Još malo...
Danas je valjda takav dan. Jednostavno nisam ništa u stanju. Cijeli dan se povlačim, premještam presvijetlu pozadinu sa jednog mjesta na drugo. Slušam jednu te istu pjesmu jer me naprosto oduševljava. Dakle, ukratko glupiram se. I da, imam posla preko glave, ali neću vas zamarati time, svi ga imamo preko glave. Zašto da vas opterećujem sada? Znam da blog tome služi, da se ispucaš, ali čemu ponavljati listu stvari koju moram napraviti? Neće mi biti lakše.
Nije čak zapravo niti stvar u količini toga koja mora biti apsorbirana u moje sive stanice, nego jednostavno je stvar u tome da mi je stalno hladno, da je vrijeme vani odvratno, da mi se ne da, da sam prehlađena, da sam malo u oblacima, da svako malo odlutam nekamo u mislima, da bih htjela osjetiti miris mora, da želim miris prekrasne livade prepune različitog cvijeća u kasno proljeće i želim bubamare i pčele kako mi lete oko glave...
Ne volim zimu, hladno mi je. Muka mi je od ovih slojeva odjeće. Fali mi zelenilo i cvijeće na svakom koraku. Fali mi onaj osjećaj ujutro kada idem na fax, a sve se onako budi iz sna i sve je naprosto prekrasno.
Fale mi ljetne kiše, oni strašni pljuskovi od kojih si u roku 5 sekundi mokar do kože. I kada imaš neopisivu želju izletiti van bos i naprosto stajat i osjećati svaku kap na svome tijelu. Fali mi taj miris mokre, tople zemlje.
I miris svježe pokošene trave. Onaj miris njezinih rana, sokovi koji su izašli van, samo zato da bi travnjak bio po našoj mjeri. Zelena boja koja ostaje na koljenima ako nešto čeprkate po vrtu. Fale mi blatnjave ruke i zemlja ispod noktiju.
Ah, a tek bosonogo hodanje oko kuće i ribanje prljavih nogu navečer i tisućito obećanje da neću više nikad. I proklinjanje kada staneš na neki neugdan kamenčić i vidiš sve zvijezde i zvijezdice.
A kaktusi. Ajme, moji kaktusi kada procvatu. Sramežljivo i polako. Ali ih se isplati čekati. I vesele me u mom malenom raju, ujutro dok zajedno pijemo kavu i uživamo u mirisima, ptičicama okolo koje pjevuše i stvaraju najlijepšu glazbu.
Da... još malo...
|
