"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
Budući da obožavam biljke i sve vezano uz njih, odlučila sam vam malo pisati o toj svojoj strasti. Zašto ih uopće volim? Pa odkada znam za sebe živim u kući sa vrtom, i prije je moja majka najdraža, dok nije radila, održavala povrtnjak. Meni je to bila prašuma u kojoj sam uživala od ranog proljeća pa sve do kasne jeseni. Svako godišnje doba je imalo nešto svoje. No da sada ne ulazim u reminiscencije, jer tko zna koliko bi se ovaj post odužio, krenimo sa konkretnim stvarima. Naime, još dva dana i ode veljača u povijest. Konačno, jer za razliku od nekih ovdje :), zima mi nije najdraže godišnje doba, i jedva čekam proljeće, moje najdraže. Dakle, vegetacijska sezona samo što nije počela – idealno vrijeme da se počne razmišljati o vrtu, biljkama, sadnji, presađivanju i svemu ostalome.
Naravno, sve svoje znanje, osim usmene predaje i interneta crpim i iz ovih ovdje knjižica. Ova velika debela VRT u izdanju Mozaik knjige je Biblija za uređenje vrta, a od istog izdavača CVIJEĆE je također fenomenalan priručnik, za sve početnike, a i napredne vrtlare. Korisina je također i knjiga Savjeti iskusnih vrtlara.
Prvo o čemu ću vam ja ovdje pričati jest razmnožavanje biljaka. Ono može biti vegetativno i generativno. Vegetativno znači da se od već odrasle biljke odvajaju njezini vegetativni dijelovi (korijen, stabljika ili list) te se oni stavljaju u novu posudu. Postoje različiti načini vegetativnog razmnožavanja, koji naravno ovise o tome koji dio biljke korisite za takvu vrstu razmnožavanja, no sada neću o tome. Inače, ovakvo razmnožavanje se koristi kada su biljke sterilne (dakle ne proizvode sjeme) ili potomstvo nije jednako, tj. nije onakvo kao matična biljka.
Prirodne vrste koje daju zdravo sjeme i iz njega zdrave potomke razmnožavamo generativno. Za većinu biljaka razdoblje sjetve je 3. i 4. mjesec, no naravno uvijek postoje iznimke. Biljke možete saditi na otvorenom prostoru ili u zatvorenom, pa kasnije presaditi van. Na otvorenom (vrt, balkon) se sade otpornije biljke, koje često cvatu kasnije u vegetacijskoj sezoni.
Budući da je još dosta rano, vrt još nisam niti počela sređivati, budem vjerojatno idućih nekoliko tjedana bavila se njime vani čim se vrijeme malo ustabili. Danas ću vam objasniti postupak sadnje u zatvorenom.
Potreban materijal:
- posuda u koju ćete saditi (drveni sandućić ili plastična posuda za cvijeće)
- supstrat (kompost za klijanje sjemenki ili smjesa zemlje – kompost : pijesak : treset* = 1 : 1 : 1)
- prekrivač (staklo ili plastična vrećica – da bi oponašali uvjete u stakleniku)
- sjeme biljke koju želimo posaditi
----------------------------------
*treset se u prošlosti proizvodio od maha tresetara, no budući da su tresetišta ili cretovi ugrožena staništa danas se treset komercijalno proizvodi od organskih ostataka drugih biljaka, može se kupiti u vrtnim centrima
Od materijala ja sam koristila plastičnu posudu za cvijeće, supstrat koji sam kupila te plastičnu vrećicu (mora biti prozirna), a od sjemena sam koristila bosiljak.
Postupak:
- lonac, posudu ili sandućić napunite supstratom te ga poravnajte i blago stisnite. Zatim uzmite sjeme, koje ako je sitno (bosiljak je sitan) uzmite u ruke te 'posolite', a ako je krupnije (npr. ricinus ima velike sjemenke) ravnomjerno rasporedite
- sjemenke prekrijte laganim posipanjem supstrata u tankom sloju (neke sjemenke ne trebaju pokrivanje, ali to obično piše na uputama)
- nakon toga sve treba zaliti, da se sjemenke ne bi uznemiravale u početku, dobro je lonac staviti u veću posudu sa vodom pa da se natopi i onda ga izvaditi van, ja imam posudu kojom špricam biljke sa vodom te sam tako i ovo zalila budući da nije jaki mlaz, nego voda više pada kao rosa
- na kraju sve to prekrijte sa plastikom ili vrećicom, te povremeno okrenite ako je se stvara velika kondenzacija vode
- čim biljke prokliju, uklonite plastiku
- kada se pojave prvi pravi listovi slijedi pikiranje biljaka, no o tome ću vam pisati kada biljke prokliju i dođe vrijeme za to
A evo i slikica:
Budući da nemam staklenik, biljčice držim u svojoj sobi, sa ostatkom sobnih biljaka (u svojoj sobi preferiram orhideje i sukulente). Naravno, ako vam se ne da prolaziti cijelu proceduru (zbog nedostatka prostora, vremena, straha od neuspjeha ili nekih drugih razloga), uvijek možete kupiti gotove sadnice na placu, u nekom dućanu ili vrtnim centrima.
Plastična vrećica nije gore, zato jer se onda tegla nije vidjela :D.
Bosiljak obožavam i koristim ga u enormnim količinama. Vjerojatno će se sada samnom složiti i kuharice i kuhari sa bloga da je naprosto nezamjenjiv u nekim jelima. Iako ga obožavam svježeg, u ovim zimskim danima preživljavam i sa osušenim, ali nije to to.
Ovaj začin je još od davnina smatran, potpuno opravdano ako se mene pita, 'kraljem začina' (basilicum dolazi od grčke riječi basileus što znači kralj). Na ove prostore je došao iz Indije, no veoma brzo je postao popularan.
Zanimljivo je da su djevojke na Malti stavljale teglu sa bosiljkom na prozor i na taj su način davale do znanja da su slobodne za udaju.
U kulinarstvu posebno je poznat u talijanskoj kuhinji, kombinacije sa paštom ili mozzarelom i rajčicom su nepotpune bez bosiljka.
Odličan je zato što pomaže u probavljanju 'teže' hrane, pomaže u sprječavanju probavnih vjetrova, žgaravice i grčeva u želucu. Također smiruje, pomaže spavanju i otklanjanju glavobolja. Osušeni bosiljak gubi na okusu, međutim biljka se može pobrati i držati u zamrzivaču.
Zbog posebnih ulja koje sadrži u sebi koristi se za proizvodnju parfema, no ne smatraju svi te mirise ugodnima, naime dokazano je da biljka ima insekticidni potencijal. Teglice sa bosiljkom se mogu držati na prozorskim daskama, te na taj način biti repelent protiv insekata, posebice komaraca.
