Zombi stanje uma

Znate ono kada ste jako umorni, nedovoljno naspavani, fizički iscrpljeni? A imate posla. Morate biti negdje i morate raditi nešto. To ja zovem zombi stanje uma (ZSU – malo me skraćenice peru zadnjih dana, pa eto da se izživim (Kak' se ovo piše? Bez z možda? Medo?) i ovdje).

Najsmiješnije mi je kod ZSU kako automatski sve radim, a mozak spava. Ono baš spava, imam osjećaj da mi je brzina misli onda toliko malena da doslovce to više nije tok misli nego šta ja znam, sporadični impulsi. Zanimljivo je to zapravo, a još mi je zanimljivije kako kofein funkcionira na kratke staze, baš osjetiš svaku molekulu u tijelu, a onda samo nestane.

Neugodno mi je kad sam na predavanjima i pratim koliko – toliko, ali osjećam kako dolazi do gašenja sustava. Shut down. I nevjerojatno mi je kako je teško kontrolirati oči. Da, te proklete izdajice. Sve vidiš kroz njih, sve.

Problem je, koji se već provlači neko vrijeme je nedostatak minuta u danu. Ne stigneš sve što želiš. Prokleta ograničenja na koja ne možeš utjecat. Naravno, najlakše je oduzeti od sna, ali deprivacija sna ima direktne posljedice na funkcioniranje. I onda opet nisi ništa napravio.

Dakle da, oduzimam si od sna, ne stignem sve, ali opet ni 5h spavanja nije baš neka sreća. Pisala sam nekad davno o onoj euforiji koju osjećam kada sam kronično neispavana. Kao da sam pod blagim utjecajem alkohola. Baš ću morat malo googlat fiziološku pozadinu svega ovoga.

Anyway, da ne trkeljam tu dalje i bezveze, jer zapravo ne pišem ništa suvislo, ZSU je na tapeti ovaj tjedan, i to pogotovo u jutarnjim satima. Ah, samo da preguram sutrašnje izazove :D.