nedjelja, 30.01.2011.

Semiramida bez vrta



Nekako uvijek kada trebam učiti počnem razmišljati o sto drugih stvari i najčešće me pukne opaka kreativnost. Gotovo uvijek se onda počnem baviti i tim nečim drugim što me u tom trenu počne neopisivo veseliti, ali na svu sreću, imam taj neki osjećaj za mjeru, pa se zaustavim na vrijeme, jer ispiti su ipak bitniji. I eto, problema nema, sve je uvijek bilo položeno (i bit će položeno) kada je trebalo biti.

No, postoji ta jedna moja tiha patnja. Već godinama. Želim vrt. Prekrasan vrt, prepun cvijeća u kojem bih mogla uživati od ranog proljeća, pa sve do kasne jeseni. Dakle, veći dio godine. Imam sreće jer me biljke vole u onom smislu da sve što posadim raste uistinu bez problema. Obožavam raditi po vrtu i obožavam saditi i kombinirati i stvarati nešto prekrasno poput vrta. Mogla bih sate i sate provesti u vrtu i ne bih to smatrala gubitnom vremena. Zapravo, da se ispravim, znam provesti sate i sate u vrtu i to uistinu nije gubitak vremena.

E sad, nije da nemam prostora za vrt. Imam, oh itekako imam, ali ne nailazim na jednako oduševljenje kod svojih roditelja za stvaranje nečega u postpunosti novoga. Da vam probam predočiti – zamislite kuću i iza nje nekih 30ak metara dugačkog i 40ak metara širokog voćnjaka. Ok, ne mogu reći da je to voćnjak u pravom smislu riječi, posađeno je par šljiva, orah, 3 lješnjaka, dunja, smokva i dvije trešnje. Ma ok, je voćnjak, ali stvar je u tome da to sve ne rađa svake godine, a i smokve i trešnje su novijeg datuma, tako da one uistinu neće skoro počet bit od ikakve koristi.

No, uglavnom, dakle imam tu zelenu površinu iza od koje bih uistinu mogla napraviti čuda, ma pravi mali raj. Ali mi ne daju. Zbog psa. To je izgovor. Naime šta, iza je Oscar, i oni misle (kad kažem oni mislim tata) da to neće moći funkcionirati – vrt sa biljkama i pas. I ne žele nikakve nakarade iza i kako će on kosit travu ako mu sve nije lijepo ravno i bez gluposti, bla bla... Uglavnom, glupi izgovori, složit ćete se. Ok, možda bi Oscar bio problem da je štene, ali on je pas u godinama, sada ima 9 i pol i smirio se, ne divlja više, a sumnjam da bi išao skakat po grmlju. Cvjetne gredice bi možda predstavljale problem, ali sigurno bi ih zaobilazio kada bi bile narasle, a do tada bi mogla biti neka mini ogradica koja bi ih štitila.

Novci nisu problem, nikada nisu niti bili, a sve i da jesu, tj. da im je žao investirati išta u vrt, uložila bi ja svoje novce, od svog džeparca bi kupila biljke. I šta je najbolje od svega niti treba puno novaca za to sve što bih ja radila. Postoje super rasadnici gdje se neke osnovne biljke mogu nabaviti za stvarno male novce, a sve ostalo je nadogradnja koja se naravno godinama sakuplja. Dakle, to ne bi bio problem.

Dobra volja nije problem, nje imam na pretek i znam da bi rezultat u konačnici bio super, ali jednostavno nema šanse da nagovorim. A nagovaram već 3 – 4 godine najmanje.

Htjela bih ga sama napraviti da vidim jel ja to uopće mogu. Dizajniranje vrtova je cijela jedna mala znanost, ali mene nevjerojatno zanima i inače obožavam hortikulturu. I voljela bih osmisliti svoj vrt doma i uživat u njemu sa prijateljima i obitelji i ne mogu vam opisati koliko bi me to veselilo. I sad imam vremena, dok sam još na faxu. Jer jednog dana ću se odselit iz gnijezda i tko zna gdje ću živjet i hoću li imat vremena za čeprkanje po vrtu ako ga i budem imala. I zato bih to htjela sad napravit.

Ali ne znam... Prošle godine mi je tata nešto digao tlak oko vrta, jer prednji dio ja održavam i nisam presretna s tim jer nemam potpunu slobodu, nego je sve nekako na pola, jer mora bit u dogovoru s mamom, i onda ona nekad uhvati nešto radit, pa je orezala ruže na jesen i to ne dobro i tko zna šta će sad bit od njih, a namučila sam se ko mali debil da ih dovedem u red... ah, nije bitno. Uglavnom, nemam gdje držati svoj alat za vrt i tegle i zemlju za sobne biljke i tražila sam samo jednu policu negdje sa strane ili u garaži ili negdje vani, ali ne, ni to ne mogu dobit. Uglavnom, rekla sam da više neću motiku niti taknut i da me uopće ne intresira, makar sve zaraslo i izgledalo odvratno. Ah...

Ne mogu vam opisati koliko je ovo moja bolna točka. Baš bolna. I baš želim vrt. Netko želi novi kompjuter, netko želi novu odjeću, netko želi auto... Ja želim posadit vrt. Da, luda sam.
- 21:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 28.01.2011.

Još malo...



Danas je valjda takav dan. Jednostavno nisam ništa u stanju. Cijeli dan se povlačim, premještam presvijetlu pozadinu sa jednog mjesta na drugo. Slušam jednu te istu pjesmu jer me naprosto oduševljava. Dakle, ukratko glupiram se. I da, imam posla preko glave, ali neću vas zamarati time, svi ga imamo preko glave. Zašto da vas opterećujem sada? Znam da blog tome služi, da se ispucaš, ali čemu ponavljati listu stvari koju moram napraviti? Neće mi biti lakše.


Photobucket


Nije čak zapravo niti stvar u količini toga koja mora biti apsorbirana u moje sive stanice, nego jednostavno je stvar u tome da mi je stalno hladno, da je vrijeme vani odvratno, da mi se ne da, da sam prehlađena, da sam malo u oblacima, da svako malo odlutam nekamo u mislima, da bih htjela osjetiti miris mora, da želim miris prekrasne livade prepune različitog cvijeća u kasno proljeće i želim bubamare i pčele kako mi lete oko glave...

Ne volim zimu, hladno mi je. Muka mi je od ovih slojeva odjeće. Fali mi zelenilo i cvijeće na svakom koraku. Fali mi onaj osjećaj ujutro kada idem na fax, a sve se onako budi iz sna i sve je naprosto prekrasno.


Photobucket


Fale mi ljetne kiše, oni strašni pljuskovi od kojih si u roku 5 sekundi mokar do kože. I kada imaš neopisivu želju izletiti van bos i naprosto stajat i osjećati svaku kap na svome tijelu. Fali mi taj miris mokre, tople zemlje.

I miris svježe pokošene trave. Onaj miris njezinih rana, sokovi koji su izašli van, samo zato da bi travnjak bio po našoj mjeri. Zelena boja koja ostaje na koljenima ako nešto čeprkate po vrtu. Fale mi blatnjave ruke i zemlja ispod noktiju.


Photobucket


Ah, a tek bosonogo hodanje oko kuće i ribanje prljavih nogu navečer i tisućito obećanje da neću više nikad. I proklinjanje kada staneš na neki neugdan kamenčić i vidiš sve zvijezde i zvijezdice.

A kaktusi. Ajme, moji kaktusi kada procvatu. Sramežljivo i polako. Ali ih se isplati čekati. I vesele me u mom malenom raju, ujutro dok zajedno pijemo kavu i uživamo u mirisima, ptičicama okolo koje pjevuše i stvaraju najlijepšu glazbu.

Da... još malo...
- 19:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 26.01.2011.

Oči u oči sa očnjacima


Vrlo je moguće da sam vjerojatno već i vranama na žici dosadna sa svojim pričama o kućnim ljubmcima, životinjama i sličnim temama, ali jednostavno ne mogu prožvakati potencijalno veoma opasnu situaciju koja mi se odvijala danas pred očima.

Nakon kolokvija, višesatnog učenja u knjižnici i zaslužene kave nakon svega u najdražem bircu, vraćala sam se doma autom. Moja malenkost je bila za volanom, a društvo su mi pravile sestra, frendica i njezina mama. Budući da zaista ne vozim ko divljak, jer si volim ostaviti prostora za reakciju u nepredviđenim situacijama, uspjela sam izbjeći potencijalno uništavanje mojeg autića, a bome i onog iza mene. No to je manje bitno. Što se zapravo dogodilo...

Da vam lakše predočim situaciju, vozila sam se uz Maksimirsku šumu, nije čak ni toliko bitno s koje strane (ali ako će nekome bit lakše, tamo gdje je ona streljana) i nakon onog oštrog zavoja vidjela sam dečka i prekrasnog dugodlakog njemačkog ovčara kako prelaze cestu. Prvo sam pomislila da zajedno pretrčavaju cestu i nije mi bilo jasno zašto to rade odmah nakon zavoja, gdje je zaista nepregledno. No, kada sam se približila, pas je opet istrčao na cestu i skoro mi podletio pod auto. U zadnji čas sam uspjela zakočiti (zahvaljujući ne prebrzoj vožnji), prestrašila sam ga i pobjegao je na drugu stranu ceste odakle je i došao, a jadan dečko je doslovce skočio u grmlje koje je malo povišeno s te strane sa tako prestrašenim izrazom lica koji neću tako skoro zaboraviti. Poanta je u tome da ga je taj pas lovio, trčao za njim i da nisam naišla s autom u ključnom trenu, možda bi ga uhvatio i izgrizao. Pas je pobjegao dalje, nadam se da je i jadni dečko uspjeo pobjeći glavom bez obzira.

Ne mogu niti zamisliti kako se jadnik osjećao kada je pas krenuo za njim, jer pas je zaista bio ogroman. Znate kako izgledaju njemački ovčari, a ovaj je fakat bio mlada mrcina u punoj snazi. Ne bih se voljela takvome naći na putu.

Nije mi jasno što je takav pas radio na cesti? Sada će mi netko reći da je možda zbrisao, da sigurno nije išao napasti bezveze, možda ga je ovaj isprovocirao...

A, ne, ne... Ne prihvaćam te argumente.

Dakle, imam psa i poznam ga u dušu. Ok, ne mogu 100% garantirat za njega i ne mogu predvidjeti svaku njegovu reakciju, to nitko ne može, ali poznam tu životinju i znam kakva mu je narav, što je u stanju napravit i hoće li napravit. Osim toga, moja zvjerka ima šezdesetak kila i sve da je najmiroljubivija životinja na svijetu, ima nezanemarivu masu koja i nehotično može uzrokovati štetu. No, ono što je poanta ovoga je da ga ne puštam da luta okolo sam. Em zbog straha drugih ljudi kada bi ga vidjeli na cesti (jer oprostite, ali ne mogu svi osjećat da je moj pas dobrica), em zbog toga što je previše novaca u njega uloženo (mamin argument) i zbog toga što ga beskrajno volim i nema šanse da bi ga pustila igdje samog samo tako. Moja dužnost kao vlasnika psa je osigurat da on ne može izaći bilo gdje samo tako. Moram imati adekvatan smještaj za njega.

Kao što rekoh, poznajem ga u dušu, a tako i vlasnik tog psa mora poznavat tu svoju zvjerku i mora znati da je pas malo neuračunljiv. Ne vjerujem u one priče da ga je odjednom prehitilo. A ne, pas ima karakter, a i zna se koje su pasmine po prirodi malo agresivnije. Njemački ovčari svakako spadaju u tu kategoriju. Vjerujem da se odgojem psa može jako lijepo usmjeriti i da on uopće ne mora biti nasilan bez obzira na pasminu, ali iz iskustva znam da su ljudima psi više igračke i ne doživljavaju ih kao nešto čemu uistinu moraju posvetiti puno vremena.

Žao mi je tog dečka, jer je hodao vjerojatno prema autobusnoj stanici ili gdje već, sa ruksakom na leđima i sasvim sigurno ničim namjerno nije isprovocirao tog psa. I znam kakav je to osjećaj kada se moraš branit od životinje. Jer ugrizao me pas za nogu dok sam bila na biciklu i nisam to očekivala, i bilo je užasno. Sva sreća da dovoljno volim životinje da ih se ne prestrašim za cijeli život, jer netko drugi sasvim sigurno bi. Izgovor vlasnika da im nije jasno kako je on to napravio, jer eto nije nikad prije mi je bio naprosto smiješan. Još mi je smiješnije što ga nisu uspavali, jer da moj pas ničim izazvan ugrize nekoga, bez obzira što ga volim najviše na svijetu, sigurno bi ubrzo bio na vječnim lovištima. Budući da sam u svakom trenu svjesna što je moj pas sposoban, jer ima zube derače, niti ne dozvoljavam mogućnost da se ovakav scenarij ikada dogodi. Jer ne trebaju mi rasprave kasnije – dal' se on to branio ili nije, jel' on to namjerno ili ne. Na kraju se samo zbraja šteta. A zašto uopće dovesti do toga?

Morala sam ovo komentirat, jer sam baš bila u šoku, tj. sve u autu smo bile u šoku. I da, želim vam što manje ovakvih bliskih susreta.
- 20:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 21.01.2011.

Naglavačke




Eh, prije tjedan dana u ovo vrijeme... Nisam mogla niti zamisliti koliko me buran tjedan čeka. Osjećala sam da će bit buran, i znala sam da će bit težak, s obzirom na obveze za koje sam znala da me čekaju i za koje sam zapravo taj prošli petak saznala da me čekaju.

Na rubu sam snaga, to je istina. Iscrpljena, ali generalno zadovoljna, a moram vam priznati i sretna. Jer ovaj tjedan je ispao toliko bolji nego što je trebao biti. vjerujte mi, imao je potencijala da bude najgori tjedan još od 7. mjeseca prošle godine kada sam polagala onaj ubitačan ispit na faxu.

Uglavnom, da ste me nešto pitali u subotu ili nedjelju, vjerojatno biste bili zasuti hrpetinom riječi s moje strane i pokušajima objašnjavanja koliko sam frustrirana. Naravno, u kombinaciji sa emotivnim vrtlogom u glavi, koji je prošli vikend bio uzrokovan hormonalnom neravnotežom, bila sam u par navrata na rubu suza. Na rubu kažem, nisam plakala zubo. Malo ih je bilo koji su uspjeli preživjeti ta moja jadanja, i svaka čast Medi što je stoički uspio odslušati to sve i još veća hvala D. koji me zaista uspio razvederiti :).

I došao je onda taj famozni ponedjeljak i bio je odvratan. Osjećala sam se kao Garfield u onoj epizodi kada je sve napravio da izbjegne prokleti ponedjeljak, ali na kraju jadan nije uspio. I preživjela sam ga, nije bilo toliko strašno, ali nije bila ni najbolja zabava na svijetu. Kasnije je sve išlo malo lakše, ali i dalje je bilo odvratno.

I onda preokret. Odjednom je sve krenulo na bolje. Dogodile su se neke prekrasne stvari i sve je postalo drugačije. I sama sam sebi uspjela prirediti ogroman šok, koji bi se mogao eventualno mjeriti sa onim luđačkim penjanjem prošle godine uz kanjon. Ali kada bolje razmislim, ono je bilo manje stresno. No dobro, mislim da je zdravo tijelo dobro protresti adrenalinom tu i tamo :).

I došao je petak, konačno. Položila sam prvi ispit ove godine, prva ocjena u novom indexu i to petica, moram se malo hvalit. Još „samo“ četiri za odradit.

I što sam naučila ovog tjedna? Možda te kraj iznenadi, daj mu priliku da se dogodi. Nije samo Heraklo bio hrabar, a kukavica je baš luda ptica. Zečevi su stvarno slatki, ali lav je prava faca, ma što vi mislili o tome. I ponekad samo trebaš skočiti, a poslije ćeš razmišljati o tome koliko su ti kosti krhke. fino


p.s. gledala sam Lavandermana u kinu Europa i ako imate vremena pogledajte, meni je bio predobar, igra još do ponedjeljka. Evo link.
- 21:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.01.2011.

I onda dođe kraj...



I eto, dok se oporavljam od kasnopopodnevnog nedjeljnog ručka (nije mi trebala engleska pita od jabuka, ali posrnula sam) još uvijek slažem dojmove u glavi. Sasvim slučajno sam naletila na tu knjigu. Sestra mi je htjela kupiti neki poklon za Božić i knjiga je naravno nepogrešiv poklon. Odvukla me u Profil i rekla da izaberem nešto, po razumnoj cijeni. Naravno, ima par knjiga koje već gledam neko vrijeme, ali poklon od preko dvjesto kuna nije dolazio u obzir. Stala sam ispred police sa beletristikom na engleskom jeziku, umorna od popularnoznanstvene literature kojom sam se zaista prilično bavila zadnjih godina, i odabrala sam tu knjigu.

Volim čitati, prije mi je to bio napor, kad sam tek krenula u srednju, živciralo me što non stop čitamo neke gluparije, a toliko je dobrih knjiga o kojima se može pričati. No, naravno, bilo mi je jasno koja je svrha cijele te tirade i danas sam zahvalna što sam prošla kroz povijest književnosti na takav način i dobila nekakvu sliku u glavi cijele evolucije kroz koju smo prošli otkad smo otkrili kako pohraniti svoje misli za vječnost svima onima koji su ih voljni oživjeti čitajući ih.

Nisam ograničena žanrom i vremenom kada je knjiga pisana. Također, sam spisatelj mi može biti odurna ličnost, ali ako je dobro nešto napisao, vrlo rado ću to pročitati. Međutim, postoji taj jedan osjećaj... Nije to tuga, više nekakva sjeta, koja me obuzme nakon što pročitam neki roman. Svaku knjigu koju čitam duboko proživljavam. Uživim se u taj svijet, vizualiziram boje i mirise, pokušavam razumjeti okolnosti i promišljam o tome što bih ja napravila u nekakvoj situaciji koja je dvojbena. Poistovjećujem se sa likovima i de facto živim njihov život dok čitam napisano. I onda knjiga završi. Tužna sam jer napuštam jedan svijet u kojem sam živjela neko vrijeme. Nije bitno, može to biti i samo jedno popodne, ako je knjiga od kojih stotinjak stranica, a ja nemam pametnijeg posla, dovoljno je da odlutam u neke druge svijetove. I nije važno jesu li ti svijetovi realni ili ne, sa svakim se mogu poistovjetiti.

Zbog toga gotovo uopće nisam čitala romane, tj. vrlo rijetko. Zbog tog osjećaja poslije, koji nikada ne traje dugo, ali mi se ne sviđa, a kada ti se nešto ne sviđa, onda to vrlo često izbjegavaš. No, popularnoznanstvena i znanstvena literatura su mi se popeli na vrh glave sad već lagano. Koliko god obožavam nove spoznaje i izazove, teško je stalno biti u istom vrtlogu istih pojmova i dokazivanja.

Knjigu koju mi je sestra kupila odabrala sam slučajnim odabirom, gledala sam gore dolje po polici, znala sam što ne želim izabrati (sladunjavi ljubavni romani su ok, ali za plažu negdje pod nekakvim borom, a ne u ove hladne zimske dane). Na kraju sam se odlučila za beige debelu knjigu sudbonosnog naslova World without end (Ken Follett). Ako ću već čitati nešto u što ću se uživjeti u potpunosti, onda zasigurno neću izabrati nešto što ću pročitati u samo dva dana. Ova knjiga ima 1200 stranica.

Par dana smo se gledale, i onda sam odlučila uhvatiti se u koštac s njom. Bilo me strah da mi se možda neće svidjeti, ali uvijek ju mogu razvlačiti godinu dana ako treba, svaki dan po malo. No, moram vam reći da me knjiga ODUŠEVILA. Nisam ju mogla ispustiti iz ruku, em zbog zanimljive radnje, em zbog fenomenalnog načina pisanja. Progutala sam ju doslovce u manje od tjedan dana.

Da, uživila sam se u priču, i da, došao je taj osjećaj poslije, zbog rastanka sa dragim likovima. Ali malen je to problem nakon tjedan dana čiste uživancije. Sva sreća što ovaj tjedan nije bilo predavanja, inače ne znam kako bi izdržala. Sinoć sam ju čitala do 5 ujutro, nisam mogla prestati.

I da, googlala sam autora, napisao je hrpu stvari, a iz ove serije postoji jedna knjiga koja je prethodnik, ali ne mora se čitati prva. Već sam ju kupila naravno, ali ona će morati čekati da položim ispite na faxu, jer inače ću propasti :). Ima još knjiga koje su mi na wish listi, ali već ću ih se dokopati. Svaka je dovoljno debela da me zabavlja dovoljno dugo dok ne nabavim iduću.

Drago mi je što je ova knjiga našla svoj put do mojih ruku, neću reći da mi je promijenila život, nije to takva knjiga (to je ipak previše za očekivati od jednog romana koji se bavi srednjovjekovnim životom), ali ipak sam se sjetila onog predobrog osjećaja kada jedva čekaš da vidiš što će biti dalje, kada ne pratiš na kojoj si stranici u nadi da će uskoro doći nešto zanimljivije. I da, nikakva sjeta poslije ne može uništiti tu euforiju.



- 19:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #