna je stvar djelovanje na temelju spoznaja/informacija koje imamo, međutim nije to baš uvijek moguće. I ne mora to znanje koje posjedujemo biti nikakva državna tajna ili nešto slično, nego naprosto spoznaja o nečemu na što mi ne možemo gotovo nikako ili nikako utjecati.
A onda imamo dvije opcije: probati nešto napraviti, živcirati se i na koncu ne uspjeti što dovodi do neizbježnog razočaranja ili naprosto odustati u startu i baciti se u zen područje svejednosti (iako mi je teško povjerovati da bi si netko koga znatiželja pokreće dozvolio da mu bude svejedno).
I zato je znanje i prokletstvo i blagoslov. Jer lakše je ne razmišljati o stvarima oko sebe jer onda niti ne dolaziš u nezahvalne situacije. Ali, kakav je to onda život?
|
- 23:02 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
utorak, 06.12.2011.
Netko i praznu slamu treba mlatit šta ne?
Jadan ovaj blog. Al' stvarno, zapostavljam ga do krajnjih granica. No, tako je to ovijeh dana. Jedva čekam kraj godine, još ovih dvadesetak dana da prevalim i odvalim. Ajme koja je godina iza mene, ali o tome više u zadnjem ovogodišnjem postu. Koji je usput i slavljenički, jer vjerovali ili ne, evo 3. godina bloganja polako ide svom kraju. Ne mogu vjerovat, stvarno je brzo prošlo, prebrzo.
Nego, nisam inače tip osobe na koju previše utječu vremenske (ne)prilike. (Ok, nekad me koljeno boli, kao podsjetnik na jednu nadasve bizarnu ozlijedu, ali čak se pitam ima li to veze s promjenom vremena? Note to myself da to malo provjerim). Međutim ova južina me iritira. Nemam nikakvih psihosomatskih posljedica zbog nje, nego jednostavno nije normalno da u 12. mjesecu ubijam muhe po kući i da mi je vruće u zimskom kaputu  . A i pripremila sam se na snijeg. Znate ono kad miriši na snijeg i svaka stanica vašeg tijela predosjeća da bi mogao uskoro pasti. I onda (mučko đubre) ipak odluči ne padat (da, jasne su mi implikacije ove rečenice, snijeg ne odlučuje ništa, ovo je samo personifikacija, ne uzbuđujte se).
Hmm i što još. E da, jedva čekam miris smreke u kući. Da, znam, Božić je danas totalno zastranio u konzumerizam, ja se deklariram kao ateist i jedna mrtva smreka nema šta radit u mojoj kući. Eh, na sreću mojoj familiji je veoma drag taj običaj, tako da će bit kiča. Sad će krenut rasprave oko mrtvih borova. (Ako se genocid zove masovni pomor ljudi, kako bi se ovo zvalo? Borocid? Iako, generalno borovi (Pinus sp.) se zapravo rjeđe koriste kao drvca, u principu se radi o smrekama (Picea sp.) i jelama (Abies sp.), barem tu kod nas. Dakle šta, jelocid i smrekocid? Ili možda skupni naziv koniferocid (Coniferae – četinjače)?) A o tome mi se ne da sad lamentirat. Možda me pred Božić uhvati da o tome malo na dugo i široko raspredam.
I čemu ovaj uzaludan post, pitate se vjerojatno. Pitam se i ja, ali eto, tek toliko da maknem prašinu sa bloga, a i u procesu sam rađenja ppt prezentacije za seminar sutra iz jednog kolegija. Prva od četiri ukupno koje još napraviti do kraja semestra. Tako da je odgovor jasan, sve bih radila samo ne to. A kako je moj običaj uglavnom sve radit u zadnji tren  , završit ću ju sutra do kraja (80ak % je napravljeno), jer tek popodne imam fax.
Idem spavat.
|
- 00:41 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
petak, 02.12.2011.
Klepsidra
Vrijeme, moje vrijeme, to je jedino što uistinu posjedujem. Barem tako to doživljavam. I to je jedino što drugima uistinu mogu dati od sebe (naravno ako to žele).
Dogodi se ponekad da me život, ono što moram raditi, toliko obuzme, da mi sekunde doslovce prolaze kroz prste, poput sitnih zrnaca pijeska što prolaze kroz usko grlo pješčanog sata.
(hm, možda sam pohlepna jer previše toga želim napraviti i nisam u stanju sjediti i ništa ne raditi)
Strašno je što često prekasno shvatim da sam otišla predaleko, preko ruba. Do tada sam se obično već raspala iznutra, a ona blijeda skulptura mene je toliko krhka da je dovoljan jedan dodir, jedan maleni dodir da se raspadnem na milijun komadića.
Danas sakupljam te komadiće. A i mislim da ću ih uspjet polijepit u nešto smisleno.
|
- 11:05 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
