Klepsidra
Vrijeme, moje vrijeme, to je jedino što uistinu posjedujem. Barem tako to doživljavam. I to je jedino što drugima uistinu mogu dati od sebe (naravno ako to žele).
Dogodi se ponekad da me život, ono što moram raditi, toliko obuzme, da mi sekunde doslovce prolaze kroz prste, poput sitnih zrnaca pijeska što prolaze kroz usko grlo pješčanog sata.
(hm, možda sam pohlepna jer previše toga želim napraviti i nisam u stanju sjediti i ništa ne raditi)
Strašno je što često prekasno shvatim da sam otišla predaleko, preko ruba. Do tada sam se obično već raspala iznutra, a ona blijeda skulptura mene je toliko krhka da je dovoljan jedan dodir, jedan maleni dodir da se raspadnem na milijun komadića.
Danas sakupljam te komadiće. A i mislim da ću ih uspjet polijepit u nešto smisleno.
|