utorak, 29.11.2011.

LOL


Umrla sam od smijeha kad sam ovo vidjela





rofl
- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 22.11.2011.

Zaposlena vjeverica



Da maknem prethodni post. Vrijeme je, samo je problem šta ja nemam vremena.


Vjeverica na lužnjaku by Semiramida

Osjećam se kao ova vjeverica, rekla bih da je to Sciurus vulgaris ilitiga obična crvena europska vjeverica, ali nisam u potpunosti sigurna, jer sisavcima se ne bavim, a nemam pojma do kud je sve doprla ona invazivna siva američka (Sciurus carolinensis). No dobro, zabrazdim svaki put, jer sam očito previše istrenirana time da moram biti politički ovaj biološki korektna. Da. rolleyes
(Nego, ako netko informiraniji od mene može tog malog glodavca točno determinirat ovako sa slike, neka mi napiše dolje, bila bih zahvalna. Veoma.)

Nego, vjeverica. Kada sam ovu dotičnu promatrala kako se pentra po hrastu lužnjaku (u to sam sigurna, da je bio lužnjak, Quercus robur if anyone cares), krajem mjeseca kolovoza ove godine Gospodnje, nisam niti slutila da ću i ja uskoro, vrlo uskoro biti zaposlena i užurbana kao ona. Fasciniralo me upravo to koliko je to maleno biće bilo užurbano i zaposleno. A još više me fasciniralo kako je bjesomučno bacala žireve, sva sreća da sam bila izvan dosega. zubo

I kao obično, život to tako lijepo zna urediti i opalit mi šamar, onako zapravo i pokazati mi što je bitno, a što nije. Pokazao mi je naravno, prošli tjedan, kao što je pisalo u prethodnom postu. I da, oporavi se čovjek i Zemlja se i dalje okreće, a obveze pritišću sa svih strana. I zato me nema ovdje (iako vidim Medo, tebe je poprilična inspiracija uhvatila, očito se moramo izmjenjivati :)). A nije da nemam ništa za reći, naravno da imam, ali jednostavno ne stignem.

No, bit će bolje, gužva je kad se fax privodi kraju. I ne, ne žalim se, jer iako je naporno, volim ovako naporno. I zadovoljna sam svojom produktivnošću. I obožavam ovaj osjećaj kada ležim u krevetu, prije nego zaspim, a znam da sam hrpu toga napravila. Neprocjenjivo. Samo sam to htjela reći. Zato me nema. I da maknem onaj post.
- 23:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.11.2011.

Zašto je tako prokleto teško?



Koliko god racionalna bila, neke stvari je ponekad teško prihvatiti. Lako je teoretizirati i to je jedna stvar kada je sve super i sve pet. Teško je kada se moraš suočiti. Baš je teško.

Smrt je dio života. Najprirodniji dio kao i rođenje. Ali teško je to probaviti kada je netko blizak u pitanju, a ovo mi je prvi put. Prvi puta da sam tako nešto doživjela. Još uvijek sam u šoku i još uvijek očekujem one neke standardne događaje vezane uz tu osobu.

I pribrala sam se donekle, iako kada se sjetim, pomislim kako bih voljela da sanjam. A sve me strah kako ću izdržati sprovod.

Jer mi ovdje smo maleni kolektiv. Živimo na hrpici, sasvim slučajno i neplanirano se tako desilo i bez obzira što živimo u tri odvojene kuće, svi smo si ovdje. Često u pidžami i sa šalicom nečega u rukama odem tu preko. I nikome nije čudno što po cesti hodam u pidžami. Kada mi zafali konzerva kuruze, svratim. Ma bilo šta, samo da ih vidim.

I sada jedna osoba fali.

Zeznuo nas je sve, ali baš pošteno. Baku najviše. I nije mi bio pravi deda, ono po DNA i tim glupostima, ali kao da je. Pravijeg nikada nisam imala. Znam da nas je volio kao svoje unuke i ljuta sam na njega što je bio tako super. Nikada više neću čuti priče o Hong Kongu, nikada više me neće gnjavit da popijem pivu, barem jednu. Više neće biti isto.

I čekam da izađe, da mi se pohvali sa svojim paradajzima. Da mi kaže kako mi je mačak naopak i kopa mu po vrtu. Čekam da baku opet odvede negdje u grad, jer bili su kao dva golubića. Znate ono kada vidite bakicu i dedeka u godinama kako se drže za ruke i imaju osmjeh od uha do uha. Takvi su oni bili.

I bojim se za nju, užasno se bojim jer je strašno bolesna. Završila je u bolnici, a on je tu večer otišao. A nije bio bolestan nikada. I ona će se vratiti praznoj kući. Ima nas, naravno da nas i dalje ima, ali nitko od nas ga ne može zamijeniti.

Užasno mi je teško samo ovo pisati, a moram, jednostavno moram to izbaciti iz sebe. Jer znam da je to prirodan proces, i znam da on nije bio u cvijetu mladosti. I puno puno je gore kada umre neka mlada osoba, ali mogao je barem još malo. Jer fali nam svima užasno.

- 21:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 12.11.2011.

...












tugujem
- 18:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Propisno se oduševih



Da. Imam taj jedan problem. Naime, jako mi je teško odglumit da mi je nešto super, ako mi uistinu nije super. A i kad mi je nešto super ne moram nužno vrištat od sreće, cijukat ko' miš dok mu se pokušava... (autocenzura), bacat se po podu, skoro se rasplakat i čupat kosu od oduševljenja.