Uz sve prednosti koje ova biljka ima, postoji i jedna mana. Ne može se držati vani sve dok ne zatopli (tamo negdje do kraja 4. – 5. mjeseca) i ponekad ju je teško uzgajati. Meni uspijeva isključivo u teglama, a kada ju posadim vani sa ostalim začinima, redovito je prva na tapeti neumornim puževima s kojima vodim opake bitke. Bit će da su i oni otkrili ljekovita svojstva ove biljke koja inače spada u porodicu Lamiaceae (usnače, može ih se prepoznati po četverobridnim stabljikama), u koju spada velika većina začinskog i ljekovitog bilja.
Eto, nadam se da vam je sada jasno zašto sam odabrala bosiljak za svoju biljku koju ću uzgajati u zatovrenom. Tko ga ne bi volio ovako savršenog i finog.
p.s. O svemoćni bloghaeru, molim te dovedi se što prije u red, jer frustriraju me ove multiplicirane objave posteva, isto kao i ne objavljivanje, a kaže mi tu u editor da je objavljeno. Jasno mi je da vam je server u komi, al dajte ubijte sve ove junk blogove koji služe nemam popjma čemu i nemojte se hvalit da imate nemam pojma koliko blogova. Bitna je kvaliteta, a ne jebena kvantiteta, to već i golubovi na Medovom balkonu znaju.
Meni je on baš zakon. A ja sam baš tuka. Jer kada me nešto ne zanima, treba mi deset puta više vremena da to naučim. I to ne zato što sam glupa pa mi ne ulazi u glavu, o ne. Ulazi mi u glavu jednakom brzinom uz optimalnu koncentraciju, nego ova tuka ovdje koja ovo tipka ne uči ono što ju ne intresira. Nego to radi preko spolnog organa da ne budem baš eksplicitno vulgarna sada. I gubim vrijeme zapravo na psihičku pripremu i da se natjeram da gluposti naučim. Koje me ne intresiraju.
Sjećam se, nekada davno, još tamo u srednjoj sam čula da ako te zanima 5% onoga što studiraš, da si onda sretan. Mene zanima 50% onoga što studiram, možda čak i malo više. Trenutno se bavim ovim govnima koja me ne intresiraju. I sve je to super i zakon, ali boli me briga tko sve ima, a tko nema penisnu kost (čovjek nema). Bla bla, opća kultura, moraš to znat kao biolog. Ma moram vraga. Po mojoj slobodnoj procjeni 95% ljudi nema osnovnu opću kulturu iz biologije, što više znam, samo se više živciram. Da čujem, koliko vas zna koliko je željezo valentno u hemoglobinu? Ili koji je najveći glodavac na svijetu? Ili možda što su to arhegoniji i anteridiji? Bez googlanja molim. Medo ti šuti, a i ti Neko-chan :).
I još jedna neprospavana noć. Uzaludno. I opet previše kave. Eto šta previše kofeina napravi. Idem probat rješit tu 2/4 ispita. Ako prođe prođe, vidjet ćemo. Nek me pita žabetinu i nitko sretniji od mene, ma može i goluba. Samo ne štakora. Ako me opet sjebe štakor, rasplakat ću se. Ma neću, zapravo me boli briga.
Idem prat zube i odvuć se do grada. A vi, budite korisni, a ne ko ja... Ah...
Svjesni smo da smo društvene životinje i živimo u manje – više kompleksnim socijalnim strukturama. Prvo je tu obitelj, nečije smo dijete – kćer ili sin, zatim smo brat ili sestra, možemo biti i ujak ili ujna, tetka ili tetak, bratić ili sestrična, nećak ili nećakinja, itd. Dakle imamo uloge, ovisno o tim ulogama imamo različite vrste odgovornosti prema drugima, svojim bližnjima. I ta obiteljska mreža je nešto najosnovnije, od tamo krećemo.
Odrastanjem se mreža širi, postaje kompleksnija, stvaramo prijatelje i prijateljske mreže. Neki su nam važniji u životu i mi smo njima važni, međusobno postajemo poprilično ovisni jedni o drugima. Imamo obostrane koristi. Onda su tu i poznanici koji ulaze i izlaze iz naših života svakodnevno, i ne predstavljaju zapravo ništa posebno niti spektakularno. Naravno, tu dolazi i onaj obrazovni aspekt kroz koji također upoznajemo nove ljude i sa mnogima stvaramo različite međuodnose. Naravno, ovisno o potrebama.
Zatim ulazimo u radne i poslovne odnose. Mreža ovdje postaje još kompleksnija, krug ljudi se širi, međuovisnosti postaju drugačije. Na kraju se nalazimo u sredini jedne veoma zamršene i komplicirane strukture koju niti najbolji pauk ne bi znao isplesti.
Priznali mi to sebi ili ne, od rođenja postajemo dijelovima različitih kolektiva koje ne biramo. Uvijek se nađemo usred neke nove situacije i zapravo jedino što možemo i moramo jest - snaći se. Prvo je dakle obitelj, ne biramo ju, naprosto ju dobijemo takvu – sa svim vrlinama i manama. Pa se ti, draga moja, prilagođavaj. Ponekad mislim da je zapravo najteže prilagoditi se obitelji, jer doslovce si prisiljen dijeliti isti životni prostor sa osobama koje mogu (ako imaš sreće) i ne moraju biti slični tebi i tvome karakteru. Naravno, nikada o tome ne razmišljamo previše, nego jednostavno pokušavamo pregrmiti situacije koje nam prirede naši najbliži, a naposlijetku se većina bori sa većinom toga do kraja života. Ima li rješenja? Ima naravno, ali to nije tema ovog posta.
E sada, većina djece se prilagođava i trudi što prije odbiti od roditeljske sise i odvažno krenuti u samostalan život. Poput malih ptića skupljaju hrabrost, ali jednom kada skupe dovoljno hrabrosti da prijeđu rub gnijezda sigurno će poletjeti. Pitanje je samo kada će skupiti tu početnu hrabrost i hoće li uopće?
Naravno, nisu samo djeca kriva, ima i roditelja koji podržavaju ta neka patološka ponašanja i dopuštaju svojoj djeci puno previše, ali meni su puno zanimljiviji paraziti. Da, znam da je malo pregrub naziv, i da jasno mi je što je parazit u biološkom smislu, ali mislim da se može jako lijepo primjeniti i na odnose u našim životima i okolini.
