"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth."
Thomas Henry Huxley


A da malo objasnim...

Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.


Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:

semiramidin.vrt@gmail.com


Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)

© Semiramidini vrtovi
2008. - 2013.


Linkovlje:

Annabelle
Annabelle's kitchen
Barba
Bookeraj
Defton
Leeloo
Luki
Elle Woods
Kinky
Medo
Modesti
Neverin
Otok
Photofairy
Sadako's apprentice
Windfuckersister
ZlicaOdOpaka


biologija.com.hr
blog.hr


moja sestra
Annabelle
Annabelle's kitchen
Arhitektica u usponu
Danas kuhamo
Ekstrasolarni planet
Mersault gone worse
MiG
Neko-chan
Photofairy
Rozza
Tihavoda
Twolostsouls
Wallawall



"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog."
George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog

subota, 26.02.2011.

Kada sve izgubiš Znate koja je najopasnija vrsta ljudi? Ona koja nema ništa izgubiti. Kada se dogodi kritična masa takvih ljudi onda se dogodi ono što se dogodilo u Egiptu i ostalim zemljama. Slično se događa i kod nas. Mi možda nemamo diktatora koji vedri i oblači zadnjih 30 godina, ali imamo svoju specifičnu situaciju i mogu se povući određene paralele. Iskreno, uvijek sam mislila da smo si sami za sve krivi, sami smo si izabrali vlast koja nas kontinuirano krade, sami smo dozvolili da ovo sve krene u pogrešnom smijeru, sami smo dozvolili da se kriminal uvuče u sve pore našeg društva. Kakav narod, takva vlast, zar ne? No, gledam sada što se događa i znate što, drago mi je da su ljudi progledali. Bolje ikad nego nikad. Ok, svatko ima svoje razloge za svoja prošla opredjeljenja, većina je bila „kupljena“ na različite načine (i to ironije li, vlastitim novcem), međutim eto čini se da su prvo morali sve izgubiti da bi shvatili da se netko opasno zafrkavao njihovim životima. Mnogi sada traže dublje motive onih koji sve ovo organiziraju, i oni sigurno postoje, jer budimo realni, svaki vođa bilo čega uvijek ima nekakve motive, no mislim da nije potrebno zamarati se time u ovom trenu. Jer pokretač mora postojati, a jednom kada se stvari pokrenu, onako kako trebaju, neće više biti bitno tko je prvi rekao: „Ajmo!“ Drugo pitanje koje se tu postavlja je nasilje. Ne, nemojte misliti da sam pobornik, jer nisam, odbojna mi je svaka vrsta nasilja, od psihičkog do fizičkog, no i tu postoji jedan ali. Ok, mirni putevi su preporučljivi, ali jesu li dovoljni? Studenti su prosvjedovali mirno, kratkoročno su postigli neke ciljeve, ali dugoročna sigurnost još uvijek ne postoji. Mirno je skupljeno koliko ono tisuća potpisa za referendum? I to je završilo u ladici. Evo, Lesar je skupio šezdesetak tisuća potpisa za ostavku Vlade. Mislite li da će se to shvatiti ozbiljno? Nekako sumnjam. Dakle, ne možete reći da mirne metode nisu isprobane, jesu, ali eto, nisu ozbiljno shvaćene. Naravno, i dalje to ne znači da se treba mlatiti sa policijom, nasilje je rijetko pomoglo, a sve uništeno opet plaćamo mi. No pitam se, što trebamo napraviti da nas se ozbiljno shvati? Koliko glasni trebaju biti ljudi da netko shvati da je nepoželjan? Jedino rješenje koje mi se čini kao relativno dobro, ali je dugotrajno, su ustrajni mirni prosvjedi. Svaki dan. Paraliza centra svakog većeg grada, s naglaskom na Zagreb. Nema se više što izgubiti, to je sigurno. Izgubilo se sve što se moglo. U zemlji gdje imamo 400 000 nezaposlenih, 400 000 onih koji nemaju više ništa izgubiti, ovo mi se čini kao jedino rješenje i konstantni pritisak je jedina mirna metoda borbe. Ipak, nešto će se sigurno promijeniti i to vjerojatno uskoro, jer ovakvo stanje više nije održivo, to je jasno. A ono što mene zanima jest – kako nakon toga?

petak, 25.02.2011.

