"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
srijeda, 30.03.2011.
Mlaćenje prazne slame
Moram petljat po nekakvom programu i to malo vježbat kako funkcionira. Inače ću sutra na vježbama biti totalni debilček i klikat sve i svašta, a asistentica će me samilosno gledat i po x-ti put objašnjavat nešto. Događa mi se u zadnje vrijeme da se izgubim, kada mi je nešto dosadno, pobjegnu mi misli. Baš mi treba iznenađujuće puno energije da se skoncentriram na nešto što me ne intresira. Prije to nije bilo tako, sve je nekako lakše išlo, a sad se osjećam kao mala klinka kojoj mama nešto objašnjava, a ona vidi nešto šareno u daljini i gotova je priča.
Prošli tjedan čini mi se, da to je bilo prošli tjedan, imala sam predavanje. Jutro je, sjedim, ispred mene je profesor koji priča nešto, s desne strane je prozor i pogled na livadu, vidim jaglace. Sunce me počinje grijati, jer je prozor na južnoj strani. Odjednom dolaze dva leptira, igraju se oko onih jaglaca, i cijeli taj prizor je začinjen zrakama sunca. Skoro nerealno. U pozadini čujem profesora kako priča. Teško se bilo odlijepit od tog prizora.
Teško mi je ponekad, jer profesori postavljaju pitanja i onda moram pratit sa 100%, a nekad mi se baš ne da. I ne, nemojte mi pričati o koristi predavanja, jer bez brige znam koje su koristi i ne markiram predavanja, štoviše dio sam faxovskog inventara, ali ponekad su neke stvari toooliko dooosadne. I onda tu dosadu čitaju sa slajdova. Gubljenje vremena, stvarno.
Vjerovali ili ne, u petak ću si najvjerojatnije kupit novi fotić, ili najkasnije idući tjedan. Taman sam uspjela uštedit neke pare, a hitno hitno mi treba novi fotić. Ništa preskupo, a čini mi se da sam našla nešto zadovoljavajuće. Ne volim slikat ljude, uglavnom mi smetaju na slikama. Ne volim slikati sebe, ništa mi ne znači slika na kojoj se vidi moja malenkost, a u pozadini nešto. Nagrđujem sliku hihihi. Objekti mojih fotografija su, oh velikog li iznenađenja, biljke (a tu i tamo uleti i koja životinja). Naravno, totalni sam amater, ne obrađujem slike kasnije, čak mi se ne da ni to sve toliko proučavat, ne da mi se razvijat opsesije fotićima i slikama. Bitno mi je da se sve lijepo vidi i super mi je slikat detalje i neke fora stvari, uostalom, već svi znate kakve su moje slike. Pročeprkajte po arhivi.
Btw, u nedjelju sam imala veselo druženje sa Oscarom. Ošišala sam ga na kratko. Skroz kratko. Nikad nije bio tako kratko ošišan, ajme da ga vidite, ko da imam novog peseka. Sav je smiješan. Mami izgleda kao pudlica, mene podsjeća na nekog malo većeg terijera (ok, puno većeg :). Ajme koja je to bila borba, nemate pojma. Nisam ja to htjela radit, u subotu sam bila na terenu i bila sam mrtva, htjela sam se odmorit, ali eto, mama me uspjela na trik uhvatit da ga sredim. No, budemo imali fotosešn kad kupim novi fotić, pa ćete vidjet to čudo od psa. Presmiješan je.
Usput sam imala i doživljaje obiteljske prirode. Uživali su i susjedi, to svakako. Ja sam bila samo promatrač, ali zanimljivo je slušati kada se ljudi pokače oko nečeg na dvorištu. I još je zanimljivije vidjeti kako u krugu od sto metara ne možete čuti ni vranu kako se glasa, a kamoli nekakvog psa koji inače konstantno laje. Uglavnom, baka je bila u elementu. Ona i ujak su imali okršaj, verbalni. Mnogo zanimljivo, šta da vam kažem. Ne smiješ se smijat, a sve je smiješno. Ne smiješ ništa reć, ispast ćeš kolateralna žrtva. No, zabavno je promatrat. Nemojte mislit da se to svaki dan sad tu odvija, naravno da ne, ali moja baka je posebna biljčica pa to zna baš bit zabavno kad se desi. Svi smo imali drame s njom u životu, barem jednom. Čak i ja nisam s njom skoro godinu dana razgovarala. No, to su sad teme za neki drugi post.
Htjela bih ići čitat knjigu... A moram se bavit tim programom. Ujutro moram na fax pa neću stić. Ah... Uglavnom, jedva čekam vikend. Vjerovali ili ne, ovo će mi bit prvi slobodan vikend u zadnjih mjesec dana. Nemam nikakvih obveza, u smislu da moram nekud ić. Imam drugih obveza, ali ako ih mogu obavit u pidžami, onda to i nije toliko strašno. Hmm, ako kupim fotić, mogla bih na Medvednicu, ili čak tu po šumi malo petljat. No, vidjet ćemo. Slatki su to planovi, ali prvo da odradim četvrtak :D.
Danas sam zaspala na predavanju. Nekoliko puta. Samo sam se izgubila, jedva sam gledala. Čak nije ni predavanje bilo toliko dosadno samo po sebi, koliko sam ja očito bila umrtvljena. Drugo predavanje sam preživjela nekako, uz kavu. Treće sam markirala.
Obožavam voćnu salatu. A super mi je kako ju Maraschino popravi. Hmmm pa dobro, ne baš popravi, ali da joj neku dodatnu dimenziju. Često ga zaboravim stavit, ali sad sam se sjetila. Podsjeća me na ljeto. Ah, ljeto.
Ne nosim kišobran. Imam unutarnje otpore prema tome. Opterećuje me. Zaboravljiva sam.
Antena Zagreb svira Californication. Past ću u nesvijest.
Spavala sam dva sata danas popodne. Znam da to nije dobro, ali imam snage sad za dalje.
Nećete vjerovat, ispunila sam album Životinjsko carstvo. Prvi put u životu! Sretna sam ko malo dijete. Moram samo to odnijet do Kraša.
Divim se entuzijastima. Iskreno se divim, klanjam se do poda.
Znate ono kada ste jako umorni, nedovoljno naspavani, fizički iscrpljeni? A imate posla. Morate biti negdje i morate raditi nešto. To ja zovem zombi stanje uma (ZSU – malo me skraćenice peru zadnjih dana, pa eto da se izživim (Kak' se ovo piše? Bez z možda? Medo?) i ovdje).
Najsmiješnije mi je kod ZSU kako automatski sve radim, a mozak spava. Ono baš spava, imam osjećaj da mi je brzina misli onda toliko malena da doslovce to više nije tok misli nego šta ja znam, sporadični impulsi. Zanimljivo je to zapravo, a još mi je zanimljivije kako kofein funkcionira na kratke staze, baš osjetiš svaku molekulu u tijelu, a onda samo nestane.
Neugodno mi je kad sam na predavanjima i pratim koliko – toliko, ali osjećam kako dolazi do gašenja sustava. Shut down. I nevjerojatno mi je kako je teško kontrolirati oči. Da, te proklete izdajice. Sve vidiš kroz njih, sve.
Problem je, koji se već provlači neko vrijeme je nedostatak minuta u danu. Ne stigneš sve što želiš. Prokleta ograničenja na koja ne možeš utjecat. Naravno, najlakše je oduzeti od sna, ali deprivacija sna ima direktne posljedice na funkcioniranje. I onda opet nisi ništa napravio.
Dakle da, oduzimam si od sna, ne stignem sve, ali opet ni 5h spavanja nije baš neka sreća. Pisala sam nekad davno o onoj euforiji koju osjećam kada sam kronično neispavana. Kao da sam pod blagim utjecajem alkohola. Baš ću morat malo googlat fiziološku pozadinu svega ovoga.
