Kada sve izgubiš

Znate koja je najopasnija vrsta ljudi?

Ona koja nema ništa izgubiti.

Kada se dogodi kritična masa takvih ljudi onda se dogodi ono što se dogodilo u Egiptu i ostalim zemljama. Slično se događa i kod nas. Mi možda nemamo diktatora koji vedri i oblači zadnjih 30 godina, ali imamo svoju specifičnu situaciju i mogu se povući određene paralele.

Iskreno, uvijek sam mislila da smo si sami za sve krivi, sami smo si izabrali vlast koja nas kontinuirano krade, sami smo dozvolili da ovo sve krene u pogrešnom smijeru, sami smo dozvolili da se kriminal uvuče u sve pore našeg društva. Kakav narod, takva vlast, zar ne?

No, gledam sada što se događa i znate što, drago mi je da su ljudi progledali. Bolje ikad nego nikad. Ok, svatko ima svoje razloge za svoja prošla opredjeljenja, većina je bila „kupljena“ na različite načine (i to ironije li, vlastitim novcem), međutim eto čini se da su prvo morali sve izgubiti da bi shvatili da se netko opasno zafrkavao njihovim životima.

Mnogi sada traže dublje motive onih koji sve ovo organiziraju, i oni sigurno postoje, jer budimo realni, svaki vođa bilo čega uvijek ima nekakve motive, no mislim da nije potrebno zamarati se time u ovom trenu. Jer pokretač mora postojati, a jednom kada se stvari pokrenu, onako kako trebaju, neće više biti bitno tko je prvi rekao: „Ajmo!“

Drugo pitanje koje se tu postavlja je nasilje. Ne, nemojte misliti da sam pobornik, jer nisam, odbojna mi je svaka vrsta nasilja, od psihičkog do fizičkog, no i tu postoji jedan ali. Ok, mirni putevi su preporučljivi, ali jesu li dovoljni? Studenti su prosvjedovali mirno, kratkoročno su postigli neke ciljeve, ali dugoročna sigurnost još uvijek ne postoji. Mirno je skupljeno koliko ono tisuća potpisa za referendum? I to je završilo u ladici. Evo, Lesar je skupio šezdesetak tisuća potpisa za ostavku Vlade. Mislite li da će se to shvatiti ozbiljno? Nekako sumnjam. Dakle, ne možete reći da mirne metode nisu isprobane, jesu, ali eto, nisu ozbiljno shvaćene.

Naravno, i dalje to ne znači da se treba mlatiti sa policijom, nasilje je rijetko pomoglo, a sve uništeno opet plaćamo mi. No pitam se, što trebamo napraviti da nas se ozbiljno shvati? Koliko glasni trebaju biti ljudi da netko shvati da je nepoželjan?

Jedino rješenje koje mi se čini kao relativno dobro, ali je dugotrajno, su ustrajni mirni prosvjedi. Svaki dan. Paraliza centra svakog većeg grada, s naglaskom na Zagreb. Nema se više što izgubiti, to je sigurno. Izgubilo se sve što se moglo. U zemlji gdje imamo 400 000 nezaposlenih, 400 000 onih koji nemaju više ništa izgubiti, ovo mi se čini kao jedino rješenje i konstantni pritisak je jedina mirna metoda borbe.

Ipak, nešto će se sigurno promijeniti i to vjerojatno uskoro, jer ovakvo stanje više nije održivo, to je jasno. A ono što mene zanima jest – kako nakon toga?