Dakle paraziti. Tu bih svrstala sve one koji žive na teret svojih roditelja, a savršeno su sposobni vinuti se u zrak, samo što su lijeni pokrenuti svoje letne mišiće, jer lakše im je da roditelji lete umjesto njih, a oni se zabavljaju. Paraziti su oni koji pod krinkom vječnih studenata parazitiraju na državi (jer imaju studentske povlastice i oduzimaju mjesto nekome tko bi uistinu i htio studirati), zavaravaju roditelje da će položiti ispite, ali naravno to će se dogoditi samo kada Zemlja promijeni smjer svoje revolucije. Naravno, razumijem takve bisere s jedne strane, ali nije mi jasno kako se ne žele osamostaliti, kako ne žele imati nešto svoje i samo svoje? Kako ne žele da im stalno netko prestane kvocati nad glavom? Ne znam i neću nikada shvatiti, ali očito je da takvi nemaju srama što muzu svoje roditelje do krajnjih granica. Ali i roditelji bi trebali ovdje skupiti malo hrabrosti i šutnuti svoje ptiće nogom u guzicu pa da preskoće preko ruba gnijezda i naprave taj prvi sudbonosni let.
Idući kolektiv koji smo prisiljeni dijeliti sa drugima i za koji nas nitko ne pita želim li ili ne je škola, tj. obrazovni sustav. Naravno, budući da se nađemo u okruženju od tridesetero novih lica, za razliku od familije, imamo malo veći izbor. Možemo barem probrati ono što nam se sviđa ili ne. I tako preko osnovne i srednje škole pa sve do faxa. Tu nalazimo i one prave prijatelje, jer uglavnom nam je učenje jedini posao u životu i 90% vremena trošimo na njega u bilo kojem obliku. Prirodno je da ćemo tu steći dobre prijatelje, jer ipak sa većinom djelimo istu muku i radosti, no kao što znamo onih pravih prijatelja u životu je malo. A što su oni ostali? Dakle i tu ima prisutnih parazita i poluparazita. Koliko puta vam se dogodilo da su drugi parazitirali na vama? U smislu da su prepisivali od vas zadaće, tražili da im šapćete, prepisivali na testovima, posuđivali bilježnice od vas...
Moram priznati da sam i u osnovnoj i u srednjoj vrlo često bila ta na kojoj su drugi parazitirali, ok, priznajem sama sam si kriva za većinu toga, jednostavno sam trebala reći ne, ali nije mi žao, jer sve je to došlo na svoje. Naravno slično se nastavlja sada i na faxu, zapravo sad mi je puno lakše detektirati probleme i u principu ih uspješno izbjegavam, ali i dalje ima bisera. Obostrani odnosi pomaganja se isključuju iz ove kategorizacije, zato jer tu obje strane imaju koristi, to bi prije bila neka simbioza.
I zadnje je naravno kada počnemo raditi. Ovisno gdje radimo i u kakvim uvjetima okruženi smo različitim ljudima. Teško mi je to uopće komentirati, jer nisam nikada bila dio takvog kolektiva, no ono što mogu komentirati jest parazitiranje na državi. No budući da mi se ne da baš sada ulaziti u neke političke sfere, samo ću reći da je država sama kriva što si je nakalemila toliko parazita na sebe, jer sada smo poput nekog bolesnog kita kojeg su napale parazitske paklare i sljepulje i jedva plivamo. Pitanje je samo koliko ćemo dugo. (Jbga još uvijek učim vertebrata, zato sam i puna zooloških usporedbi :).
Mislim da sam do sada malo evoluirala, napredak se definitivno vidi. Nema više one početne nesigurnosti. Međutim, svejedno je udarac na ego kada ti Grk kaže da pišeš 'čudno' neka slova.
A naleti čovjek i na neke stare uspomene kada kopa po zaboravljenim bilježnicama iz grčkog...
U Operi i Mozilli radi savršeno, dok u Exploreru nešto zajebava sa boxevima sa strane. Nemam pojma zašto, iskreno i briga me. Malo sam se zezala sa dizajnom, da sama sebi dokažem da mogu .
Umjesto da učim, naravno :P. Budem sutra, najžešćim tempom, obećajem svečano sama sebi .
Nije baš toliko rano više, ali s obzirom da sam se probudila u 20 do 4 jutros, meni je već pola dana prošlo. Konačno sam se naspavala u normalno doba, jer sam legla navečer kada se obično ide u krevet (ali noć prije nisam uopće spavala, tako da svaka čast svima koji su me jučer trpili skupa sa mojim darom govora koji se pojača nekoliko puta kada sam neispavana i sve to još u kombinaciji sa kofeinom :), a ne u ranu zoru kako sam to činila zadnjih dana (učila bih do 5 – 6 ujutro i onda išla spavati, te se budila oko 4 popodne). Konačno sam si vratila cirkadijalni ritam u normalu .
Jučer sam položila 1/4 ispita iz kralježnjaka (prepoznavanje životinja u zbirci), ostatak slijedi idući tjedan.
Budući da nisam znala šta ću sa sobom u jutarnje sate, odlučih karnivornu zvijer izvesti u šetnju. Pokušala sam snimiti nekoliko zimskih fotki, ali što da vam kažem nije lako imati mirnu ruku i manevrirat s fotićem kada zvijer željna pažnje spazi da ste se sagnuli, čučnuli ili stali, pa kada ta masa od 60 kila dobije ubrzanje, a krajni cilj ste mu vi, onda dobijete ovakve rezultate. Ništa spektakularno, a baš je bilo materijala. Pokušala sam snimiti plod pavitine oraščić koji je baš lijep čupav i dlakav (klik ovdje da vidite o čemu pričam), sa kapljicama vode na sebi u ovo hladno zimsko jutro, ali kao što rekoh zvijer je nemilosrdna.
Meni su ljudi uistinu fascinantni. Koliko mržnje, koliko energije, koliko svega lošega je uvijek usmjereno prema onome ili onomu koga se ne poznaje. Uvijek smo se bojali nepoznatog, to je valjda po defaultu tako u našem genomu zapisano. Ono što ne razumijemo, kategorično odbacujemo i etiketiramo kao bolesno, loše, krivo ili nepravilno. Svi noviteti su uvijek u početku bili ismijavani i odbacivani. Tek puno puno kasnije nakon što se netko odvažio biti drugačiji je prihvaćen. Možda nije niti dočekao to do kraja svoga života. A većini je jedina želja da budu prihvaćeni u društvu, da se uklope. Društvene smo životinje, htjeli mi to ili ne, ali to je tako.
U kontekstu nepoznatog i etiketiranja započinjem ovu temu. O gay individuama. Nisam stručnjak na tom području (postoji li uopće takva osoba?), ali vidim mnoge loše stvari oko sebe usmjerene protiv ljudi te seksualne orijentacije i iskreno smeta mi. Smeta mi jer iskreno vjerujem da smo svi jednaki, svi želimo isto mjesto pod suncem i svi dišemo isti zrak.
Osoba s kojom sam se ne znam koliko puta već zakačila na tu temu je moja draga majka. Naime, ona tvrdi da je homoseksualnost 'genetički feler', tj. drugim rječima – bolest. Uvijek vodimo iste rasprave, ona sa svojim zatucanim argumentima i iako sluša sve što imam za reći, ne želi me čuti. Meni se diže kosa na glavi od njezinog stava, jer to svakako nije bolest. Bolest je nešto što narušava organizam, to je patološko stanje koje organizmu onemogućava normalno funkcioniranje u bilo kojem pogledu. Homoseksualnost za jedinku nije nikakav problem, ne onemogućava apsolutno ništa, biološki gledano, jedini 'problem' je na razini populacije u smislu smanjenja broja potomaka. Međutim, ne znam kako vama, ali meni se baš ne čini kao da je smanjena reprodukcija postala problem u našoj populaciji.
Homoseksualnost je još uvijek evolucijska zagonetka i još uvijek ne postoji niti jedna teorija koja ju objašnjava. Kako i zašto se razvila, još se ne zna. No činjenica je da postoji. Nije to hir koji namjerno održava na životu 1 – 2% naše populacije (podatak preuzet iz knjige: RAZUM I RAZMNOŽAVANJE [Kako je izbor seksulanih partnera oblikovao ljudsku narav] - autor: Geoffrey Miller; evo linka ovdje). S mog biološkog stajališta, smatram da je tu kombinacija gena i okoline u igri. Naravno, genetička podloga još uvijek nije dokazana, ali bude bila, poprilično sam sigurna u to. No, na kraju krajeva nije ni bitno koji su razlozi, činjenica je da postoji i da je drugačije.
Najdraži argument koji ljudi često upotrebljavaju je da to nije normalno. A jel? A tko od nas ima pravo reći što je normalno, a što nije? Možemo reći da nije uobičajeno, s obzirom da smo uglavnom heteroseksualni, ali i dalje je savršeno normalno – drugačije, ali normalno. Ali mi se bojimo drugačijeg, zar ne? Pa ajmo onda pljuvat po tome.
I sada dolazimo do jednog zanimljivog fenomena, meni teško objašnjivog. Kada netko spomene gay populaciju, svi odmah i automatski zamisle 'dvije smrdljive pederčine' i to je toliko odvratno i fuj da naprosto postane nevjerojatno koliko su ljudi u stanju izgovoriti odvratnih riječi na račun osoba koje niti ne poznaju niti su im što loše napravile. A opet s druge strane, seksualni odnos dvije žene je prihvatljiv, štoviše muške to itekako napaljuje, a da ne pričam koliko je to prisutno u porno industriji. Ali dva muška – bljak. I sada neka meni netko objasni koja je razlika? Isto je muško – muško ili žensko – žensko, sve je to i dalje homoseksualnost. Dobro, jasno je meni – patrijarhalno društvo, macho man, pater familias i slične uobičajene kategorije koje su već stoljećima dio naše kulture, normalno da osjećaju otvoreni napad na svoju muževnost i status u društvu, ali ljudi, pobogu, dajte izađite iz tih zatucanih čahura i glupih kategorija, koje su samo to – kategorije i ništa više.
Naravno tu je i Katolička crkva, sa svojim stavom. Čitala sam neke članke tamo, koji su samo ubrzali ovaj post koji je i tako bio pitanje vremena kada će se dogoditi. Ono što mene plaši je to što jedna takva institucija koja propagira ljubav, dobrotu i toleranciju ima toliko netolerancije u sebi. Možda bi malo trebali promijeniti svoj marketing. No i to je tema za jedan drugi post.
I za kraj, nedavno mi je dobar prijatelj priznao da je gay. U društvu u kojem živimo, ovom našem – balkanskom, nije lako živjeti sa takvom orijentacijom. Zašto bi on izabrao trnje kada bi livadom puno lakše došao do zvijezda? Ali jednostavno ne može protiv sebe jer to nije njegov izbor nego je takav i uostalom, zašto i bi išao protiv sebe? Budući da nikada prije nisam upoznala nekoga tko je gay, sve skupa mi je bilo novo i u početku čudno. Ali veoma kratko je to trajalo. Ja i dalje imam svog dragog prijatelja, kojeg volim samo još i više jer mi je rekao svoju najveću tajnu, koja zapravo ne bi niti trebala biti tajna.
Ljubav nema granica, postoji u mnogo različitih oblika, spaja ljude i čini ih sretnijima i boljim osobama, a sve ostalo su samo tehničke sitnice, zar ne?
Da, ako niste navikli na moje morbidno - perverzne zafrkancije, e sad vam je vrijeme :D Nevjerojatno je na što sve čovjek naleti u bespućima svemrežja. Hihihihihihi. Podsjetilo me na jedan moj stari i jako dragi post: Tamo gdje car ide pješice.
A ovo sad nemojte čitat ako ste gadljivi, čistunci i ne volite pomaknuti smisao za humor. A ostali - jel se pronalazite u tekstu? Hihihihihi
Govno duh - Znaš da si se israo. Ima govana na papiru, ali nema u školjki.
Teflonsko govno - Kad se isereš, tako si čist i ti i wc papir, da ne možeš vjerovati. Moraš se zadubiti u WC školjku da se uvjeriš da li si uopće srao.
Ljepljivo govno - Podsjeća na vruć katran. Obrišeš dupe 12 puta, i još uvijek nije čisto. Na kraju gurneš papir u gaće, da ih ne zamažeš. Ovakvo govno ostavlja trajne tragove na WC školjki.
Neodlučno govno - Taman si obrisao dupe, kad shvatiš, morat ćeš opet.
Tvrdoglavo govno - Ovakvo govno je sigurno ubilo Elvisa. Ne izlazi sve dok se ne oznojiš i pocrveniš od silnog naprezanja.
Govno-uteg - Kad se isereš, lakši si za 5 kila.
Nestrpljivo govno - Bolje bi ti bilo da stigneš do WC-a u 10 sekundi. Obično promoli glavu još prije nego što sjedneš na školjku.
King Kong govno - Ovo govno je toliko veliko, da neće potonuti, osim ukoliko ga ne izlomiš u sitne komadiće. Afinger je kao stvoren za to. Ovo se obično događa u tuđoj kući.