Anyway, da ne trkeljam tu dalje i bezveze, jer zapravo ne pišem ništa suvislo, ZSU je na tapeti ovaj tjedan, i to pogotovo u jutarnjim satima. Ah, samo da preguram sutrašnje izazove :D.
Priča mi baka neki dan kako je bila kod doktorice. Ništa novo, baka stalno priča o svojim boleštinama i sličnim problemima. Međutim, ova priča je bila baš hmm poluhoror priča iz našeg zdravstvenog sustava.
Dakle, sve počinje ovako, baka ima 70 godina ravno i polako sve počinje štekat. Jedna od stvari koja ju već dugo muči su ruke, često joj se ukoče, ima nekakve grčeve, nemam pojma, nije ni bitno. I svako toliko za to dobije nekakve terapije, prije je išla na nekakve vježbe, sad najnovije je dobila nekakvu terapiju ultrazvukom ili tako nešto, nisam baš slušala tehničke detalje, a i nisam sigurna da ih ona pohvata najbolje, pa to sve uzimam sa dozom rezerve. No, ono što je pohvatala jako dobro, kao i uvijek su neki detalji. Baka ima smisla za detalje. Pogotovo kad je njezina stražnjica u pitanju :).
Dakle, ta terapija se svodi na to da ona svoje ruke stavi u lavor pun vode i onda oni puštaju to nešto što bi joj valjda trebalo pomoći. I tako, uđe ona neki dan (to joj je već bio 3. ili 4. put) u prostoriju, kad vidi tehničarku ili medicinsku sestru da izlijeva vodu van iz lavora i puni sa novom. Bez ikakve dezinfekcije, ičega. I dobro, odradi baka to i izađe van, kad vidi vani stariju gospođu koja je bila prije nje na terapiji, još nije otišla. I napravi se luda moja baka i počne razgovor, i pita ju jel i ona isto zbog ruku tamo. A ova joj odgovori: „Ne, ja sam tu zbog stopala.“
Naravno, baka je dobila slom živaca, i ravno otišla doktorici i rekla da tamo više neće ni luda. Doktorica vjerojatno nije bila iznenađena, ali je rekla da nisu normalni i da ne ide tamo više. Jer šta, baka je povezala detalje sa činjenicom da su joj po rukama oko noktiju izbili nekakvi plikovi – upale i to baš onda kada je krenula na te nesretne terapije. Jer ruke ipak stalno koristimo za sve i svašta i uvijek postoje neke mikroozlijede i slična mjesta koja su plodno tlo za ulaz bakterija i gljivica. Dakle, jasno je ko dan da je to tamo pokupila. Doktorica joj je dala nekakvu antibakterijsku kremu da si to maže i nadam se da će joj proći bez dodatnih komplikacija. Jer šta, moja baka je i dijabetičar već 30 godina, ima problema sa srcem, cirkulacijom i ne znam čime još sve ne i naravno da su bilo kakve infekcije opasna stvar, pa makar djelovale i bezazleno.
No, meni nije jasno kako si bilo koja zdravstvena ustanova može dozvoliti tako nešto? Dakle očito im je jeftinije liječiti infekcije koje ljudi pokupe na takve načine nego dezinficirati taj jedan lavor (kad si već ne mogu priuštiti 2 – jedan za noge drugi za ruke) sa 60% etanolom. Mislim ono, EtOH je stvarno učinkovit za takve stvari, a i relativno jeftin. Zapravo, svakako je jeftiniji od krema za takve upale (antibiotici, antimikotici), a da ne pričam ako se stanje mojoj baki ili bilo kome tko je tako pokupio nekakvu infekciju zakomplicira koliko će novaca biti ulupano u liječenje infekcija kod oboljelih.
Jasno mi je da se štedi, nema se novaca, bla bla. Ali ono, ovo je čista matematika. I ovo je samo jedan maleni primjer, strah me pomisliti kakvih sve divota i krasota ima i koliko ovakva vrsta nemara u krajnjoj liniji više košta, umjesto da se sve dva tri puta pošprica sa EtOH i dezinficira. Znam da je nemoguće dobiti takve brojke, ali onak, čisto me zanima.