The end Znate onaj osjećaj kada nešto završite? Kada stavite točku na i. Pogotovo kada je to „nešto“ bilo mukotrpno i dugotrajno. Ok, ne dugotrajno u smislu desetljeća, ali dugotrajno u nekom manjem periodu. Pogotovo, kada se intenzivno bavite tim nečim, a mislite da ne zaslužuje toliko vaše pozornosti, jer vas možda ne intresira. No nije bitno, važno je da je gotovo. Osjećaj je između nekakve praznine i olakšanja. Dobar je osjećaj. Konačno predah. Kada razmišljam, vidim da se sve sastoji od rokova, moraš ovo, moraš ono. Sve moraš napraviti i završiti u nekom periodu or else. Or else what? Svi si stavljamo te neke pritiske i stresove općenito, što je glupo. Ajde ako je neki rok na koji ti ne možeš utjecat, tipa na faxu ili nešto, posao itd. Ali puno gore je kad si sami zadamo neki rok u glavi, to je tek veselo. Nitko nas ne može ograničiti koliko mi možemo sami sebe. No, nemam takvih samolimitirajućih problema trenutno, bez brige. Riješila sam jedan rok sa svog repertoara, uz fax vezan naravno. I olakšanje je enormno. Što će se dalje događati ne ovisi o meni, ali nije ni bitno, ja sam svoje napravila najbolje što sam mogla i znala. I sad konačno odmor ovaj vikend. Ali pravi odmor. Ok, trebalo bi mi tjedan dana ležanja i buljenja u strop i općenito da mi mozak bude na stand by, ali ne mogu si to priuštit, trenutno je to nedostižni luksuz, no bit će i toga. Evo, ispitni rokovi nisu ni završili kako treba, fax već počinje, još jedan ciklus ispočetka. No dobro, lakše je, proljeće je pred vratima. Samo da je Sunce tu i problema nema. I tako, samo sam to htjela reći. Preiscijeđena sam za neke „teške“ teme. Ali bit će i toga uskoro, nije kao da mi za to trenutno treba neka posebna inspiracija :P

srijeda, 23.02.2011.

Sve je u pogledu... ... zar ne?

ponedjeljak, 21.02.2011.

