Oči u oči sa očnjacima

Vrlo je moguće da sam vjerojatno već i vranama na žici dosadna sa svojim pričama o kućnim ljubmcima, životinjama i sličnim temama, ali jednostavno ne mogu prožvakati potencijalno veoma opasnu situaciju koja mi se odvijala danas pred očima.

Nakon kolokvija, višesatnog učenja u knjižnici i zaslužene kave nakon svega u najdražem bircu, vraćala sam se doma autom. Moja malenkost je bila za volanom, a društvo su mi pravile sestra, frendica i njezina mama. Budući da zaista ne vozim ko divljak, jer si volim ostaviti prostora za reakciju u nepredviđenim situacijama, uspjela sam izbjeći potencijalno uništavanje mojeg autića, a bome i onog iza mene. No to je manje bitno. Što se zapravo dogodilo...

Da vam lakše predočim situaciju, vozila sam se uz Maksimirsku šumu, nije čak ni toliko bitno s koje strane (ali ako će nekome bit lakše, tamo gdje je ona streljana) i nakon onog oštrog zavoja vidjela sam dečka i prekrasnog dugodlakog njemačkog ovčara kako prelaze cestu. Prvo sam pomislila da zajedno pretrčavaju cestu i nije mi bilo jasno zašto to rade odmah nakon zavoja, gdje je zaista nepregledno. No, kada sam se približila, pas je opet istrčao na cestu i skoro mi podletio pod auto. U zadnji čas sam uspjela zakočiti (zahvaljujući ne prebrzoj vožnji), prestrašila sam ga i pobjegao je na drugu stranu ceste odakle je i došao, a jadan dečko je doslovce skočio u grmlje koje je malo povišeno s te strane sa tako prestrašenim izrazom lica koji neću tako skoro zaboraviti. Poanta je u tome da ga je taj pas lovio, trčao za njim i da nisam naišla s autom u ključnom trenu, možda bi ga uhvatio i izgrizao. Pas je pobjegao dalje, nadam se da je i jadni dečko uspjeo pobjeći glavom bez obzira.

Ne mogu niti zamisliti kako se jadnik osjećao kada je pas krenuo za njim, jer pas je zaista bio ogroman. Znate kako izgledaju njemački ovčari, a ovaj je fakat bio mlada mrcina u punoj snazi. Ne bih se voljela takvome naći na putu.

Nije mi jasno što je takav pas radio na cesti? Sada će mi netko reći da je možda zbrisao, da sigurno nije išao napasti bezveze, možda ga je ovaj isprovocirao...

A, ne, ne... Ne prihvaćam te argumente.

Dakle, imam psa i poznam ga u dušu. Ok, ne mogu 100% garantirat za njega i ne mogu predvidjeti svaku njegovu reakciju, to nitko ne može, ali poznam tu životinju i znam kakva mu je narav, što je u stanju napravit i hoće li napravit. Osim toga, moja zvjerka ima šezdesetak kila i sve da je najmiroljubivija životinja na svijetu, ima nezanemarivu masu koja i nehotično može uzrokovati štetu. No, ono što je poanta ovoga je da ga ne puštam da luta okolo sam. Em zbog straha drugih ljudi kada bi ga vidjeli na cesti (jer oprostite, ali ne mogu svi osjećat da je moj pas dobrica), em zbog toga što je previše novaca u njega uloženo (mamin argument) i zbog toga što ga beskrajno volim i nema šanse da bi ga pustila igdje samog samo tako. Moja dužnost kao vlasnika psa je osigurat da on ne može izaći bilo gdje samo tako. Moram imati adekvatan smještaj za njega.

Kao što rekoh, poznajem ga u dušu, a tako i vlasnik tog psa mora poznavat tu svoju zvjerku i mora znati da je pas malo neuračunljiv. Ne vjerujem u one priče da ga je odjednom prehitilo. A ne, pas ima karakter, a i zna se koje su pasmine po prirodi malo agresivnije. Njemački ovčari svakako spadaju u tu kategoriju. Vjerujem da se odgojem psa može jako lijepo usmjeriti i da on uopće ne mora biti nasilan bez obzira na pasminu, ali iz iskustva znam da su ljudima psi više igračke i ne doživljavaju ih kao nešto čemu uistinu moraju posvetiti puno vremena.

Žao mi je tog dečka, jer je hodao vjerojatno prema autobusnoj stanici ili gdje već, sa ruksakom na leđima i sasvim sigurno ničim namjerno nije isprovocirao tog psa. I znam kakav je to osjećaj kada se moraš branit od životinje. Jer ugrizao me pas za nogu dok sam bila na biciklu i nisam to očekivala, i bilo je užasno. Sva sreća da dovoljno volim životinje da ih se ne prestrašim za cijeli život, jer netko drugi sasvim sigurno bi. Izgovor vlasnika da im nije jasno kako je on to napravio, jer eto nije nikad prije mi je bio naprosto smiješan. Još mi je smiješnije što ga nisu uspavali, jer da moj pas ničim izazvan ugrize nekoga, bez obzira što ga volim najviše na svijetu, sigurno bi ubrzo bio na vječnim lovištima. Budući da sam u svakom trenu svjesna što je moj pas sposoban, jer ima zube derače, niti ne dozvoljavam mogućnost da se ovakav scenarij ikada dogodi. Jer ne trebaju mi rasprave kasnije – dal' se on to branio ili nije, jel' on to namjerno ili ne. Na kraju se samo zbraja šteta. A zašto uopće dovesti do toga?

Morala sam ovo komentirat, jer sam baš bila u šoku, tj. sve u autu smo bile u šoku. I da, želim vam što manje ovakvih bliskih susreta.