Dakle, ajmo odmah u glavu bez nepotrebnog uvoda. Wc-i, toaleti, nužnici, kako god se već sve nazivaju. Da, o tome ću danas pisat. Pisala sam nekad davno o tome, o top 5 najgorih na putovanjima. Ne znam za vas, ali ja takva mjesta jednostavno zapamtim. Ako vam se da tražit, ima negdje u arhivi. No, nisu sada tema moja putovanja i toaletna iskustva sa istih, već iskustva svakodnevna.
Jer šta, kao i većina studenata koji idu na sva predavanja non stop sam u gradu, tj. na faxu. Uz još neke obveze praktički me cijele dane nema doma, a fiziologija jelte ne pita di se ja nalazim, uostalom isto mi je kao i svima – svi smo mi robovi svoje probave i urinarnog sustava (dokaz da apsolutna sloboda ne postoji ;).
E sad, ono što meni nije jasno su ljudi u kafićima, knjižnicama, kolege studenti, svi oni koji koriste te prostorije kao i ja. Zašto su toliko prljavi i odvratni? Možda ne prljavi koliko odvratni. I evo, sada ću biti selektivna i obraćam se samo ženama. Jer ne znam kakva je situacija u muškim wc-ima. Vjerojatno slična, ali ne ulazim tamo, pa ne mogu komentirat. Ali što sam sve vidjela u ženskim wc-ima, pa mogla bih roman napisat. Pa jebemu mater, žene drage, kako vam nije neugodno ostaviti krvavi uložak na podu wc-a? Kako? Ja to nikad neću razumjet. Nehigijenski, odvratno, nepristojno, neodgojeno, idiotsko. Nemam druge riječi. Pa zašto bi bilo koja čistačica morala skupljati tuđe krvave uloške po wc-ima? Jer oprostite to je odvratno i ne, nema izgovora i opravdanja za tako nešto. Pa gdje vam je elementrarna pristojnost. I ne, nemojte mi pričati da nema kante za smeće u wc-u ili slično, jer gotovo uvijek ima, pa ih svejedno bude sa strane, a sve i da nema, pa ono, daj pokupi to svoje i baci negdje na za to predviđeno mjesto, jer uvijek, ali uvijek postoji negdje neka kanta za smeće u blizini. Ko kaže da nema – laže.
Iduća kategorija je wc prekriven urinom aka zapišani wc. Ono, mislim stvarno, jasno mi je da se dogodi, pobjegne malo, pogotovo ako ciljate iz zraka, ali šta je toliko teško obrisati za sobom? Ili još bolje mi je kada je bijela daska onako fino crvenkasta, od menstrualne krvi. Šta štedite na svojim maramicama ako već nema wc papira? Jer ok, kužim zna nestat wc papira, ali svi nosaju te maramice sa sobom. Pa daj obriši to za sobom. A kaj je najbolje od svega, ove situacije redovno viđam i kada wc papira ima i više nego dovoljno. Odvratno.
A kako tek volim kada se ne pusti voda. E a fakat mi je dan lijepši kada mogu vidjeti jel' dama prije mene imala čvrstu ili mekanu stolicu. Pa gdje vam je pamet? Kako vam nije neugodno? I još su mi bolji oni koji toliko papira nabacaju u wc da voda ne može otići. A bila sam čak jednom svjedok kako domar/vodoinstalater ili što je već bio u NSBu psuje sve po spisku jer je morao odčepljivat wc, zato jer je neka fina dama bacila uložak u wc. Mislim, kad se pamet dijelila dotičnu je preskočilo valjda?
I stvarno sam se svega nagledala. Ok, ne možete utjecat na mirise koji ostaju iza vas i svima je jasno da nitko od nas ne sere cvijetiće sa mirisom lavande, ali stvarno, stvarno ne razumijem zašto ljudi iza sebe barem ne ostave koliko toliko pristojnu situaciju. Ok, ne morate imati domestos sa sobom u torbi i ribat wc (iako ja nekad stvarno poželim da ga imam sa sobom kada vidim na šta to sve liči), ali dajte bar imajte minimalno empatije prema svim korisnicima dotičnih prostorija.
Stvarno mislim da su ti prostori zapravo ogledalo nacije i higijenskih navika. A i živo me zanima kako se sve te dotične dame doma ponašaju u svojim privatnim odajama. Ostavljaju li uloške po podovima, ostavljaju li zapišane daske? Baš me zanima.
A da ne pričam šta sam sve čula od frenda koji ima svoj birc i čega se sve nagledao, od krađe wc papira (?) pa do kojekakvih situacija koje bi se mogle klasificirati kao mini ekokatastrofe.
Čudno mi je, totalno mi je čudno znati da ljudi koji me poznaju čitaju ove moje baljezgarije ovdje. Ok, malo je onih kojima sam ja osobno dala link ovog bloga, ali oni koji su slučajno naletjeli na njega i poznaju me, e to je jedna skroz druga priča. Ma naravno, blog je javna stvar, bila bi iluzija očekivati da nikada nitko neće otkriti ovo moje malo mjestašce gdje istresam svoje frustracije, ali opet, čudno mi je kada mi netko dođe i kaže uživo – joj super ti je blog.
Naravno, dio sam malenog mikrosvijeta, relativno je maleno okruženje u kojem se krećem svakodnevno i puno ljudi me zna, a i ovdje toliko toga otkrivam o sebi da su jednostavno neke stvari neminovne, ali opet čudno jeeee.
Lakše mi je zapravo kad ne znam tko me čita, zato ni nemam stat counter i slična čudesa, jer lijepše je ponekad ne znati. A i zabavnije, šta ne?
I da, u nekom trenu sam završila na cool listi, nenadano i neplanirano, dostupnost se povećala i tako, some things just happen.
Nego, nevezano uz ovo gore, imam o čemu pisati, ali uhvatila me neka fjaka. Sestra me zafrkava da je to proljetni umor ili kako se to već zove, što ja ne priznajem. Ok, možda postoji, ali ne u mom svijetu. No, zadnjih tjedan dana se osjećam kao da sam dva tjedna 10 sati dnevno okopavala krumpir. A nije da se fizički umaram više nego obično, standardan semestar sa standardnom količinom obveza. Ne znam. Uglavnom, kad se malo skoncentriram bit će baljezganja po starom, a do tad, budite mi pozdravljeni ;)
Zapravo, nije da mi nedostaju riječi, to je uvijek laž izrečena iz mojih usta, tj. ispod mojih prstiju, nego mi je nedostajala tema. Nešto konkretno za pisati, jer sve se nešto povlači po glavi, ali ništa dovoljno dobro da konkretno verbaliziram. I onda sinoć inspiracija.
Mnogo je razloga zbog kojih više ne gledam televiziju. Evo imam teve tu u sobi i iskreno samo skuplja prašinu. Kada hoću nešto i pogledat, dakle ciljano, moram tražiti daljinske upravljače jer se uvijek nekako negdje zametnu. U dnevnom boravku imamo Max teve sa svom silom programa, ali ili a) nemam vremena gledat, b) netko drugi je prisvojio daljinski, a meni stvarno nije toliko stalo da se natežem ili c) kada bih i mogla gledat, budem preumorna pa jednostavno izaberem krevet. No sinoć se dogodila rijetka opcija kada nisam bila umorna za spavanje, a dnevni boravak je bio isključivo moj, svi ostali su se razbježali. I krenem ja nadobudno tražit nešto prihvatljivo po tim kanalima.
Naravno, prihvatljivog ničega nije bilo, jer subotom navečer bih trebala ludovati negdje vani i opijati se kao sav normalan svijet, ali budući da to jednostavno nije my cup of tea, moram trpit sa gluparijama na teveu. Na kraju sam ugasila dotičnog i otišla čitat knjigu.
No, nakon ovog bespotrebno dugog uvoda mogu konačno prijeći na stvar. Radi se o dokumentarcima. I to ne bilo kakvim, nego o onima kojima su protagonisti životinje. Dakle, moja malenkost je apsolutno alergična na takve stvari. Jer ok, sve je to slatko, cici mici i super kada se maleno stvorenje od polarnog mede valja po snijegu. Ali nakon x puta gledanja slične scene u različitim produkcijama, jednostavno ne mogu više. Ili, koliko puta moram vidjeti čopor lavova kako se izležavaju u afričkoj savani, a da ne poludim od iste scene all over again? Prekrasno je kako napeto isčekujemo hoće li gepardica zatamanit nekog onemoćalog biljojeda, jer naprosto o tome ovisi hoće li oba njezina mladunca preživjeti sezonu suše, jer kiše su još uvijek daleko. I narator se sa istinskom zabrinutošću pita što će se dogoditi kada idući put vidimo gepardicu, hoće li biti sama ili ne? I tako dalje do iznemoglosti...
Mislim sve je to super i uberkjut, ali majkemi ja ako još jednom vidim gorile kako se valjaju po prašumi i trijebe buhe jedni drugima, spalit ću na živce. Kada vidim da netko u kući (tata najčešće) gleda takve stvari, bježim glavom bez obzira iz dotične prostorije. Ispada kao da sam nekakva luđakinja, što vjerojatno i jesam, ali to su stalno iste stvari, sve je već viđeno.
Jasno mi je da su ljudi fascinirani sa afričkom petoricom velikih i da se to najlakše snima, jasno mi je da ljudi vole gledat majmune, iz sentimentalnih razloga valjda, ali priroda je toliko raznolikija i zanimljivija od toga svega. Ok, znam, ima i drugih dokumentaraca, o svim ostalim stvorenjima i sve je to super, ali ne znam, nekako mi je to sve previše. A možda je i stvar u tome što već znam što će reći, nema nikakve mistike u svemu tome, rijetko čujem neku novost, pa mi je dosadno. Iako, biljke obožavam, svejedno rijetko naletim na neki dobar dokumentarac o njima.
Ali zato volim pogledati sve ono ostalo, katastrofalna predviđanja budućnosti, povijesne dokumentarce o starim civilizacijama, o drugim religijama, o svemiru i tako to. To mi je sve novo i često znam ponešto o tome, ali ni približno sve.
Valjda je stvar u tome čime se bavimo u životu. Jer šta, ja sam stalno u toj biologiji, sve se vrti oko toga, na taj način gledam svijet, to me jako promijenilo, ali ponekad mi je to sve previše. Zapravo, samo sam na dokumentarcima primjetila da je tu granica. Recimo, oduševljavam se na slike prirode, obožavam čitati o novostima, ali dokumentarci su mi ne znam, slaba točka valjda.
I zanima me kako je s vama, ostalima? Jer ono čime se bavimo itekako utječe na naš način razmišljanja i pogled na svijet. To je naprosto tako, pomirite se s tim. Imate li vi granicu kada više ne možete podnijeti nešto jer se stalno time bavite?
We'd be so less fragile
If we're made from metal
And our hearts from iron
And our minds from steel
And if we built an army
Full of tender bodies
Could we love each other
Would we stop to feel
And you want three wishes:
One to fly the heavens
One to swim like fishes
And then one you're saving for a rainy day
If your lover ever takes her love away
You say you want to know her like a lover
And undo her damage, she'll be new again
Soon you'll find that if you try to save her
It will lose her anger
You will never win
And you want three wishes:
You want never bitter
And all delicious
And then one you're saving for a rainy day
If your lover ever takes her love away
You want three wishes:
One to fly the heavens
One to swim like fishes
You want never bitter
And all delicious
And a clean conscience
And all it's blisses
You want one true lover with a thousand kisses
You want soft and gentle and never vicious
And then one you're saving for a rainy day
If your lover ever takes her love away
