Potaknuta stupidnim člankom na jednom portalu, došlo mi je da napišem konačno i nešto suvislo na ovom blogu. Čekam da sat otkuca 01:00 pa sestru vozim na autobusni kolodvor, a do tad treba ubit vrijeme. Nisam baš za neke velike intelektualne izazove ovako kasno, poput učenja imena nekih opskurnih spojeva napamet i sličnih divota, to ću sutra. Ali zato mogu malo filozofirat, jedva ste čekali, znam hihi.
Budući da sam promatračica ovog svijeta već dvadeset dvije i nešto sitno godina, mogu usporedit svoje doživljaje sa spoznajama koje imam o prošlim vremenima. I znate što, nije se puno toga promijenilo. Ljudi se oduvijek boje nepoznatog, imaju strah od ništavila i vole sigurnost. Pričajte što hoćete, svi imaju u sebi te neke strahove i strah od zaborava je vrlo često opaka stvar i tjera ljude na nevjerojatne stvari. Nekad taj pogon bude dobar i usmjeren u konstruktivne stvari, ali nekad ljudi stvarno svašta rade, samo da bi ih povijest zapamtila (Herostrat mi prvi pada na pamet, ali mnogi nakon njega su bili vođeni sličnim porivima).
Neki dan na teveu je bila Troja. Gledala sam taj film još u srednjoj sa N. Išle smo brojat greške i netočnosti, kao okorijele klasičarke i geekuše to nas je baš veselilo. Svaka budala ima svoje veselje, ne osuđujte :). Uglavnom, nije mi se dalo ponovo probavljat to sve, ali onako u prolazu sam vidjela par scena, i jedna je baš dobra da ju opišem ovdje. Tetida govori Ahileju, svom sinu, da je ona prije njegovog rođenja znala da će biti pozvan u rat i on sad mora odlučiti – između toga da živi mirnim životom, sa ženom i djecom ili da ide u rat. Ako odluči živjeti mirnim životom, sjećat će ga se njegovi unuci, i njegovi praunuci će čuti priče o njemu, i tu sve nestaje. Ali, ako ode u rat, o njegovom junaštvu će se pričati još tisuću godina. Znamo kako je priča završila. I u tom zecu leži grm.
Smrtnost je nešto s čime su svi suočeni, to je ono što nas neminovno čeka, od onog trena kada se jajna stanica i spermij sjedine u jajovodu naših majki, zna se da ćemo jednog dana i umrijeti. Velika je to sila, taj mač koji nam svima visi nad glavama i ta neizvjesnost zadnjeg izdaha. No, to je i jedina poštena stvar na ovom svijetu, ako mene pitate. Iako se svi rađamo goli, vrlo brzo neki budu zamotani u zlato, a drugi su sretni ako ih majka uopće primi u naručje. Naravno, pričam o krajnostima, ali malene su nijanse između jednog i drugog. Međutim, smrt nas čeka sve i svi jednako sami moramo to proći – prije ili poslije.
Ok, zanemarimo sada religijske aspekte i utjehe da nas čeka život vječni i sve što ide s tim. Ne pričam sad o tome, to je druga tema u koju ne bih ulazila i koja je stvar promišljanja svakoga od vas. Ovo prije je važno, zemaljsko, a kasnije ćemo lako raspravljat, na drugoj strani, kada se jednom sretnemo tamo.
Sjećam se u srednoj kada je jedna kolegica iz razreda rekla da bi jako voljela biti poznata, jer želi ostaviti trag za sobom. Želi da ju ljudi pamte i grozna joj je spoznaja da ako umre da nitko neće znati za nju. Ja nisam nikada o tome razmišljala na taj način. Ali, eto neki očito razmišljaju. No, na kraju mi se čini da možda nije bitno što te pokreće da radiš nešto, mislim da je bitnije da to što radiš, radiš – dobro.
I da se konačno vratim na taj članak. Dakle, nakon pomopoznog naslova da je otkrivena godina kada će ljudi postati besmrtni, kada pročitate članak shvaćate da autor zapravo želi reći da će računala promijeniti civilizaciju kroz 35 godina i nakon toga više ništa neće biti isto. Osobno mislim da već sada više nije isto, ali to sad nije bitno za ovaj tekst.
Ono što mene fascinira je ta potreba za besmrtnošću. Dakle, bez obzira na računala, kiborge i kojekakva čudesa koja su vjerojatna budućnost, nisam baš sigurna da će ljudi uspjeti svoja tjela učiniti besmrtnima u smislu kakvom žele – da za vječnost ostanete u naponu snage i terorizirate ovaj planet i svemir do idućeg Velikog praska. Ok, znanost je jako usmjerena na otkrivanje „eliksira života“, međutim, iskreno sumnjam da će takav napitak ikada biti smućkan. Mislim da je moguće kvalitetu života popraviti do neke mjere, produžiti život do neke granice, možda se nađe i rješenje kako obuzdati telomere.
Ali svi mi imamo rok trajanja. To je naprosto u prirodi same Prirode. Kruženje tvari je nezaustavljiv proces, događao se prije, a događat će se i dugo nakon nas. I sebično je misliti da nečiji ego u želji za besmrtnošću može promijeniti nešto toliko veće od čovjeka.
I nije mi jasno zašto ljudi misle da je besmrtnost nešto što se već ne događa. Mislim da se događa, ali moramo ju čuvati. Kako? U meni žive svi moji preci, iza mene je stablo, ogromno, ako vjerujemo u evoluciju. A ja vjerujem. Od one prve makromolekule smo nastali svi mi, polako, ali smo nastali. I ja imam potencijal postati besmrtna, ako moji geni nastave dalje, kao moja djeca. Što će biti u budućnosti ćemo tek vidjeti, ali kroz moju djecu, dio mene nastavlja živjeti dalje. Kao i kroz sve vas. To je ljepota evolucije i vremena. Nikada ne staju i nikada se ne okreću za sobom. Ali da bi se to dogodilo, moramo očuvati ovo mjesto, za tu budućnost. Inače cijeli koncept pada u vodu.
Kada razmišljam na ovaj način, nije mi jasno zašto ljudi toliko filozofiraju i zašto gube energiju na nebitne stvari i nadaju se da će možda baš njih ta famozna smrt preskočiti. Jer neće. Ali, svoj ograničeni vijek na ovoj plavoj lopti bi mogli iskoristiti za to da našoj djeci bude bolje, da imaju mogućnosti preživjeti i lijepo živjeti jednoga dana, jer naša djeca su naša prošlost, sadašnjost i budućnost – naša besmrtnost.
update: Kliknite na Sadakov blog i pročitajte dodatni osvrt na ovu temu :)
Post je objavljen 12.02.2011. u 00:29 sati.