Potaknuta nekim crnim spoznajama vezanim uz kroničnu ignoranciju ljudskog roda i tipični primitivni balkanski state of mind u kojem je ja višestruko bitnije od mi.
Baš razmišljam o tome ovih dana, jer kako se meni čini ispada da je znanje i prokletstvo i blagoslov. Naravno, sve ovisi o tome kakvim informacijama baratate, koliko promišljate o dotičnim spoznajama i gdje vidite sebe u cijeloj toj priči.
Definitivno informacije nikada nisu bile dostupnije, ali isto tako definitivno čovjek nikada prije nije radio ovoliko sranja koliko radi u zadnjih par stotina godina svog bivstvovanja na ovoj planet.
Koliko god znatiželja ponekad bila izuzetno jaka sila koja može voditi pojedinca da istražuje svijet oko sebe (što uostalom i jest jedna od glavnih pokretačkih sila koja nas je dovela tu gdje smo danas), ne kaže se bezveze da je ona ubila mačku. Jer nisu sve spoznaje benigne.
Naime, jedna je stvar djelovanje na temelju spoznaja/informacija koje imamo, međutim nije to baš uvijek moguće. I ne mora to znanje koje posjedujemo biti nikakva državna tajna ili nešto slično, nego naprosto spoznaja o nečemu na što mi ne možemo gotovo nikako ili nikako utjecati.
A onda imamo dvije opcije: probati nešto napraviti, živcirati se i na koncu ne uspjeti što dovodi do neizbježnog razočaranja ili naprosto odustati u startu i baciti se u zen područje svejednosti (iako mi je teško povjerovati da bi si netko koga znatiželja pokreće dozvolio da mu bude svejedno).
I zato je znanje i prokletstvo i blagoslov. Jer lakše je ne razmišljati o stvarima oko sebe jer onda niti ne dolaziš u nezahvalne situacije. Ali, kakav je to onda život?