Znate onaj osjećaj kada nešto završite? Kada stavite točku na i. Pogotovo kada je to „nešto“ bilo mukotrpno i dugotrajno. Ok, ne dugotrajno u smislu desetljeća, ali dugotrajno u nekom manjem periodu. Pogotovo, kada se intenzivno bavite tim nečim, a mislite da ne zaslužuje toliko vaše pozornosti, jer vas možda ne intresira. No nije bitno, važno je da je gotovo. Osjećaj je između nekakve praznine i olakšanja. Dobar je osjećaj. Konačno predah.
Kada razmišljam, vidim da se sve sastoji od rokova, moraš ovo, moraš ono. Sve moraš napraviti i završiti u nekom periodu or else. Or else what? Svi si stavljamo te neke pritiske i stresove općenito, što je glupo. Ajde ako je neki rok na koji ti ne možeš utjecat, tipa na faxu ili nešto, posao itd. Ali puno gore je kad si sami zadamo neki rok u glavi, to je tek veselo.
Nitko nas ne može ograničiti koliko mi možemo sami sebe.
No, nemam takvih samolimitirajućih problema trenutno, bez brige. Riješila sam jedan rok sa svog repertoara, uz fax vezan naravno. I olakšanje je enormno. Što će se dalje događati ne ovisi o meni, ali nije ni bitno, ja sam svoje napravila najbolje što sam mogla i znala. I sad konačno odmor ovaj vikend. Ali pravi odmor.
Ok, trebalo bi mi tjedan dana ležanja i buljenja u strop i općenito da mi mozak bude na stand by, ali ne mogu si to priuštit, trenutno je to nedostižni luksuz, no bit će i toga. Evo, ispitni rokovi nisu ni završili kako treba, fax već počinje, još jedan ciklus ispočetka. No dobro, lakše je, proljeće je pred vratima. Samo da je Sunce tu i problema nema.
I tako, samo sam to htjela reći. Preiscijeđena sam za neke „teške“ teme. Ali bit će i toga uskoro, nije kao da mi za to trenutno treba neka posebna inspiracija :P
Post je objavljen 25.02.2011. u 19:50 sati.