Jutarnji post
Nije baš toliko rano više, ali s obzirom da sam se probudila u 20 do 4 jutros, meni je već pola dana prošlo. Konačno sam se naspavala u normalno doba, jer sam legla navečer kada se obično ide u krevet (ali noć prije nisam uopće spavala, tako da svaka čast svima koji su me jučer trpili skupa sa mojim darom govora koji se pojača nekoliko puta kada sam neispavana i sve to još u kombinaciji sa kofeinom :), a ne u ranu zoru kako sam to činila zadnjih dana (učila bih do 5 – 6 ujutro i onda išla spavati, te se budila oko 4 popodne). Konačno sam si vratila cirkadijalni ritam u normalu  .
Jučer sam položila 1/4 ispita iz kralježnjaka (prepoznavanje životinja u zbirci), ostatak slijedi idući tjedan.
Budući da nisam znala šta ću sa sobom u jutarnje sate, odlučih karnivornu zvijer izvesti u šetnju. Pokušala sam snimiti nekoliko zimskih fotki, ali što da vam kažem nije lako imati mirnu ruku i manevrirat s fotićem kada zvijer željna pažnje spazi da ste se sagnuli, čučnuli ili stali, pa kada ta masa od 60 kila dobije ubrzanje, a krajni cilj ste mu vi, onda dobijete ovakve rezultate. Ništa spektakularno, a baš je bilo materijala. Pokušala sam snimiti plod pavitine oraščić koji je baš lijep čupav i dlakav (klik ovdje da vidite o čemu pričam), sa kapljicama vode na sebi u ovo hladno zimsko jutro, ali kao što rekoh zvijer je nemilosrdna.
Evo ostalih pokušaja...
|