Generiranje i generatori Vidite ovu bljedunjavu obavijest? Eh pa, ja ju gledam svako malo na stranicama faxa. Medo je već priličan broj puta proklinjao dotične web stranice. Piše kao da će se stranica učitava, a ako odbije suradnju nakon 30 sec, refrešaj. Aha, da. Svaki put do sada u zadnjih 5 godina kada bih naletila na ovakvu situaciju, NIKADA se nije učitala, a ne. Zanimljivo je i to da se ovakve situacije ne događaju sporadično, nego obično u vrijeme ispitnih rokova, početkom semestra i tako, kada ih najviše trebaš. Ali, nemajte vi straha, i tijekom semestra, obično kada u zadnji tren trebate nešto downloadati sa stranica, oh, i onda krepava. Uglavnom, te web stranice su kao neka zlobna tetka u familiji koja umire godinama. Polako i terorizira sve oko sebe, ali nikako da odapne. Tako i ovo, nikako da krepa u potpunosti pa da dobijemo novi server ili što već treba. Nizak mi je fitilj u zadnje vrijeme, to valjda dođe prirodno nakon ispitnih rokova. Shvatila sam da mi stravično treba odmor. Tjedan dana na pustom otoku, daleko od civilizacije, daleko od svih. Jednostavno mi treba malo mira i tišine sa vlastitim mislima i ničim drugim. Tišina, to mi zapravo najviše fali. No, bolna je spoznaja da se ništa takvo neće dogoditi u bližoj budućnosti, barem ne do 08.07. kada službeno završavalju ljetni ispitni rokovi. U nove radne pobjede. Čitam maloprije na našim portalima da bi Sunčeva oluja mogla uzrokovati nestanak struje. Koliko ima istine u tome, pojma nemam (Sadako bi sigurno imao reći koju pametnu na ovu temu ;), no nije to bitno. Ajmo malo maštati. Znam, znam bilo bi kaotično, nekima apsolutno katastrofalno, ali dajte zamislite ili barem probajte zamisliti život bez struje. Ne jedan dan, nego recimo barem mjesec dana. Mislite li da biste mogli? Nema mobitela, nema tv-a, nema kompjutera, nema tramvaja... Baš me zanima kako bismo se snašli. Uzimamo ju zdravo za gotovo, struju jel. Naravno, problemi bi bili npr. u bolnicama gdje je neophodna za život mnogih pacijenata i generalno za normalno funkcioniranje ove tabletomanske nacije (eh, a Milinović taman informatizirao zdravstvo) i sličnim ustanovama. Vani, u većim, višemilijunskim gradovima bi vjerojatno nastao kaos, uvijek ima oportunističke bagre (aka lopova) koji bi to iskorištavali i radili sranja, ali generalno, mislim da bi se ljudi prilagodili. Pa uvijek se prilagodimo. Evo prilagođavamo se već godinama da nas jebu na sve strane, i vidite kako smo relaksirani. Ja bih rekla da nam baš dobro ide. Da, bilo bi zanimljivo. Ako ništa drugo, barem bi ova moja frustracija sa generiranjem stranice bila nepostojeća. Isto kao i ovo piskaranje. Da, bumo vidli

srijeda, 16.02.2011.

100% prirodno Baš je olakšanje položiti težak ispit. Iako sama sebe uvjeravam da nema smisla uzrujavati se, ispit je samo ispit, ima rokova i nema smisla biti pod stresom, ipak često je jače od mene. Baš sam bila pod stresom zadnja dva tjedna, drago mi je da je prošlo i ovo trenutno olakšanje neće dugo trajati - sve do idućeg ispita. Jer taj idući - on je uvijek najteži. Čudno mi je, jer sam bliže kraju studiranja nego početku, stvarno to vrijeme opako brzo prolazi. Iduće godine u ovo vrijeme ću polagati zadnje ispite. Ah, brzo će to :). S jedne strane jedva čekam da zatvorim ovo poglavlje života, ali s druge idem na totalno nepoznati teren, sve novo i drugačije. No, sve je to dio života. Nego, vozim se danas tramvajem i znate kako u ovim novim zagrebačkim tramvajima ima hrpa postavljenih reklama. Ako i niste znali - sad znate. Uglavnom, jedna je bila točno ispred mene, za nekakav lijek protiv umora ili protiv nesanice, nemam pojma, nešto na tu foru. Dakle, između ostalog na reklami je pisalo - lijek je 100% prirodan i stoga ne izaziva ovisnost. How yes no, kokain, nikotin i hrpa drugih spojeva su 100% prirodni, pa eto izazivaju ovisnost. Mislim, ako je nešto prirodno, ne znači da je samim time i dobro. I koniin iz kukute (Conium maculatum) je 100% priodan, ali je i otrovan. Svi znamo kako je Sokrat završio. Nadam se da ljudi ne nasjedaju na te stvari, stvarno se nadam. Al' mi smo tabletomanska nacija, sve bi popili, samo ako nam netko kaže da je dobro. Ah. Inače, ne znam jesam li o ovome već pisala, vjerojatno jesam, no nije bitno, fascinira me kako ljudi malo znaju biologiju. Ne mislim pritom da morate znati sve reakcije fotosinteze ili da morate znati taksonomiju morskih pasa, ali osnove osnova je korisno znati. Korisno je znati minimum stanične biologije kao i razumjeti osnovne principe nasljeđivanja. Ako ništa drugo, barem zato da biste razumjeli svjet oko sebe. Također, itekako je korisno poznavati osnove fiziologije čovjeka, ako ništa drugo barem kako funkcionira razmnožavanje kod ljudi. Kako se prenose spolne bolesti. Sve je to relativno lako za razumjeti i shvatiti. Nema tu neke velike filozofije i ne poznavanje osnova su samo jadni izgovori. Netko će znati nabrojati 10 ruskih realista, ali neće znati ništa o biologiji čovjeka. Da, da, znam, generaliziram, i vjerojatno nisam objektivna, tj. sigurno nisam objektivna, ali baš mi je tužno kada ljudi oko mene ne znaju osnovne stvari. Ali eto, uvijek se ovako možete sramotiti na televiziji. Koga briga za biologiju

subota, 12.02.2011.

Tata kupi mi besmrtnost Potaknuta stupidnim člankom na jednom portalu, došlo mi je da napišem konačno i nešto suvislo na ovom blogu. Čekam da sat otkuca 01:00 pa sestru vozim na autobusni kolodvor, a do tad treba ubit vrijeme. Nisam baš za neke velike intelektualne izazove ovako kasno, poput učenja imena nekih opskurnih spojeva napamet i sličnih divota, to ću sutra. Ali zato mogu malo filozofirat, jedva ste čekali, znam hihi. Budući da sam promatračica ovog svijeta već dvadeset dvije i nešto sitno godina, mogu usporedit svoje doživljaje sa spoznajama koje imam o prošlim vremenima. I znate što, nije se puno toga promijenilo. Ljudi se oduvijek boje nepoznatog, imaju strah od ništavila i vole sigurnost. Pričajte što hoćete, svi imaju u sebi te neke strahove i strah od zaborava je vrlo često opaka stvar i tjera ljude na nevjerojatne stvari. Nekad taj pogon bude dobar i usmjeren u konstruktivne stvari, ali nekad ljudi stvarno svašta rade, samo da bi ih povijest zapamtila (Herostrat mi prvi pada na pamet, ali mnogi nakon njega su bili vođeni sličnim porivima). Neki dan na teveu je bila Troja. Gledala sam taj film još u srednjoj sa N. Išle smo brojat greške i netočnosti, kao okorijele klasičarke i geekuše to nas je baš veselilo. Svaka budala ima svoje veselje, ne osuđujte :). Uglavnom, nije mi se dalo ponovo probavljat to sve, ali onako u prolazu sam vidjela par scena, i jedna je baš dobra da ju opišem ovdje. Tetida govori Ahileju, svom sinu, da je ona prije njegovog rođenja znala da će biti pozvan u rat i on sad mora odlučiti – između toga da živi mirnim životom, sa ženom i djecom ili da ide u rat. Ako odluči živjeti mirnim životom, sjećat će ga se njegovi unuci, i njegovi praunuci će čuti priče o njemu, i tu sve nestaje. Ali, ako ode u rat, o njegovom junaštvu će se pričati još tisuću godina. Znamo kako je priča završila. I u tom zecu leži grm. Smrtnost je nešto s čime su svi suočeni, to je ono što nas neminovno čeka, od onog trena kada se jajna stanica i spermij sjedine u jajovodu naših majki, zna se da ćemo jednog dana i umrijeti. Velika je to sila, taj mač koji nam svima visi nad glavama i ta neizvjesnost zadnjeg izdaha. No, to je i jedina poštena stvar na ovom svijetu, ako mene pitate. Iako se svi rađamo goli, vrlo brzo neki budu zamotani u zlato, a drugi su sretni ako ih majka uopće primi u naručje. Naravno, pričam o krajnostima, ali malene su nijanse između jednog i drugog. Međutim, smrt nas čeka sve i svi jednako sami moramo to proći – prije ili poslije. Ok, zanemarimo sada religijske aspekte i utjehe da nas čeka život vječni i sve što ide s tim. Ne pričam sad o tome, to je druga tema u koju ne bih ulazila i koja je stvar promišljanja svakoga od vas. Ovo prije je važno, zemaljsko, a kasnije ćemo lako raspravljat, na drugoj strani, kada se jednom sretnemo tamo. Sjećam se u srednoj kada je jedna kolegica iz razreda rekla da bi jako voljela biti poznata, jer želi ostaviti trag za sobom. Želi da ju ljudi pamte i grozna joj je spoznaja da ako umre da nitko neće znati za nju. Ja nisam nikada o tome razmišljala na taj način. Ali, eto neki očito razmišljaju. No, na kraju mi se čini da možda nije bitno što te pokreće da radiš nešto, mislim da je bitnije da to što radiš, radiš – dobro. I da se konačno vratim na taj članak. Dakle, nakon pomopoznog naslova da je otkrivena godina kada će ljudi postati besmrtni, kada pročitate članak shvaćate da autor zapravo želi reći da će računala promijeniti civilizaciju kroz 35 godina i nakon toga više ništa neće biti isto. Osobno mislim da već sada više nije isto, ali to sad nije bitno za ovaj tekst. Ono što mene fascinira je ta potreba za besmrtnošću. Dakle, bez obzira na računala, kiborge i kojekakva čudesa koja su vjerojatna budućnost, nisam baš sigurna da će ljudi uspjeti svoja tjela učiniti besmrtnima u smislu kakvom žele – da za vječnost ostanete u naponu snage i terorizirate ovaj planet i svemir do idućeg Velikog praska. Ok, znanost je jako usmjerena na otkrivanje „eliksira života“, međutim, iskreno sumnjam da će takav napitak ikada biti smućkan. Mislim da je moguće kvalitetu života popraviti do neke mjere, produžiti život do neke granice, možda se nađe i rješenje kako obuzdati telomere. Ali svi mi imamo rok trajanja. To je naprosto u prirodi same Prirode. Kruženje tvari je nezaustavljiv proces, događao se prije, a događat će se i dugo nakon nas. I sebično je misliti da nečiji ego u želji za besmrtnošću može promijeniti nešto toliko veće od čovjeka. I nije mi jasno zašto ljudi misle da je besmrtnost nešto što se već ne događa. Mislim da se događa, ali moramo ju čuvati. Kako? U meni žive svi moji preci, iza mene je stablo, ogromno, ako vjerujemo u evoluciju. A ja vjerujem. Od one prve makromolekule smo nastali svi mi, polako, ali smo nastali. I ja imam potencijal postati besmrtna, ako moji geni nastave dalje, kao moja djeca. Što će biti u budućnosti ćemo tek vidjeti, ali kroz moju djecu, dio mene nastavlja živjeti dalje. Kao i kroz sve vas. To je ljepota evolucije i vremena. Nikada ne staju i nikada se ne okreću za sobom. Ali da bi se to dogodilo, moramo očuvati ovo mjesto, za tu budućnost. Inače cijeli koncept pada u vodu. Kada razmišljam na ovaj način, nije mi jasno zašto ljudi toliko filozofiraju i zašto gube energiju na nebitne stvari i nadaju se da će možda baš njih ta famozna smrt preskočiti. Jer neće. Ali, svoj ograničeni vijek na ovoj plavoj lopti bi mogli iskoristiti za to da našoj djeci bude bolje, da imaju mogućnosti preživjeti i lijepo živjeti jednoga dana, jer naša djeca su naša prošlost, sadašnjost i budućnost – naša besmrtnost. update: Kliknite na Sadakov blog i pročitajte dodatni osvrt na ovu temu :)

četvrtak, 10.02.2011.

