And now for something completely different

Zapravo, nije da mi nedostaju riječi, to je uvijek laž izrečena iz mojih usta, tj. ispod mojih prstiju, nego mi je nedostajala tema. Nešto konkretno za pisati, jer sve se nešto povlači po glavi, ali ništa dovoljno dobro da konkretno verbaliziram. I onda sinoć inspiracija.

Mnogo je razloga zbog kojih više ne gledam televiziju. Evo imam teve tu u sobi i iskreno samo skuplja prašinu. Kada hoću nešto i pogledat, dakle ciljano, moram tražiti daljinske upravljače jer se uvijek nekako negdje zametnu. U dnevnom boravku imamo Max teve sa svom silom programa, ali ili a) nemam vremena gledat, b) netko drugi je prisvojio daljinski, a meni stvarno nije toliko stalo da se natežem ili c) kada bih i mogla gledat, budem preumorna pa jednostavno izaberem krevet. No sinoć se dogodila rijetka opcija kada nisam bila umorna za spavanje, a dnevni boravak je bio isključivo moj, svi ostali su se razbježali. I krenem ja nadobudno tražit nešto prihvatljivo po tim kanalima.

Naravno, prihvatljivog ničega nije bilo, jer subotom navečer bih trebala ludovati negdje vani i opijati se kao sav normalan svijet, ali budući da to jednostavno nije my cup of tea, moram trpit sa gluparijama na teveu. Na kraju sam ugasila dotičnog i otišla čitat knjigu.

No, nakon ovog bespotrebno dugog uvoda mogu konačno prijeći na stvar. Radi se o dokumentarcima. I to ne bilo kakvim, nego o onima kojima su protagonisti životinje. Dakle, moja malenkost je apsolutno alergična na takve stvari. Jer ok, sve je to slatko, cici mici i super kada se maleno stvorenje od polarnog mede valja po snijegu. Ali nakon x puta gledanja slične scene u različitim produkcijama, jednostavno ne mogu više. Ili, koliko puta moram vidjeti čopor lavova kako se izležavaju u afričkoj savani, a da ne poludim od iste scene all over again? Prekrasno je kako napeto isčekujemo hoće li gepardica zatamanit nekog onemoćalog biljojeda, jer naprosto o tome ovisi hoće li oba njezina mladunca preživjeti sezonu suše, jer kiše su još uvijek daleko. I narator se sa istinskom zabrinutošću pita što će se dogoditi kada idući put vidimo gepardicu, hoće li biti sama ili ne? I tako dalje do iznemoglosti...

Mislim sve je to super i uberkjut, ali majkemi ja ako još jednom vidim gorile kako se valjaju po prašumi i trijebe buhe jedni drugima, spalit ću na živce. Kada vidim da netko u kući (tata najčešće) gleda takve stvari, bježim glavom bez obzira iz dotične prostorije. Ispada kao da sam nekakva luđakinja, što vjerojatno i jesam, ali to su stalno iste stvari, sve je već viđeno.

Jasno mi je da su ljudi fascinirani sa afričkom petoricom velikih i da se to najlakše snima, jasno mi je da ljudi vole gledat majmune, iz sentimentalnih razloga valjda, ali priroda je toliko raznolikija i zanimljivija od toga svega. Ok, znam, ima i drugih dokumentaraca, o svim ostalim stvorenjima i sve je to super, ali ne znam, nekako mi je to sve previše. A možda je i stvar u tome što već znam što će reći, nema nikakve mistike u svemu tome, rijetko čujem neku novost, pa mi je dosadno. Iako, biljke obožavam, svejedno rijetko naletim na neki dobar dokumentarac o njima.

Ali zato volim pogledati sve ono ostalo, katastrofalna predviđanja budućnosti, povijesne dokumentarce o starim civilizacijama, o drugim religijama, o svemiru i tako to. To mi je sve novo i često znam ponešto o tome, ali ni približno sve.

Valjda je stvar u tome čime se bavimo u životu. Jer šta, ja sam stalno u toj biologiji, sve se vrti oko toga, na taj način gledam svijet, to me jako promijenilo, ali ponekad mi je to sve previše. Zapravo, samo sam na dokumentarcima primjetila da je tu granica. Recimo, oduševljavam se na slike prirode, obožavam čitati o novostima, ali dokumentarci su mi ne znam, slaba točka valjda.

I zanima me kako je s vama, ostalima? Jer ono čime se bavimo itekako utječe na naš način razmišljanja i pogled na svijet. To je naprosto tako, pomirite se s tim. Imate li vi granicu kada više ne možete podnijeti nešto jer se stalno time bavite?