Kao što to obično bude samnom, u najvećoj gužvi mogućoj, ja dobijem nevjerojatnu inspiraciju za pisanje. Ali dobro, bolje odvojiti koju minutu i izbaciti sve što mi je na duši, nego uz 100 drugih stvari koje se trnutno vrte u mojoj mozgovnoj radnoj memoriji, još i to imat u optjecaju.
Sprovod.
Svatko tko živi u malom kvartu, gdje svi sve poznaju, ili u nekoj zgradi, gdje su stanari prisiljeni komunicirati manje – više često, znat će o čemu pričam. Naime, susjedi su neizbježna stavka naših života. Sigurno svatko od vas ima neku stariju susjedu (ili susjeda) koja će, kada vas sretne, ispitati sve živo i neživo (da nadoknadi sve što je propustila), bolje od bilo kakvog policijskog inspektora, a na kraju nećete biti ni svjesni da vas je izrešetala uzduž i poprijeko, nego ćete čak i pomisliti 'joj koja simpatična bakica'. I naravno, takve pojave su normalne, jer kada svaki dan hodate istom ulicom, kada nedjeljom, utorkom i četvrtkom svaku večer u isto vrijeme kao i susjedi idete izbaciti smeće, jer ponedjeljkom, srijedom i petkom ujutro odvoze smeće, kada se automatski na cesti derete 'ide auto' jer hrpa djece u žaru igre niti ne gleda što se oko njih događa, neminovno je da i vi sami postajete dio tog mini cirkusa. Kompleksne strukture koja se javlja i odnosi koje zapravo niti ne doživljavate, a zapravo ste važna karika u lancu priča – tračeva – komentara – skrivenih pogleda, a da možda niste toga niti svjesni.
U takvoj jednoj sredini ja živim. To je mali sustav gdje svi sve znaju o svakome (ili barem misle da znaju), sustav gdje je netko više, a netko manje spreman pomoći susjedu, sustav u kojem vam čopor djece iz cijele ulice dolazi pokucati na vrata, jer su oni baš sada žedni, a ne da im se ići do doma, jer je baš vaša kuća najbliža (a i usput bi mogli do wc-a). Okolina je to gdje svi sve pozdravljaju, gdje do najbližeg susjeda idete po kilu šećera ili litru ulja ako vam je baš slučajno zafalilo dok kuhate ručak ili pećete kolač. Miris roštilja nedjeljom vas zapljusne kada šećete ulicom, a radnim danom se može osjetiti i miris kobasica iz nekog variva. Također to je mjesto neobičnih niti isprepletene prošlosti i sadašnjosti, i nekih davnih svađa koje se osjete i danas.
Kada dođete u ovakvu sredinu, a niste starosjedioc (kao ja koja živim u ovoj ulici od svoga rođenja), onda neke ljude takvi odnosi naprosto zateknu, i preplavi ih količina informacija s kojima se ponekad moraju nositi. Ali naravno, prilagodba je relativno brza, a nakon toga nitko više ne bi rekao da niste oduvijek ovdje.
Osim onih toplih predvečerja kada se djeca igraju na ulici, a roditelji ih paze, pa se usput pridruže i susjedi koji baš tada nešto sitno okopavaju oko cvijeća, da se malo fizički razgibaju prije spavanja, i zimskih radosti na obližnjem brdu gdje se sanjkaju i stari i mladi i bake i djedovi i unuci, postoji još jedan događaj gdje se svi okupljaju. Sprovod.
Ne, ovo nije post o smrti, niti je ovo post o značenju sprovoda kao nešto što onima koji ostaju pomaže da lakše prihvate smrt svoje voljene osobe. Ne, ovo je post o sprovodu kao društvenom događaju. I to društvenom događaju u jednoj maloj zajednici, gdje je dolazak, osim iz poštovanja prema preminuloj osobi i obitelji, nešto kao obaveza. Jer, točno se zna tko je kome bio na sprovodu ili ne. Naravno, ne mora cijela obitelj prisustvovati uvijek, ali barem predstavnik kuće. (Da ne pričam da imam jednu susjedu koja je sastavila listu sa imenima ljudi koji su bili na sprovodu njezina oca, te ona vodi evidenciju kome sve mora otići na sahranu i 'uzvratiti uslugu'. Isn't that sick or what?)
Ceremonija kao takva je zapravo samo formalnost za većinu, međutim fascinira me ono prije same ceremonije i ono nakon.
Svi se okupljaju, i kako tko dolazi, odlazi do ožalošćene obitelji izraziti sućut. Onaj period dok se čeka početak je posebno zanimljiv. Stvaraju se grupice ljudi, kružoci, i to obično podijeljeni onako kako je tko kome blizu u ulici. Nakon što se malo popriča o pokojniku/ci, kreću rasprave i razgovori oko najnebitnijh stvari u tom trenutku i naravno tračevi. Ali to je naprosto prirodno. Oni koji se nisu dugo vidjeli na ulici, sada je prilika da popričaju i doslovce pohvataju sve što im je promaklo od prethodnog sprovoda.
Nakon sprovoda se odlazi negdje, obično u kvartovsku lokalnu birtiju (jer nakon sprovoda nikada ne treba direktno doći doma, da ne bismo smrt doveli u kuću), i rasprave nastavljaju dalje.
I svaki puta isto. Do sada sam bila na dva 'sprovoda iz ulice' i moram reći da sam zaista primjetila određeno ponašanje koje se ponavlja. Možda je slučajnost, ali vidjet ćemo.
Do idućeg sprovoda.
Post je objavljen 02.02.2010. u 17:15 sati.