Ništa posebno ver. 3.0 Burek je bio odličan, ako koga zanima. Danas su mahune za ručak, jedva čekam. Obožavam mahune :). Fali mi to što više uopće ne fotkam ništa i nemam baš fotografskih postova u zadnje vrijeme. Ne zato jer mislim da sam nadareni fotograf - nisam. Ali volim prenositi ozračje koje je oko mene. Pa makar to bio protvan friško pečenog bureka. A i volim vam vadit mast sa takvim slikama, baš sam . Hihi. A i fotić moj je na izdisaju skoro. Morat ću nešto učinit po tom pitanju, uskoro valjda... Fora su mi ovakvi postovi, imam potrebu podijetliti sitnice. Ili je to samo izgovor za neučenje. Ma ko' da je bitno. I tako ću položit taj ispit, kao što sam položila svaki do sad. Stvar je samo u tome što je učenje proces. Barem kod mene. Proces u smislu da ne može na silu i da mora polako i da uvijek na kraju ispadne dobro. Volim učit. Baš volim. Obožavam slušat predavanja i još više volim razgovarati sa ljudima. Volim dijeliti informacije, a još više ih volim dobivati. I da, inspiracija je prisutna trenutno. Veoma. Koristim ju jako, baš ju iskorištavam. Jučer je došla, i evo još ne odlazi. Ajme da, kupila sam si nešto što sam željela već dugo, dugo - mjesecima. Knjigu naravno. I to ne bilokakvu knjigu, nego The knjigu - Zeleni kvadrat. Obožavam Korneliju i njezine reportaže i lakoću s kojom radi to što voli. Da, da moram učit, ali knjiga je odlična. Prepuna korisnih savjeta. Obožavam vrtlarske knjige, čitam ih u jednom dahu kao netko ljubavne romane, a ovu sam stvarno stvarno jako jako željela. Je, investicija je, trebalo mi je zato vremena da ju kupim, ali ne žalim ni lipe. Baš sam sretna zbog toga. I tako, opet ništa posebno, rekla sam vam. Poslovi planirani za ovaj vikend, prebacuju se na idući. Jedva čekam da počne novi semestar. Da, bit će naporno, jer pravog odmora neće biti sve dok ne završi cijeli show, tamo negdje krajem srpnja. Ali nema veze, bit će toplo, bit će lijepo, bit će mirišljavo, bit će zeleno, bit će kišno, bit će sunčano i bit će baš prekrasno. Proljeće. Moje proljeće. Jedva Te čekam :)

srijeda, 09.02.2011.

Ništa pametno ver. 2.0 Da, možeš ti jedva čekat nešto i veselit se tome ko' što se seoska džukela veseli seoskoj kuji kad se ova tjera. Planovi su tu da ti ih drugi pokvare. Nego šta. Funkcioniram tako da se psihički pripremim na nešto i sve super, odvališ to nešto i život ide dalje. Ali ne. Valjda mi se neka čudna kozmička sila želi osvetit jer fuckin' planiram nešto. I pokazat mi da ništa nije sigurno. Well hvala, znala sam to i prije, ali lijepo je imati mini planove i lijepo je veselit se nečemu i lijepo je odmorit se za vikend (svakim danom sve više počinjem cijeniti koncept vikenda). Nisu to neki veliki planovi, ali čovjeka vesele, pa makar bilo i obično spremanje sobe da se riješim sad već nepodnošljive prašine, koje zapravo niti nema puno, ali jebiga kad te i vlastiti imunološki sustav odluči sabotirat, onda znaš da se nešto mora poduzet. Sad me ispričajte, idem lupat glavom o zid. Al prvo idem pojest burek koji samo što nije gotov. Eto, nije sve tako crno :D

utorak, 08.02.2011.

