utorak, 23.02.2010.

Parazitiranje kao način života



Svjesni smo da smo društvene životinje i živimo u manje – više kompleksnim socijalnim strukturama. Prvo je tu obitelj, nečije smo dijete – kćer ili sin, zatim smo brat ili sestra, možemo biti i ujak ili ujna, tetka ili tetak, bratić ili sestrična, nećak ili nećakinja, itd. Dakle imamo uloge, ovisno o tim ulogama imamo različite vrste odgovornosti prema drugima, svojim bližnjima. I ta obiteljska mreža je nešto najosnovnije, od tamo krećemo.

Odrastanjem se mreža širi, postaje kompleksnija, stvaramo prijatelje i prijateljske mreže. Neki su nam važniji u životu i mi smo njima važni, međusobno postajemo poprilično ovisni jedni o drugima. Imamo obostrane koristi. Onda su tu i poznanici koji ulaze i izlaze iz naših života svakodnevno, i ne predstavljaju zapravo ništa posebno niti spektakularno. Naravno, tu dolazi i onaj obrazovni aspekt kroz koji također upoznajemo nove ljude i sa mnogima stvaramo različite međuodnose. Naravno, ovisno o potrebama.

Zatim ulazimo u radne i poslovne odnose. Mreža ovdje postaje još kompleksnija, krug ljudi se širi, međuovisnosti postaju drugačije. Na kraju se nalazimo u sredini jedne veoma zamršene i komplicirane strukture koju niti najbolji pauk ne bi znao isplesti.

Priznali mi to sebi ili ne, od rođenja postajemo dijelovima različitih kolektiva koje ne biramo. Uvijek se nađemo usred neke nove situacije i zapravo jedino što možemo i moramo jest - snaći se. Prvo je dakle obitelj, ne biramo ju, naprosto ju dobijemo takvu – sa svim vrlinama i manama. Pa se ti, draga moja, prilagođavaj. Ponekad mislim da je zapravo najteže prilagoditi se obitelji, jer doslovce si prisiljen dijeliti isti životni prostor sa osobama koje mogu (ako imaš sreće) i ne moraju biti slični tebi i tvome karakteru. Naravno, nikada o tome ne razmišljamo previše, nego jednostavno pokušavamo pregrmiti situacije koje nam prirede naši najbliži, a naposlijetku se većina bori sa većinom toga do kraja života. Ima li rješenja? Ima naravno, ali to nije tema ovog posta.

E sada, većina djece se prilagođava i trudi što prije odbiti od roditeljske sise i odvažno krenuti u samostalan život. Poput malih ptića skupljaju hrabrost, ali jednom kada skupe dovoljno hrabrosti da prijeđu rub gnijezda sigurno će poletjeti. Pitanje je samo kada će skupiti tu početnu hrabrost i hoće li uopće?

Naravno, nisu samo djeca kriva, ima i roditelja koji podržavaju ta neka patološka ponašanja i dopuštaju svojoj djeci puno previše, ali meni su puno zanimljiviji paraziti. Da, znam da je malo pregrub naziv, i da jasno mi je što je parazit u biološkom smislu, ali mislim da se može jako lijepo primjeniti i na odnose u našim životima i okolini.

Dakle paraziti. Tu bih svrstala sve one koji žive na teret svojih roditelja, a savršeno su sposobni vinuti se u zrak, samo što su lijeni pokrenuti svoje letne mišiće, jer lakše im je da roditelji lete umjesto njih, a oni se zabavljaju. Paraziti su oni koji pod krinkom vječnih studenata parazitiraju na državi (jer imaju studentske povlastice i oduzimaju mjesto nekome tko bi uistinu i htio studirati), zavaravaju roditelje da će položiti ispite, ali naravno to će se dogoditi samo kada Zemlja promijeni smjer svoje revolucije. Naravno, razumijem takve bisere s jedne strane, ali nije mi jasno kako se ne žele osamostaliti, kako ne žele imati nešto svoje i samo svoje? Kako ne žele da im stalno netko prestane kvocati nad glavom? Ne znam i neću nikada shvatiti, ali očito je da takvi nemaju srama što muzu svoje roditelje do krajnjih granica. Ali i roditelji bi trebali ovdje skupiti malo hrabrosti i šutnuti svoje ptiće nogom u guzicu pa da preskoće preko ruba gnijezda i naprave taj prvi sudbonosni let.


Idući kolektiv koji smo prisiljeni dijeliti sa drugima i za koji nas nitko ne pita želim li ili ne je škola, tj. obrazovni sustav. Naravno, budući da se nađemo u okruženju od tridesetero novih lica, za razliku od familije, imamo malo veći izbor. Možemo barem probrati ono što nam se sviđa ili ne. I tako preko osnovne i srednje škole pa sve do faxa. Tu nalazimo i one prave prijatelje, jer uglavnom nam je učenje jedini posao u životu i 90% vremena trošimo na njega u bilo kojem obliku. Prirodno je da ćemo tu steći dobre prijatelje, jer ipak sa većinom djelimo istu muku i radosti, no kao što znamo onih pravih prijatelja u životu je malo. A što su oni ostali? Dakle i tu ima prisutnih parazita i poluparazita. Koliko puta vam se dogodilo da su drugi parazitirali na vama? U smislu da su prepisivali od vas zadaće, tražili da im šapćete, prepisivali na testovima, posuđivali bilježnice od vas...

Moram priznati da sam i u osnovnoj i u srednjoj vrlo često bila ta na kojoj su drugi parazitirali, ok, priznajem sama sam si kriva za većinu toga, jednostavno sam trebala reći ne, ali nije mi žao, jer sve je to došlo na svoje. Naravno slično se nastavlja sada i na faxu, zapravo sad mi je puno lakše detektirati probleme i u principu ih uspješno izbjegavam, ali i dalje ima bisera. Obostrani odnosi pomaganja se isključuju iz ove kategorizacije, zato jer tu obje strane imaju koristi, to bi prije bila neka simbioza.


I zadnje je naravno kada počnemo raditi. Ovisno gdje radimo i u kakvim uvjetima okruženi smo različitim ljudima. Teško mi je to uopće komentirati, jer nisam nikada bila dio takvog kolektiva, no ono što mogu komentirati jest parazitiranje na državi. No budući da mi se ne da baš sada ulaziti u neke političke sfere, samo ću reći da je država sama kriva što si je nakalemila toliko parazita na sebe, jer sada smo poput nekog bolesnog kita kojeg su napale parazitske paklare i sljepulje i jedva plivamo. Pitanje je samo koliko ćemo dugo. (Jbga još uvijek učim vertebrata, zato sam i puna zooloških usporedbi :).


Photobucket
Preuzeto sa wikipedije


A vi, imate li parazita u svome životu? Ja ih imam nekoliko, trenutno ih doživljavam kao kućne ljubimce, dok mi ne dosade naravno :)


- 06:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #