Zadnji ovogodišnji!

Ne mogu vjerovati da sam zaboravila blogorođendan. Ma nisam ga zaboravila zapravo, stvar je u tome da sam ja znala da je sad nekad, ali nisam mislila da je 27. nego koji dan kasnije. Jer je tu negdje kada imam rekapitulirajući post o prošloj godini. I tako, nimalo pompozno i sa malim zakašnjenjem, blogiću moj želim ti sretan 3. rođendan. Kako vrijeme samo brzo prolazi! Možeš li to vjerovati, već 3 godine laprdam tu po ovim prostorima.

No, da spojim sve u jedan post, jer tko zna kada ću opet stići i imati volje pisati. A bilo bi mi žao da se dostojno ne oprostim s ovom godinom. Jer ona to svakako zaslužuje.

Bila je hmm pa očekivano neočekivana. I kaotična.

Vidjela sam svašta, proputovala sam prilično. Ponajviše po Hrvatskoj, međutim i Europa me vidjela. Hrpetina terena je iza mene, stvarno sam se nahodala. Nastavljam u revijalnom tonu sa ludostima, ni ove godine nisu nedostajale. Sada kada gledam, neke stvari mi se čine kao san, a nisu bile, znam da nisu. I ne, nemojte misliti da žalim za ičim, naravno da ne žalim, jer nisam takva osoba, ali drago mi je da sam proživjela neke trenutke. Pametnija sam zbog njih, definitivno jesam. Znam, vjerojatno vam sve ovo sada zvuči kao neka hrpa čudnih rečenica, ali znam o čemu pišem. Nadam se da će iduća godina biti luđa. Mora biti, jer me čeka hrpetina putovanja i terena. Godina još nije niti počela, a već postoje ludi planovi. Ali zasad psssst o tome.

Fax se lagano primiče kraju. Nerealno brzo. Kao da sam jučer bila brucošica, a sada, evo par tjedana me dijeli od kraja poslijednjih predavanja. Ovo mi je vjerojatno bio i najnaporniji semestar. Osjećala sam kako gubim zrak, kako se utapam. Raspala sam se, i to doslovce u milijun komadića. Još ih skupljam, nemojte misliti da je sve gotovo, jer iako sada punim baterije, čeka me još malo pakla u iduća dva mjeseca. Kao da sam morala platiti cijenu prekrasnog ljeta, jer je bilo toliko dugo i relativno bezbrižno. Znam da sam masu puta ovdje na blogu djelovala tmurno i crno, nisam ja takva i u RL, pitajte Medu i Neverina uostalom, ali ponekad moram izbaciti tu tamu iz sebe, a blog je najbolje mjesto. Jer da bih mogla biti vesela, moram se riješiti nekako tih nagomilanih loših osjećaja. Teško je kada te obaveze pojedu, a meni se upravo to dogodilo, nisam više živjela, nego sam preživljavala. Sada sam se oporavila i nadam se da sam skupila dovoljno snage kroz ovih par dana da preživim to što me još čeka.

Da, bila je ovo sve u svemu lijepa godina, ali i teška godina. Stalno pomičem svoje granice, i jako mi je drago zbog toga. Shvaćam da uvijek mogu više i bolje. Sve to ima svojih prednosti i mana. Ali drago mi je što imam toliko energije za sve što želim. I samo se nadam da ću tako nastaviti i u Novoj Godini, a isto želim i vama!