Ništa pametno :) Izgleda da sam alergična na nešto. Prašina po svemu sudeći. Prekrasno, baš prekrasno. Teško je to reći na glas, jer ja sam osoba sa fix-idejama. Odbijam biti alergična. To jednostavno nije prihvatljivo. Ali dobro, sve ako i jesam, neka to ostane na prašini, tj. između prašine i mene. Bila bi ironija sudbine da budem alergična na biljke. Da, baš bi bila ironija. Sinoć sam zaspala i danas se probudila sa nevjerojatnim idejama. To su zapravo snovi, koji su do sada bili nekako mutni i nedefinirani, ali sada su se definirali. Konačno. Imala sam neke mutne ideje oko toga što bih i kako bih, ali eto, sada znam. Teško su ostvarivi, puno treba raditi da bi se to toga došlo, ali ništa nije nemoguće. Treba i hrabrosti, no danas je takva situacija da za sve što radiš moraš biti hrabar. Ne, nemojte misliti da su to neke nerealne ambicije, jer nisu. To je samo jedna lijepa ideja, koju bi bilo jako lijepo provesti u djelo i koja bi me činila sretnom. To bi bio moj posao iz snova – savršen. Ali, treba puno kamenja iz cipela izvaditi da bi se došlo do toga. Korak po korak... Zadnjih dana puno vremena provodim sama s vlastitom malenkošću. Učim, još dva ispita treba pregrmiti, ali i kontempliram. Ne može se samo učiti, zar ne? Znam da ovo čudno vrijeme nije zdravo i znam da je mnogima teško, ali ja vam ne mogu opisati koliko mene veseli ovo sunce. Moje Sunce. Čak sam neki dan bila u kratkim rukavima vani i nešto čeprkala oko ruža i grabljala travnjak ispred kuće. Ima još hrpa posla, to tek sad vidim, ali ispiti su prvi. Volim tišinu i toplinu. I svoju zelenu dekicu koju sam dobila od A. i M. Čak sam počela voljeti i svoju veliku zelenu knjigu – biokemija i mol.biol biljaka. Bila je to i velika investicija, ali za ovu se stvarno isplatila svaka kuna (još sam imala 20% popusta jer mi je stigla taman za vrijeme Interlibera, morala sam ju naručivat). Uglavnom, odlično je pisana, skoro mi dođe da zavolim to područje biologije. Ah, kako literatura ponekad može stvarno razveseliti. Jedva čekam subotu, baš jedva čekam. I jedva čekam 3. mjesec. Čekam da mi se čaj od lipe ohladi. Čekam ručak/večeru. I tako, stalno nešto čekam, ali nema veze i proces je zabavan :). Eto, piskaram gluposti. To je zato jer moram učit. Ali evo, idem. Uživajte :).

subota, 05.02.2011.

Pastirica Nisam dugo pisala o politici, ali evo inspiriralo me. Zapravo, nije teško dobiti inspiraciju ovdje kod nas, ma kao da se trude izvoditi te svoje cirkuske predstave prema kojima nema šanse da ostaneš ravnodušan. Baš nema šanse. Dakle da, uvijek sam tvrdila da posla ima, samo ga treba naći. I eto, naša premijerka ga je našla. I sad, svi vi nezaposleni, mrš ovce čuvat, šta još čekate? Školovali ste se godinama? Imate diplomu u rukama, ali eto posla baš u vašoj struci nema. Ma bez obzira što ste se mučili da dobijete taj papir, vrijednost na tržištu rada vam je nikakva. Danas je to realnost. No, nemojte se uzrujavat, možda tržište ne cijeni vaše znanje, ali sigurna sam da će koze i ovce biti veoma zahvalne što će imati nekoga pametnog da s njima šeće po prekrasnim 'Rvackim pašnjacima. Evo, već sebe vidim iduće godine, nakon što ponosno budem imala u rukama svoju magistarsku diplomu. Mogla bih se javit na taj natječaj. Mislim da sam kvalificirana za taj posao. Volim prirodu, to mi je plus odmah u startu. Znam ponešto i o biljkama, čak bolje poznajem ove mediteranske nego tu kontinentalne, ali takva je situacija trenutno. Do iduće godine, tko zna, možda i ove kontinentalne malo bolje upoznam. Vjerovali ili ne, čak znam i koja je razlika između travnjaka i pašnjaka. Mislim da je to jako bitno za jednu pastiricu. Volim hodat po terenu, vidjele su moje gojzerice i kamenjarskih livada i kojekakvih nepristupačnih terena. Nije problem. Kozlići su mi baš slatki, iako jarce baš ne volim. Ali eto, dat ću im priliku da mi dokažu da su dragi i umiljati. Ako već tržište nema potrebe za mojim vještinama i znanjima, evo ja ću drage volje svom budućem stadu objasniti koje biljčice jedu i po čemu se drača razlikuje od recimo brnistre. To je važno znati. Za mene lajavu to će baš biti lijepo, imat ću publiku koja će me slušati bez previše pitanja. Ma di ćeš bolje. Kao visokokvalificirana za ovaj posao, pazit ću na bioraznolikost lijepe nam naše. Neću svom stadu dozvolit da jede zaštićene biljke, pa makar im iz usta morala otimati orhideje i izverugane gromotulje. Još jedan plus je što ću se odselit iz roditeljskog gnijezda. Ma divota, jedva čekam. Mogla bih ih kao poklon za diplomu tražit da mi kupe kartu u jednom smjeru za moje buduće selo. Možda i Bukolike napišem, po uzoru na velikog Vergilija. I to na latinskom, onako iz fore. Šteta da propadne svo to silno učenje. I sve to na lijepom svježem zraku. Eto vidite kakvu lijepu viziju budućnosti imam. Sigurna sam da je i naša najdraža premijerka zamislila ovako nešto, samo eto marva nezahvalna nije u stanju prepoznati genijalnost. Ah, nikad zadovoljni. To je kronična bolest ovog naroda. No jamčim vam, jedno je sigurno – znam da ću bit sretna pastirica. Bit ću daleko od svih sranja, neću ništa vidjeti niti čuti. Jer očito, da biste ovdje u ovoj zemlji danas bili sretni glavu morate imati u pijesku. Ili na planinskom pašnjaku. Sasvim svejedno.

