|
|
srijeda, 26.10.2011.
Ispuhujem
nos. Svako malo.
Fascinantno mi je kako se redovno uvijek razbolim u ovo doba godina kada a) obično imam najviše posla i b) na vidiku su neki blagdani koje umjesto da provedem po svom guštu, provodim pod temperaturom u krevetu.
Ok, temperaturu nemam (još), ali sve ako se i desi, previše planova imam za ovaj vikend da bih ga provela (isključivo) u krevetu.
Zadnja dva terena ove godine me čekaju ovaj vikend. A i nekakvo kuhano vino se danas spominjalo s pečenim kestenima. Oh yeah.
Ne mogu baš disati, opet sam izgubila osjet njuha (nešto se to pretvara u uzorak simptoma tih mojih prehlada koje me puknu jednom do dva puta godišnje). Nego, vjerovali ili ne, ovo mi je prva boleština ove godine (a nadam se i zadnja).
:praznovjernoitotalnoznanstvenoneutemeljenokucaudrvo:
A nemam zdravstveno. Još prije 20 dana sam se sjetila da je sada to doba godine kada moram nesretnu potvrdu s faxa pribavit. I jesam. Do danas mi je stajala u nekoj bilježnici, kada sam ju majci svečano predala da to dalje rješava, jer ja a) nemam vremena i b) recimo da se ona bavi sličnim stvarima. No dobro.
Pojest ću glavicu luka.
A mogla bih i češnjaka.
p.s. sutra idem na izletić, totalno nesvakidašnji, hmm možda bih mogla i fotić uzet pa i vama pokazat djelić te atmosfere 
|
- 23:06 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 23.10.2011.
Ambrosia i nektar
Senzacionalizam nikada nije dobar. Jer se iza njega najčešće kriju neke skrivene namjere, u pravilu na krivim temeljima. Opaka je to generalizacija, slažem se, ali povijest je pokazala više puta da tko visoko leti, nisko pada.
Znate li što su antioksidansi? Znate li što je oksidacija uopće?
Toliko se o tome priča, svi pričaju o tim famoznim antioksidansima, ali nisam sigurna koliko ljudi uopće razumiju te pojmove i što se u stanicama zapravo događa.
Dakle, spuštamo se na staničnu razinu. Svaka stanica je građena od mnoštva organela i ovisno gdje se pojedina stanica u bilo kojem organizmu nalazi, može imati različite funkcije i možda malo izmjenu morfologiju, ali generalno u svakoj stanici se odvija mnoštvo različitih procesa koji su nužni za funkcioniranje organizma.
Oksidacijske reakcije su jedan od takvih procesa. Tu dolazi do prenošenja elektrona s jedne molekule na drugu i to su usmjereni procesi, točno se zna gdje što treba ići. Međutim kako stanice funkcioniraju kao malene tvornice, nije uvijek sve savršeno. Događaju se greške, kao i u pravim tvornicama i ti elektroni ne dođu uvijek tamo gdje bi trebali. Zato postoje molekule koje se zovu antioksidanski.
Antioksidansi su svojevrsni čuvari u toj maloj staničnoj tvornici. Dakle, oni sakupljaju te elektrone koji pobjegnu. Ti 'odbjegli' elektroni se nazivaju slobodni radikali. Oni, budući da nemaju konkretnu molekulu na koju trebaju skočiti, mogu prouzročiti pravi kaos u stanici. Mogu pokrenuti lančane reakcije koje se ne bi trebale događati u pojedinom trenutku te na taj način oštetiti stanicu ili čak dovesti do njezine smrti. Složit ćete se, to nikako nije poželjan scenarij.
Dakle, ako je u stanicama niska razina antioksidansa, stanice upravo zbog tih slobodnih radikala koji lunjaraju uokolo mogu doživjeti oksidativni stres što je jako opasno i potencijalno smrtonosno.
I tu leži cijela ta fama oko antioksidansa. Krucijalni su u radu stanice i to je znanstveno dokazano. Na račun toga se toliko spominju (da ne kažem prostituiraju) u kontekstu zdrave prehrane i zdravog načina života. Koliko ste samo puta čuli da nešto ima antioksidativno djelovanje i da je zato dobro? Vjerujem da nismo daleko od toga da će Štefica na Dolcu uskoro uz svoje mrkve i cijenu od 7kn/kg pisati i da imaju izvrsno antioksidativno djelovanje, a bez da uistinu zna što to znači (uz ispriku svim Šteficama koje će to uistinu znati).
Znači imamo znanstvenu podlogu, sada još u jednadžbu dodate ljudski ego, te želju za besmrtnošću (o čemu sam već pisala) i imate jako velike šanse jako brzo se obogatiti. Jer ljudi su tašti i žele živjeti vječno. A svakojaki šartlani će to i iskoristiti.
Problem je što će većina ljudi kupiti lijepo zapakiranu kutiju sa obećanjem da će im pomoći. I dat će puste novce za to, a neće se niti jednog trena kritički osvrnuti ima li to smisla, djeluje li i je li možda opasno? Pogotovo ako to garantira netko tko otprije ima ugled ozbiljnog znanstvenika.
