Pohlepa je vječna

Greed is eternal
10th Ferengi Rule of Acquisition

Puno je toga što me fascinira kod ljudi, ali neke osobine su nešto na što se nikada neću naviknuti. Pohlepa je jedna od tih osobina, u isti koš bih još strpala i neumjerenost, jer obično idu jedna uz drugu. Možda je to samo evolucijski ostatak, nagon koji nam je ostao iz onih nekih vremena kada smo još po drveću se verali, pa smo morali što više skupiti za sebe i svoje potomke da bismo preživjeli u surovim uvjetima, jer resursi su bili limitirani. Međutim, to objašnjenje mi baš ne drži vodu, zajedno sa napretkom, razvio nam se i mozak, dakle neke stvari smo mogli komotno „prerasti“, pa tako i pohlepu i neumjerenost.

Uvijek su me fascinirali ljudi koji zarađuju masne pare, i imaju više nego što će ikada moći potrošiti, ali nešto ih tjera da zarađuju još, još i još. Zaista, teško mi je to razumjeti. Nisam ljubomorna, niti mi nešto nedostaje u životu, zaista sam zadovoljna jer imam taman onoliko koliko mi je potrebno, usudila bih se reći čak i više, i nije mi jasna ta potreba za još i još. U redu je imati neku sigurnost i neke razumne količine zaliha, ali gomilati nešto što zapravo na kraju balade nema neku pretjeranu svrhu je po meni tužno. Ok, neki od nas su sposobniji i mogu više toga zaraditi i ja im to ne osporavam, ali na kraju cijele priče, nitko svoje bogatstvo neće u grob odnijeti. Nemojte me krivo shvatiti, ja znam da je novac bitan i potreban, ali ne treba biti njegov rob.

Naravno ovo je ekstreman primjer, možda je pohlepa u pitanju, možda je adrenalin, ne znam, no meni su zapravo puno zanimljiviji slučajevi koje imam priliku skoro svakodnevno promatrati.

Zapravo, najbolje ljude možete promatrati kada je nešto besplatno. Postoje razne okolnosti u kojima možete vidjeti tu nevjerojatnu psihologiju. Koliko puta sam doživjela da se ljudi prežderavaju na svadbama, krstitkama ili ne znam kojim sve prigodama (švedski stolovi na domjencima... you get the picture), samo zato što je za džabe. Fascinira me ta potreba da se netko prejeda, makar mu hrana na nos izlazi, samo zato što plaća netko drugi.

Ako ste dio nekog društva, nekako se uvijek dogodi da netko časti, pa drugi puta vi, pa treći puta netko drugi. Čula sam puno primjera kada ima osoba koje nikada ne časte, ali ne smeta im kada njih časte, ali isto tako čula sam puno puta kako netko namjerno pije neko skuplje piće samo zato što on ne plaća, nego netko drugi. Tako ponašanje mi je u najmanju ruku degutantno. Ako pijem čaj, neću se prebaciti na toplu čokoladu sa šlagom samo zato što netko drugi plaća. Prenemaganje takve vrste bih najradije okrunila jednim šamarom za prizemljenje (ali s obzirom da nisam nasilna osoba niti podržavam nasilje u bilokojem obliku ode i ta maštarija). Osobno, volim biti počašćena, ali obavezno vodim računa o tome kada je moj red platiti rundu. Mislim, to su neka osnovna pravila pristojnosti.

Umjerenost je jedna lijepa vrlina i osobina. Ne kažem da ju je lako steći, ali uz malo samodiscipline, mislim da se svi možemo popesti na to brdo.

Uz pohlepu bih mogla vezati i zavist, također jedna 'vrlina' koja krasi mnoge. Iako mi je pohlepa odvratnija, zavist vidim svako malo, nije toliko očita, ljudi ju prilično dobro skrivaju, kao zmija noge neki bi rekli.

Tužno je vidjeti kada nekome isijava ljubomora iz očiju zbog zavisti. Tužno je kada netko misli da je trava u tuđem dvorištu zelenija. Ono što je problem sa takvim osjećajima je to što izjedaju i upropaštavaju iznutra i iskreno ne razumijem ljude koji ih uzgajaju u sebi. Svatko je svoj gospodar i svatko može povući granice i odlučiti kakva osoba želi biti. Žalosno je što ljudi ne koriste svoje mogućnosti i potencijale...