srijeda, 02.02.2011.

Provokatorica Inspiracija je tako jedna zločesta zločesta djevojčica. Tako dobra, a istovremeno može biti takva bitch. Da, nema boljeg izraza. Oprostite, ali ja se s njom razgovaram i trenutno nismo u najboljim odnosima. Mislim, ona mene zafrkava. Dolazi kad želi, odlazi bez najave, hirovita je, ima te neke svoje mušice... ma sva je naopaka, kažem vam. Ne razumije ona da ja imam rokove i obveze i da ju trebam. Ne, ne, ona i dalje po svom. A kad dođe, zajedno smo u stanju napraviti nevjerojatne i odlične stvari. Ono, znate taj osjećaj, kada napravite nešto super i znate da je to super, jednostavno osjećate da je to najbolje od vas u datom trenutku. Ono što je meni najgore zapravo je to što kada je samnom, kada mi je u prstima, recimo dok pišem nešto, posao obavim u tako nevjerojatno kratkom vremenu. A kad je nema, kada radim na silu, nikad završit, i nikako nevalja. Treba mi barem dvostruko više vremena, a nekad i duže. Pišem sad već neko vrijeme i neki tekstovi su bili uistinu dobri i baš sam bila zadovoljna s njima, a neki, sačuvaj me blože... Ko da je osnovnoškolka neka nabadala riječi. Ma, ko da su dvije različite osobe pisale... I baš me živcira ta njezina hirovitost. Ali dobro, jasno mi je, ne bih ju mogla cijeniti dovoljno da mi je na raspolaganju stalno, a i bilo bi mi naporno vjerojatno, jer kad je samnom, mozak mi se doslovce ne gasi, ne mogu često spavati i samo mi baca ideje kojih bude toliko da na kraju moram uzet papir i olovku i zapisat barem dio. Toliko dosadna zna biti. Provokatorica vam je ona. Ah, sva sreća što znam da će doći, samo se nadam uskoro, rokovi su nemilosrdni... Evo par inspirativnih slika za kraj, baš slabo stavljam slike u zadnje vrijeme... Ove su stare, i već ih je dio bio na blogu, ali nema veze, dok ne napravim neke bolje, i ove će bit dobre. Hehe Medo, jel se sjećaš? Još malo pa opet ponovo. Jedva čekam