Govno-kupač - Kada ovo govno padne u vodu, napravi ogroman pljusak, i obično ti pokvasi dupe.
Govno-želja - Sjediš sav napregnut, prdneš par puta, ali govna nema.
Govno-zmija - Ovo govno je prilično mekano, debelo kao tvoj palac, i dugačko barem pola metra.
Govno-plovak - Čak i nakon trećeg puštanja vode, još uvijek pluta. Čovječe! Kako da ga se otarasim? Ovo se obično događa u tuđoj kući.
Govno od meksičke hrane - Znaš da ponovo možeš jesti, kad te prestane peći dupe.
Govno-kornjača - Ovakvo govno samo uplašeno proviri iz dupeta i brzo se vrati unutra.
Bungee-govno - Ovakvo govno visi neko vrijeme iz tvog dupeta, prije nego što padne.
Sporo govno - Moraš sjediti na školjki tako dugo da ti se ukoče noge.
Govno Džek Trbosjek - Ovakvo govno se zalijepi za dlačice na dupetu, a onda ih naglo iščupa.
Party govno - Ogromno govno koje isereš na nekoj veselici. Onda pustiš vodu i užasnut gledaš kako lagano raste vodostaj.
Praskavo govno - Govno koje izleti u djelić sekunde. Podsjeća na lavinu ili raketni pogon, i isprska cijelu školjku.
Vjetrovito govno - Ono nastaje kada sjedneš na školjku, i prdiš toliko dugo i jako, da ti se više ne sere.
Hodnik-govno - Ovo govno se javlja poslije dužeg trčanja do kuće, i natjera te da se isereš u hodniku ispred vrata.
Sranje - Sereš tako brzo, i brišeš dupe tako bijesno, da ti nestane papira, i onda kažeš: - "Sranje!"
Govno bez kraja - Ovo govno curi kao ludo, i taman kad završiš, i počneš brisati dupe, nešto zakrči, i još govana počne ispadati.
Konjski izmet u koji sam skoro ugazila kada sam se spuštala sa brda na kojem se nalazi dvorac Neuschwanstein
Daklem, kao što sam mogla primjetiti, mnogi blogeri pišu o prosvjedu u Varšavskoj i devastaciji same jezgre najdraže nam Metropole, no ono što meni nije jasno – di ste bili do sada? Na Gradski urbanistički plan (GUP) se moglo utjecati kada se on donosio , dakle 2007. godine ako se ne varam, a sada je opako kasno za bilo što.
Da se razumijemo, ja sam protiv takvih devastacija i invazija na javnu površinu, također sam i protiv malverzacija koje su se ovdje vjerojatno dogodile, no nije to ni prvo ni zadnje što nam je naš vrli gradonačelnik servirao.
Sada se nešto događa na očigled, pa su se neki odlučili pobuniti. Što bi bilo da nije privatni investitor taj koji uređuje Cvjetni prolaz, nego recimo Grad prenamjenjuje površinu? Ako već ne možete organski smisliti investitora, zašto ne bojkotirate neke druge njegove projekte? Nemojte se parkirati u Immportane Centar i Galleriu. Nemojte uopće koristiti te objekte niti ići u dućane koji se tamo nalaze.
Kada to čudo na Cvjetnom bude izgrađeno (a bit će) koliko vas će ga bojkotirat? Koliko vas se neće tamo parkirati kada ne bude mjesta u prvoj zoni u strogom centru?
Grad evoluira, novo se gradi, staro se ruši. Dogodilo se i sa Kvatrićem. Tko se sjeća onog starog, živog trga prepunog ljudi? A eto, sada imamo tamo garažu i mrtvilo, neki ga i od milja nazivaju 'krematorijem'. Gdje ste bili?
A tko se sjeća hotela Kulmer? Par ljudi je otišlo tamo i pokušavalo se prijaviti u hotel. I na tome je ostalo. 15 ooo metara kvadratnih zaštićene zelene površine je privatizirano (za one koji nisu iz Zagreba, radi se o parku prirode Medvednica). I jel se tko bunio, osim par članaka u novinama, više o tome nisam nigdje pročitala. Ne vidim nikoga da prosvjeduje protiv toga?
A jel itko zna što se gradi na uglu Cesarčeve i Kurelčeve ulice? Tamo iza trga bana Jelačića? Itko? Bageri i kamiončići već najmanje dva mjeseca tamo ordiniraju? Više o tome što se gradi, možete pročitati ovdje. I nitko se ne buni protiv javne garaže koja će se ovdje izgraditi, niti ikome smeta to što će biti u potpunosti od stakla, iako ne znam kako se to uklapa u arhitekturu okolnih zgrada, no dobro.
Nitko se ne buni protiv nove zgrade Muzičke akademije koja će biti cijela od stakla (akustika?). Kako se to uklapa u arhitekturu 19. stoljeća koja dominira trgom Maršala Tita? A bitno da se bore protiv imena trga...
Ono što je moja poanta – gdje ste bili do sada? Slažem se da se neke stvari nisu smjele dogoditi, ali ne bi se dogodile da se pravovremeno reagiralo na njih. Javne rasprave vezane uz GUP se održavaju, možda je dosadno, možda dugo traje, ali tada je vrijeme da se reagira. Sve nakon toga je kasno. Po mom mišljenju, ovo sada je samo plakanje za prolivenim mlijekom.
A i druga stvar, htjeli ste Mikija – Mikija ste dobili, a sad trpite. Gdje su sad svi ti silni ljudi koji su glasali za njega i izabrali ga da nam vedri i oblači? Dijaspora možda?
Lakše ide učenje kada usput nešto grickam, pogotovo u ovo hladno vrijeme odlično pašu jabuke. Zelene su meni najdraže.
A evo i novog pojačanja u mojoj maloj knjižnici - Zoološki – Hrvatsko – Njemačko – Englesko – Latinski Rječnik. Snimila sam ga neki dan kada sam hodala prema faxu. I naravno morala sam ga kupiti (iako sam sada lakša za nekoliko stotina kuna), pogotovo zato što sada učim vertebrata oliti kralježnjake iz ove knjige, koja je na engleskom, pa mi jakoo dobro dođe za stručne izraze i imena vrsta.
Nastavimo u istom ''junk'' tonu pa vam predstavljam home made smoothie. Obožavam ih i svako malo ih miksam. Ovaj ovdje je od smrznutih jagoda, smrznutog šumskog voća i domaćeg soka od jabuke, te sam dodala i malo vode da se to sve razrijedi. Njammmi i zdravo. Naravno, ako ste po ovoj zimi fan čaja – samo dajte, ali meni ovo baš paše. Iako naravno po ljeti je savršena zamjena za sladoled :).
I za kraj Matko kao moralna podrška u vidu hrkanja dok se ja zabavljam sa organskim sustavima...
Puno je toga što me fascinira kod ljudi, ali neke osobine su nešto na što se nikada neću naviknuti. Pohlepa je jedna od tih osobina, u isti koš bih još strpala i neumjerenost, jer obično idu jedna uz drugu. Možda je to samo evolucijski ostatak, nagon koji nam je ostao iz onih nekih vremena kada smo još po drveću se verali, pa smo morali što više skupiti za sebe i svoje potomke da bismo preživjeli u surovim uvjetima, jer resursi su bili limitirani. Međutim, to objašnjenje mi baš ne drži vodu, zajedno sa napretkom, razvio nam se i mozak, dakle neke stvari smo mogli komotno „prerasti“, pa tako i pohlepu i neumjerenost.
Uvijek su me fascinirali ljudi koji zarađuju masne pare, i imaju više nego što će ikada moći potrošiti, ali nešto ih tjera da zarađuju još, još i još. Zaista, teško mi je to razumjeti. Nisam ljubomorna, niti mi nešto nedostaje u životu, zaista sam zadovoljna jer imam taman onoliko koliko mi je potrebno, usudila bih se reći čak i više, i nije mi jasna ta potreba za još i još. U redu je imati neku sigurnost i neke razumne količine zaliha, ali gomilati nešto što zapravo na kraju balade nema neku pretjeranu svrhu je po meni tužno. Ok, neki od nas su sposobniji i mogu više toga zaraditi i ja im to ne osporavam, ali na kraju cijele priče, nitko svoje bogatstvo neće u grob odnijeti. Nemojte me krivo shvatiti, ja znam da je novac bitan i potreban, ali ne treba biti njegov rob.
Naravno ovo je ekstreman primjer, možda je pohlepa u pitanju, možda je adrenalin, ne znam, no meni su zapravo puno zanimljiviji slučajevi koje imam priliku skoro svakodnevno promatrati.
Zapravo, najbolje ljude možete promatrati kada je nešto besplatno. Postoje razne okolnosti u kojima možete vidjeti tu nevjerojatnu psihologiju. Koliko puta sam doživjela da se ljudi prežderavaju na svadbama, krstitkama ili ne znam kojim sve prigodama (švedski stolovi na domjencima... you get the picture), samo zato što je za džabe. Fascinira me ta potreba da se netko prejeda, makar mu hrana na nos izlazi, samo zato što plaća netko drugi.
Ako ste dio nekog društva, nekako se uvijek dogodi da netko časti, pa drugi puta vi, pa treći puta netko drugi. Čula sam puno primjera kada ima osoba koje nikada ne časte, ali ne smeta im kada njih časte, ali isto tako čula sam puno puta kako netko namjerno pije neko skuplje piće samo zato što on ne plaća, nego netko drugi. Tako ponašanje mi je u najmanju ruku degutantno. Ako pijem čaj, neću se prebaciti na toplu čokoladu sa šlagom samo zato što netko drugi plaća. Prenemaganje takve vrste bih najradije okrunila jednim šamarom za prizemljenje (ali s obzirom da nisam nasilna osoba niti podržavam nasilje u bilokojem obliku ode i ta maštarija). Osobno, volim biti počašćena, ali obavezno vodim računa o tome kada je moj red platiti rundu. Mislim, to su neka osnovna pravila pristojnosti.
Umjerenost je jedna lijepa vrlina i osobina. Ne kažem da ju je lako steći, ali uz malo samodiscipline, mislim da se svi možemo popesti na to brdo.
Uz pohlepu bih mogla vezati i zavist, također jedna 'vrlina' koja krasi mnoge. Iako mi je pohlepa odvratnija, zavist vidim svako malo, nije toliko očita, ljudi ju prilično dobro skrivaju, kao zmija noge neki bi rekli.
Tužno je vidjeti kada nekome isijava ljubomora iz očiju zbog zavisti. Tužno je kada netko misli da je trava u tuđem dvorištu zelenija. Ono što je problem sa takvim osjećajima je to što izjedaju i upropaštavaju iznutra i iskreno ne razumijem ljude koji ih uzgajaju u sebi. Svatko je svoj gospodar i svatko može povući granice i odlučiti kakva osoba želi biti. Žalosno je što ljudi ne koriste svoje mogućnosti i potencijale...
Cijeli dan sjedim za radnim stolom i štrebetam, ovaj učim s razumijevanjem. Dobro ne baš cijeli dan, negdje tamo od 16h, jer sam se ustala tek u 15:15, ali dobro, ako se uzme u obzir da sam učila do 04 ujutro i nešto sitno minutica, mislim da nije problem, a vjerojatno će biti tako i večeras, samo što se sutra moram ranije ustati, jer idem u Algoritam sa ostatkom ženskog dijela familije (tata ostaje doma da čuva kuću), jer je nekakva akcija povodom 20 rođendana Algoritma. Više o tome ovdje.
No vratimo se mi učenju, dakle položih jedan ispit, još se ne zna koja će ocjena bit – 3 ili 4, no kako bude zadovoljna sam jer je gradivo koje me jedva zanima, a opširno je i sretna sam ko malo dijete što sam to skinula sa dnevnog reda. Sad učim kralježnjake oliti vertebrata. Sve je to divno i krasno, i zanimljivo i super, ali i dosadno za popizdit. Informacija valjda ima milijun, a iskreno boli me briga kako se zove neka tamo izbočina na prednječaškastom kralješku žabe. A i tako ću te neke glupe detalje pozaboravljat, to je naprosto tako. Btw. kad sam već kod žabljih kralježaka jeste li znali da ih imaju samo 9 i da je to najmanji broj kralježaka u životinjskom svijetu, i da nemaju rebra. A kad smo već kod žaba, jučer sam u chatu s Neverinom saznala zanimljive stvari. Naime ja kada nešto učim, onda davim sve oko sebe nepotrebnim informacijama, naravno ni on nije bio pošteđen, našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme:
(...)
Semmy: nego, jel znaš kako se zove onaj položaj kada se dvije žabe pare? Neverin: dogy :) Semmy: nice try but no :D zove se amplexus
vidiš sva sam u žabetinama :) Neverin: amplesso se kaže coitus
na talijanskom Semmy: hehehe ma da? Neverin: aha Semmy: hehe to sigurno sad neću zaboravit :)
genijalne su mi te stvari sa jezicima Neverin: amplesso je recimo ritualni sex u nekim grčkim feštama
da
sav sam u sexu ženama
hvala atičkim vazama
I tako konačno završim sa žabetinom, integrirala sam se sa stolicom, i jedva nekako se ustanem i sjednem na krevet. Krenem malo na komp da vidim šta se događa u bijelom svijetu (jer cijeli dan se suzdržavam chata i sličnih sitnica koje odvraćaju pozornost od učenja), kad ulazi mama u sobu i nosi mi čisti veš koji sam trebala pokupit, a cijeli dan govorim: budem samo da završim sa učenjem. I samo me značajno pogledala. Nevjerojatno kako stvari često ispadnu krive :P.
Ostao mi je još gušter, golub i štakor. Guštera ću danas, a ovo dvoje će ostat za sutra. Dosta mi je anatomije!!! Ah. Spalit ću na živce. Novi post, tek toliko da maknem onaj stari, ma uostalom već ste navikli na moje gluposti :))
p.s. ovaj blogeditor izaziva blage frustracije u meni. Trebalo mi je 32 pokušaja da se ulogiram, a sad mi je i post obrisao i odbija ga objavit, sva sreća da ga pišem u wordu prije
Cijeli dan sjedim za radnim stolom i štrebetam, ovaj učim s razumijevanjem. Dobro ne baš cijeli dan, negdje tamo od 16h, jer sam se ustala tek u 15:15, ali dobro, ako se uzme u obzir da sam učila do 04 ujutro i nešto sitno minutica, mislim da nije problem, a vjerojatno će biti tako i večeras, samo što se sutra moram ranije ustati, jer idem u Algoritam sa ostatkom ženskog dijela familije (tata ostaje doma da čuva kuću), jer je nekakva akcija povodom 20 rođendana Algoritma. Više o tome ovdje.
No vratimo se mi učenju, dakle položih jedan ispit, još se ne zna koja će ocjena bit – 3 ili 4, no kako bude zadovoljna sam jer je gradivo koje me jedva zanima, a opširno je i sretna sam ko malo dijete što sam to skinula sa dnevnog reda. Sad učim kralježnjake oliti vertebrata. Sve je to divno i krasno, i zanimljivo i super, ali i dosadno za popizdit. Informacija valjda ima milijun, a iskreno boli me briga kako se zove neka tamo izbočina na prednječaškastom kralješku žabe. A i tako ću te neke glupe detalje pozaboravljat, to je naprosto tako. Btw. kad sam već kod žabljih kralježaka jeste li znali da ih imaju samo 9 i da je to najmanji broj kralježaka u životinjskom svijetu, i da nemaju rebra. A kad smo već kod žaba, jučer sam u chatu s Neverinom saznala zanimljive stvari. Naime ja kada nešto učim, onda davim sve oko sebe nepotrebnim informacijama, naravno ni on nije bio pošteđen, našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme:
(...)
Semmy: nego, jel znaš kako se zove onaj položaj kada se dvije žabe pare? Neverin: dogy :) Semmy: nice try but no :D zove se amplexus
vidiš sva sam u žabetinama :) Neverin: amplesso se kaže coitus
na talijanskom Semmy: hehehe ma da? Neverin: aha Semmy: hehe to sigurno sad neću zaboravit :)
genijalne su mi te stvari sa jezicima Neverin: amplesso je recimo ritualni sex u nekim grčkim feštama
da
sav sam u sexu ženama
hvala atičkim vazama
I tako konačno završim sa žabetinom, integrirala sam se sa stolicom, i jedva nekako se ustanem i sjednem na krevet. Krenem malo na komp da vidim šta se događa u bijelom svijetu (jer cijeli dan se suzdržavam chata i sličnih sitnica koje odvraćaju pozornost od učenja), kad ulazi mama u sobu i nosi mi čisti veš koji sam trebala pokupit, a cijeli dan govorim: budem samo da završim sa učenjem. I samo me značajno pogledala. Nevjerojatno kako stvari često ispadnu krive :P.
Ostao mi je još gušter, golub i štakor. Guštera ću danas, a ovo dvoje će ostat za sutra. Dosta mi je anatomije!!! Ah. Spalit ću na živce. Novi post, tek toliko da maknem onaj stari, ma uostalom već ste navikli na moje gluposti :))
p.s. ovaj blogeditor izaziva blage frustracije u meni. Trebalo mi je 32 pokušaja da se ulogiram, a sad mi je i post obrisao i odbija ga objavit, sva sreća da ga pišem u wordu prije
Cijeli dan sjedim za radnim stolom i štrebetam, ovaj učim s razumijevanjem. Dobro ne baš cijeli dan, negdje tamo od 16h, jer sam se ustala tek u 15:15, ali dobro, ako se uzme u obzir da sam učila do 04 ujutro i nešto sitno minutica, mislim da nije problem, a vjerojatno će biti tako i večeras, samo što se sutra moram ranije ustati, jer idem u Algoritam sa ostatkom ženskog dijela familije (tata ostaje doma da čuva kuću), jer je nekakva akcija povodom 20 rođendana Algoritma. Više o tome ovdje.
No vratimo se mi učenju, dakle položih jedan ispit, još se ne zna koja će ocjena bit – 3 ili 4, no kako bude zadovoljna sam jer je gradivo koje me jedva zanima, a opširno je i sretna sam ko malo dijete što sam to skinula sa dnevnog reda. Sad učim kralježnjake oliti vertebrata. Sve je to divno i krasno, i zanimljivo i super, ali i dosadno za popizdit. Informacija valjda ima milijun, a iskreno boli me briga kako se zove neka tamo izbočina na prednječaškastom kralješku žabe. A i tako ću te neke glupe detalje pozaboravljat, to je naprosto tako. Btw. kad sam već kod žabljih kralježaka jeste li znali da ih imaju samo 9 i da je to najmanji broj kralježaka u životinjskom svijetu, i da nemaju rebra. A kad smo već kod žaba, jučer sam u chatu s Neverinom saznala zanimljive stvari. Naime ja kada nešto učim, onda davim sve oko sebe nepotrebnim informacijama, naravno ni on nije bio pošteđen, našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme:
(...)
Semmy: nego, jel znaš kako se zove onaj položaj kada se dvije žabe pare? Neverin: dogy :) Semmy: nice try but no :D zove se amplexus
vidiš sva sam u žabetinama :) Neverin: amplesso se kaže coitus
na talijanskom Semmy: hehehe ma da? Neverin: aha Semmy: hehe to sigurno sad neću zaboravit :)
genijalne su mi te stvari sa jezicima Neverin: amplesso je recimo ritualni sex u nekim grčkim feštama
da
sav sam u sexu ženama
hvala atičkim vazama
I tako konačno završim sa žabetinom, integrirala sam se sa stolicom, i jedva nekako se ustanem i sjednem na krevet. Krenem malo na komp da vidim šta se događa u bijelom svijetu (jer cijeli dan se suzdržavam chata i sličnih sitnica koje odvraćaju pozornost od učenja), kad ulazi mama u sobu i nosi mi čisti veš koji sam trebala pokupit, a cijeli dan govorim: budem samo da završim sa učenjem. I samo me značajno pogledala. Nevjerojatno kako stvari često ispadnu krive :P.
Ostao mi je još gušter, golub i štakor. Guštera ću danas, a ovo dvoje će ostat za sutra. Dosta mi je anatomije!!! Ah. Spalit ću na živce. Novi post, tek toliko da maknem onaj stari, ma uostalom već ste navikli na moje gluposti :))
p.s. ovaj blogeditor izaziva blage frustracije u meni. Trebalo mi je 32 pokušaja da se ulogiram, a sad mi je i post obrisao i odbija ga objavit, sva sreća da ga pišem u wordu prije
Kao što to obično bude samnom, u najvećoj gužvi mogućoj, ja dobijem nevjerojatnu inspiraciju za pisanje. Ali dobro, bolje odvojiti koju minutu i izbaciti sve što mi je na duši, nego uz 100 drugih stvari koje se trnutno vrte u mojoj mozgovnoj radnoj memoriji, još i to imat u optjecaju.
Sprovod.
Svatko tko živi u malom kvartu, gdje svi sve poznaju, ili u nekoj zgradi, gdje su stanari prisiljeni komunicirati manje – više često, znat će o čemu pričam. Naime, susjedi su neizbježna stavka naših života. Sigurno svatko od vas ima neku stariju susjedu (ili susjeda) koja će, kada vas sretne, ispitati sve živo i neživo (da nadoknadi sve što je propustila), bolje od bilo kakvog policijskog inspektora, a na kraju nećete biti ni svjesni da vas je izrešetala uzduž i poprijeko, nego ćete čak i pomisliti 'joj koja simpatična bakica'. I naravno, takve pojave su normalne, jer kada svaki dan hodate istom ulicom, kada nedjeljom, utorkom i četvrtkom svaku večer u isto vrijeme kao i susjedi idete izbaciti smeće, jer ponedjeljkom, srijedom i petkom ujutro odvoze smeće, kada se automatski na cesti derete 'ide auto' jer hrpa djece u žaru igre niti ne gleda što se oko njih događa, neminovno je da i vi sami postajete dio tog mini cirkusa. Kompleksne strukture koja se javlja i odnosi koje zapravo niti ne doživljavate, a zapravo ste važna karika u lancu priča – tračeva – komentara – skrivenih pogleda, a da možda niste toga niti svjesni.
U takvoj jednoj sredini ja živim. To je mali sustav gdje svi sve znaju o svakome (ili barem misle da znaju), sustav gdje je netko više, a netko manje spreman pomoći susjedu, sustav u kojem vam čopor djece iz cijele ulice dolazi pokucati na vrata, jer su oni baš sada žedni, a ne da im se ići do doma, jer je baš vaša kuća najbliža (a i usput bi mogli do wc-a). Okolina je to gdje svi sve pozdravljaju, gdje do najbližeg susjeda idete po kilu šećera ili litru ulja ako vam je baš slučajno zafalilo dok kuhate ručak ili pećete kolač. Miris roštilja nedjeljom vas zapljusne kada šećete ulicom, a radnim danom se može osjetiti i miris kobasica iz nekog variva. Također to je mjesto neobičnih niti isprepletene prošlosti i sadašnjosti, i nekih davnih svađa koje se osjete i danas.
Kada dođete u ovakvu sredinu, a niste starosjedioc (kao ja koja živim u ovoj ulici od svoga rođenja), onda neke ljude takvi odnosi naprosto zateknu, i preplavi ih količina informacija s kojima se ponekad moraju nositi. Ali naravno, prilagodba je relativno brza, a nakon toga nitko više ne bi rekao da niste oduvijek ovdje.
Osim onih toplih predvečerja kada se djeca igraju na ulici, a roditelji ih paze, pa se usput pridruže i susjedi koji baš tada nešto sitno okopavaju oko cvijeća, da se malo fizički razgibaju prije spavanja, i zimskih radosti na obližnjem brdu gdje se sanjkaju i stari i mladi i bake i djedovi i unuci, postoji još jedan događaj gdje se svi okupljaju. Sprovod.
Ne, ovo nije post o smrti, niti je ovo post o značenju sprovoda kao nešto što onima koji ostaju pomaže da lakše prihvate smrt svoje voljene osobe. Ne, ovo je post o sprovodu kao društvenom događaju. I to društvenom događaju u jednoj maloj zajednici, gdje je dolazak, osim iz poštovanja prema preminuloj osobi i obitelji, nešto kao obaveza. Jer, točno se zna tko je kome bio na sprovodu ili ne. Naravno, ne mora cijela obitelj prisustvovati uvijek, ali barem predstavnik kuće. (Da ne pričam da imam jednu susjedu koja je sastavila listu sa imenima ljudi koji su bili na sprovodu njezina oca, te ona vodi evidenciju kome sve mora otići na sahranu i 'uzvratiti uslugu'. Isn't that sick or what?)
Ceremonija kao takva je zapravo samo formalnost za većinu, međutim fascinira me ono prije same ceremonije i ono nakon.
Svi se okupljaju, i kako tko dolazi, odlazi do ožalošćene obitelji izraziti sućut. Onaj period dok se čeka početak je posebno zanimljiv. Stvaraju se grupice ljudi, kružoci, i to obično podijeljeni onako kako je tko kome blizu u ulici. Nakon što se malo popriča o pokojniku/ci, kreću rasprave i razgovori oko najnebitnijh stvari u tom trenutku i naravno tračevi. Ali to je naprosto prirodno. Oni koji se nisu dugo vidjeli na ulici, sada je prilika da popričaju i doslovce pohvataju sve što im je promaklo od prethodnog sprovoda.
Nakon sprovoda se odlazi negdje, obično u kvartovsku lokalnu birtiju (jer nakon sprovoda nikada ne treba direktno doći doma, da ne bismo smrt doveli u kuću), i rasprave nastavljaju dalje.
I svaki puta isto. Do sada sam bila na dva 'sprovoda iz ulice' i moram reći da sam zaista primjetila određeno ponašanje koje se ponavlja. Možda je slučajnost, ali vidjet ćemo.
.
.