Ja se pitam kako se ljudi, znanstvenici usude na takve stvari. Ovo kod nas što se događa nije neka novost, i vani se koješta prodaje ljudima. I nije mi jasno kako se usude promovirati takve stvari bez ikakvih kliničkih istraživanja i mase različitih testova. Jer iako su antioksidansi neophodni organizmu, stanična biokemija je nevjerojatno kompleksna, toliko novih stvari se stalno otkriva i koliko sam pročitala ne postoje baš istraživanja o tome što se događa kada se organizam bombardira sa prevelikom količinom antioksidansa. Moglo bi se o tome još nadugo i naširoko pričati.
Ali opet, ljudi kupuju i homeopatske pripravke, kojekakve toksične gluposti...
No, naivac u meni očito još uvijek vjeruje da bi barem znanstvenici trebali imati neku odgovornost prema ljudima... 
Ah.
|
- 16:09 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
srijeda, 19.10.2011.
- 22:23 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 13.10.2011.
Jesen u vrtu
Da. Ovaj moj vrt ovdje lagano vene. Ali jesen je i tako, biljke umiru polako već sada, jeste li primjetili? Ja jesam. Jer a) moram primjećivati takve stvari i b) jedva sam čekala da se to počne događati. A i posljedično, vene tu i ovaj moj virtualni vrt. Jer imam posla. Jer sam se uvalila. Jer nikada neću naučiti reći ne. Jer sam pohlepna i previše toga želim.
Nije mi jasno kako se uvijek uvalim. Stvarno mi nije jasno. Koji je moj problem? Šta sam stvarno toliko mazohistički nastrojena? Očito jesam.
I ne, na kraju dana mi ne bude žao, naravno da ne, jer uvijek budem bogatija za hrpu spoznaja i iskušavam svoje granice stalno i automatski se stalno pomiču, ali ponekad se pitam (najčešće kada sam umorna, kao sada recimo), što je meni sve to trebalo?
Gledam ljude oko sebe i neki prolaze kroz život ko' peder kroz striptiz bar. Ono, minimaliziraju si stres maksimalno, uvijek idu linijom manjeg otpora, nema uzaludnog trošenja energije, ne stvaraju akcijski potencijal ako baš nije nužno potrebno... I pitam se, koji vrag samnom ne valja? Koji je to točno moj gen (ili možda više njih) koji ima neku anomaliju da jednostavno nisam u stanju ići jednostavnijim i lakšim putem? Ono u što sam sigurna, to definitivno nije ona bosanska strana mojih gena hehe.
Ima negdje mojih starijih postova po arhivi kako lamentiram o istom ovom svom problemu. Ali ne mogu si pomoći očito. I cijelo vrijeme si razmišljam kako ću se odmoriti idući semestar, jer većinu stvari vezanih za fax trebam završiti do 2 mjeseca iduće godine, a zadnji semestar trebam samo napisati diplomski. I da, to će biti najmanja stvar, nakon što završim cijeli eksperimentalni dio do Nove godine (pod uvjetom da doživim Novu godinu naravno  ). A onda naravno, ja ne bih bila ja da već nemam hrpetinu planova za taj zadnji semestar. Jer jel, imat će se vremena. Ovim tempom dogovaranja kojekakvih projekata, putovanja i sličnih divota, mislim da ću si uskoro popuniti raspored do iduće Nove godine.
Da, uvaljujem se u svašta. I očito mi to paše na neki perverznomazohistički način. I zato ovaj blog ovdje vene. Ali jesen je, mora u hibernaciju očito.
|
- 20:34 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 03.10.2011.
Početak
Pametan zapisuje, a budala pamti. Stara je to poslovica, ali oh kako istinita. Nekad davno, ali stvarno davno, valjda u osnovnoj školi sam još sve pamtila. Ma čak ni onda, čini mi se da je moj prvi rokovnik tamo negdje iz 8. osnovne. Mama mi ga je bila kupila, jer je bio fora i šaren i da si zapisujem kad imam koji test. Nisam puno pisala po njemu, čisto zato jer nisam imala niti približno toliko obveza kao u srednjoj ili sada na faxu.
Dakle, ključ dobre organizacije je dobar rokovnik. Imala sam ih svakakvih, velikih, malenih, šarenih, jednobojnih, tvornički proizvedenih, neke sam sama radila. I evo, novi početak, nove akademske godine. Danas sam se počela organizirati i shvatila sam da JOŠ nisam nabavila novi rokovnik, moram to hitno, najhitnije napravit. Jer šta, počne mi se događati da po raznim papirima, tekicama, mobitelu i koječemu zapisujem što moram/trebam/hoću i vrlo brzo se pogubim. I zato je najbolje i najjednostavnije imati rokovnik. Sve na jednom mjestu, a praktično za ovakve poput mene, kojima je čest kaos u glavi, a još češći kaos u svakodnevnom životu.
I vjerojatno velika većina ljudi rokovnik ima sa početkom kalendarske godine, ali meni život već dugi niz godina funkcionira od 9./10. mjeseca, pa do 6./7. mjeseca i jednostavno sam tako navikla. Ovo je samo još jedan početak nove godine i kao takav zaslužuje nove i prazne listove koje tek trebam popuniti.
|
- 21:43 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