To predstavlja određeni problem u interakciji s ljudima. Jer neki ljudi baš imaju potrebu da ja to sve napravim kada dobijem nešto na poklon ili kada mi se pokaže nešto superultranenajdebivo cool što su te osobe sebi kupile. Ako to sve prije spomenuto ne napravim, onda kao da se nisam oduševila i kao da mi nije to nešto dobiveno/pokazano super.

Iako zapravo najčešešće jest. I to više nego super.

I onda se ponekad sjetim propisno reagirat, a ponekad imam i već razvijen tik na propisno oduševljavanje. Recimo, nedaj b(l)ože da vidite mladu majku, koja je slučajno vaša poznanica/susjeda ili što već i ne oduševite se propisno kada vidite mladunče. Iako trenutno zazirete od ikakve dječurlije, drečavaca, nesanice, usranih pelena i svega što ide uz to i nikako vam nije jasna potreba za imanjem tako nečega doma (da, ne morate me uvjeravat, znam, osjetit ću i ja potrebu jednog dana, tik, tak, tik, tak).

Dakle definicija propisnog oduševljavanja je proizvesti svojim glasnicama količinu buke i visokih tonova (naravno, uz (pre)naglašenu gestikulaciju) upravo proporcionalnu veličini/težini/vrijednosti poklona. Uz iznimku malenih kemčavaca, ovaj dječice gdje se ta količina treba udvostručiti.

Zašto, pitate se.

Pa zato jer ako se (pre)oduševite poklonu koji realno ne zahtijeva padanje u deliriji i doživljavanje spontanog orgazma pritom, ispast ćete totalni luđak kojem mama i tata nisu htjeli kupit lizalicu u dućanu kad je bio mali. Naravno, sve se množi sa dva kada su u pitanju djeca čisto zato jer je bolje igrat na sigurno sa mladim majkama i njihovim hormonima.

Teško je to s ljudima. Znam, borim se stalno, ali eto, ide nekako. I ne, nisam ja čangrizavo derište koje je totalno neprilagođeno ovom svijetu, vjerujte mi svjetlosnim eonima sam udaljena od toga, ali eto moram se rješit još ovih nekih sitnica, na korak sam do savršenstva.
- 00:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.11.2011.

Po kategorijama


No da. Nisam više bolesna, ali bome sam i jedno zaposleno čeljade koje se jedva stigne okrenuti oko svoje osi, a već je mrakčina. Tih par sati sunca definitivno je premalo.

Malo autobiografski, možda u obliku crtica? Hmm. Ne želim da ovaj blog skuplja prašinu, a bome bi bilo dobro neke stvari i ostaviti zapisane, čisto da umrem od smijeha za nekih godinu dana. Kao što se sad ponekad valjam kada čitam neke starije postove. A za neke se baš čudim kako je to netko pametan napisao, ko' da nisu iz mene izašli, majkemi.

Pa krenimo po redu.

kategorija: bizarno
U subotu ujutro, na benzinskoj postaji, bogu iza nogu, sasvim slučajno, u toaletu dotične postaje, naletih punom brzinom desnom šakom na rub vrata. Zglob palca desne ruke si pošteno ozlijedih. Ok, nisam slomila ništa, doktor na hitnoj na Rebru je potvrdio jučer (ugodno sam se iznenadila kako je to gore na Rebru sve postalo efikasno i profesionalno). Sva sreća, jer mislim da bih izludila da moram idućih par tjedana nosit longetu i to na desnoj ruci, mislim da bi čangrizavost kod mene dobila sasvim novo značenje. Nego da, tek sad shvaćam evolucijsku važnost palca i kolika je to prednost za životinje koje ga posjeduju. Eh, ova životinja će još koji dan morat obloge stavljat da mu se povrati potpuna funkcionalnost.

kategorija: pms
E al me zna puknut. I nije me to prije nikad baš toliko pralo, ali zadnjih godinu dana, majkomila. I ne, ne budem ja naporna drugima, a ne. Ja budem autodestruktivna (i ne, prethodna kategorija nema veze s ovim), u emotivnom smislu. B(l)ože da mi je prespavat tih par dana.

kategorija: familija
Bila sam u Bosni za vikend. Vidjela sam sliku svog pradjeda. Mislim da ću tražiti da si to skeniram i sačuvam. Zanimljivo je i baš neobično kada neočekivano naletiš na svoje korijene o kojima čovjek zapravo rijetko razmišlja.

kategorija: fax
Ne znam ima li smisla ovo uopće započinjat, jer neću stat s pisanjem idućih par stranica tu u wordu. Neke su me stvari baš razočarale, i to opako. Ne razumijem, i neću razumjeti da živim još 500 godina. Ali još malo, tješim se, samo još malo. Nije li tužno da je sustav tako lijepo u stanju ubiti ljubav i volju za učenjem u osobi? Ok, nije sve tako sivo i mrtvo, jer ipak sam ja tvrd oraščić, ali svejedno, Zagrebačkog sveučilišta mi je poprilično dosta.

kategorija: kava
Ovisna sam vrlo.

kategorija: picajzla
Da, počinjem se pretvarati u jednu, a mrzim to. Ok, mogla bih to nazvati i lijepšim imenom, perfekcionist. Ali jednostavno ću izludit ako nastavim ovako. Baš sam se u stanju pošteno kažnjavat. Emocionalno i intelektualno.

kategorija: mrgud
Nevjerojatno me iritiraju 1) ljudi u tramvajima, 2) političari, 3) nerazumni ljudi, 4) idioti u prometu i još veći idioti koji su im dali vozačku dozvolu... Ma generalno ljudi. I ne, ovo nije top lista i ne, nema veze sa gore spomenutim pmsom.


Jel dosta?
rofl
- 21:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #