I eto, dok se oporavljam od kasnopopodnevnog nedjeljnog ručka (nije mi trebala engleska pita od jabuka, ali posrnula sam) još uvijek slažem dojmove u glavi. Sasvim slučajno sam naletila na tu knjigu. Sestra mi je htjela kupiti neki poklon za Božić i knjiga je naravno nepogrešiv poklon. Odvukla me u Profil i rekla da izaberem nešto, po razumnoj cijeni. Naravno, ima par knjiga koje već gledam neko vrijeme, ali poklon od preko dvjesto kuna nije dolazio u obzir. Stala sam ispred police sa beletristikom na engleskom jeziku, umorna od popularnoznanstvene literature kojom sam se zaista prilično bavila zadnjih godina, i odabrala sam tu knjigu.
Volim čitati, prije mi je to bio napor, kad sam tek krenula u srednju, živciralo me što non stop čitamo neke gluparije, a toliko je dobrih knjiga o kojima se može pričati. No, naravno, bilo mi je jasno koja je svrha cijele te tirade i danas sam zahvalna što sam prošla kroz povijest književnosti na takav način i dobila nekakvu sliku u glavi cijele evolucije kroz koju smo prošli otkad smo otkrili kako pohraniti svoje misli za vječnost svima onima koji su ih voljni oživjeti čitajući ih.
Nisam ograničena žanrom i vremenom kada je knjiga pisana. Također, sam spisatelj mi može biti odurna ličnost, ali ako je dobro nešto napisao, vrlo rado ću to pročitati. Međutim, postoji taj jedan osjećaj... Nije to tuga, više nekakva sjeta, koja me obuzme nakon što pročitam neki roman. Svaku knjigu koju čitam duboko proživljavam. Uživim se u taj svijet, vizualiziram boje i mirise, pokušavam razumjeti okolnosti i promišljam o tome što bih ja napravila u nekakvoj situaciji koja je dvojbena. Poistovjećujem se sa likovima i de facto živim njihov život dok čitam napisano. I onda knjiga završi. Tužna sam jer napuštam jedan svijet u kojem sam živjela neko vrijeme. Nije bitno, može to biti i samo jedno popodne, ako je knjiga od kojih stotinjak stranica, a ja nemam pametnijeg posla, dovoljno je da odlutam u neke druge svijetove. I nije važno jesu li ti svijetovi realni ili ne, sa svakim se mogu poistovjetiti.
Zbog toga gotovo uopće nisam čitala romane, tj. vrlo rijetko. Zbog tog osjećaja poslije, koji nikada ne traje dugo, ali mi se ne sviđa, a kada ti se nešto ne sviđa, onda to vrlo često izbjegavaš. No, popularnoznanstvena i znanstvena literatura su mi se popeli na vrh glave sad već lagano. Koliko god obožavam nove spoznaje i izazove, teško je stalno biti u istom vrtlogu istih pojmova i dokazivanja.
Knjigu koju mi je sestra kupila odabrala sam slučajnim odabirom, gledala sam gore dolje po polici, znala sam što ne želim izabrati (sladunjavi ljubavni romani su ok, ali za plažu negdje pod nekakvim borom, a ne u ove hladne zimske dane). Na kraju sam se odlučila za beige debelu knjigu sudbonosnog naslova World without end (Ken Follett). Ako ću već čitati nešto u što ću se uživjeti u potpunosti, onda zasigurno neću izabrati nešto što ću pročitati u samo dva dana. Ova knjiga ima 1200 stranica.
Par dana smo se gledale, i onda sam odlučila uhvatiti se u koštac s njom. Bilo me strah da mi se možda neće svidjeti, ali uvijek ju mogu razvlačiti godinu dana ako treba, svaki dan po malo. No, moram vam reći da me knjiga ODUŠEVILA. Nisam ju mogla ispustiti iz ruku, em zbog zanimljive radnje, em zbog fenomenalnog načina pisanja. Progutala sam ju doslovce u manje od tjedan dana.
Da, uživila sam se u priču, i da, došao je taj osjećaj poslije, zbog rastanka sa dragim likovima. Ali malen je to problem nakon tjedan dana čiste uživancije. Sva sreća što ovaj tjedan nije bilo predavanja, inače ne znam kako bi izdržala. Sinoć sam ju čitala do 5 ujutro, nisam mogla prestati.
I da, googlala sam autora, napisao je hrpu stvari, a iz ove serije postoji jedna knjiga koja je prethodnik, ali ne mora se čitati prva. Već sam ju kupila naravno, ali ona će morati čekati da položim ispite na faxu, jer inače ću propasti :). Ima još knjiga koje su mi na wish listi, ali već ću ih se dokopati. Svaka je dovoljno debela da me zabavlja dovoljno dugo dok ne nabavim iduću.
Drago mi je što je ova knjiga našla svoj put do mojih ruku, neću reći da mi je promijenila život, nije to takva knjiga (to je ipak previše za očekivati od jednog romana koji se bavi srednjovjekovnim životom), ali ipak sam se sjetila onog predobrog osjećaja kada jedva čekaš da vidiš što će biti dalje, kada ne pratiš na kojoj si stranici u nadi da će uskoro doći nešto zanimljivije. I da, nikakva sjeta poslije ne može uništiti tu euforiju.
Post je objavljen 09.01.2011. u 19:01 sati.