Nema više kaj veseloga za pisati, postajem obična prigovaralica.

Idem nekidan nabrijana iz Gjorgjitjeve ili kako god, i skrećem nadesnoooo.

Vidim neko ide - tj. vidim sjenu, nešto, kaj ja znam više, osjećam iza vugla. I mislim si ja sam desna, makni se.

Inače uvijek ali uvijek velim oprostite (zapravo - pardon!) kad se neko uglavnom sudari - šifra Dolac - zaleti, u mene, jer se do sad nisam često sudarala s ljudima, i tak, mislim si ak ko ide, nek ide odma i vrit.

I naravno, sudarim se s visokim mladim čovekom, kojem je bilo dost neugodno i ne velim mu pardon, rekoh, bijah nabrijana lošim početkom jutra i hrvackom općom kulturom (došla sam na posel z trambajom) i tak, mislim seljačino jedna a on meni veli fercajezibite i meni celi dan neugodno, jednom odstupiš od uvriježenog ponašanja i sjebeš si dan.

Oznake: pardon