Ma nije...

30 srpanj 2010

Moj blog je s leve strane dobil, ničim izazvan, opis – Svakodnevni život u Zagrebu.

Moj život se ispunio ljudima koji su pazi sad, jugonostalgični. Upravo na TV-u govoriju o tome kak se jezik mijenja (govorni jezik, ovi naši se mijenjaju na sve gore i lošije i tako to). Normalno da se govorni jezik mijenja kad prije nije bilo bivše juge nego samo Juga pa nije bilo jugonostalgičara. Ma niiiiiisaaaam jugonostalgična. Ma nijeeeee ni Vule, ma niiiije ni Boris, ma kaj bi, ma ni Biiiibaaaa, ma niiiijeee, ma ni Saaanjaaa, ma nijeeee. Ma nije opće pa kaj bi! Pokojni Tito je!

Ali je, fakat, bilo Starojugonostalgičara. Evo, moja mama je pričala kak si mogel celu noć šetati s prijateljicom i niko te ne bi napal. Za bivše Jugoslavije, kaj se kad je prestala postojati zvala Stara Jugoslavija. Sad nemreš dete po naranđe poslat, ali neću o tome, pedofila znamo da ima, neko je rekel – digo rat meduze sa dna pa se razišle po hrvackoj. I nije samo to, vremena (o tempora o mores). Molim ne – OJ nego - O!

Mislim, kad mi je zbog bivšeg mili-poli-cija dolazila doma, a na polici s knjigama u precoblju, kraj slika dece u okviru i slika Tita. Pa kaj je ko mislil fućka mi se, moja špilja je moje privatno vlasništvo, mogu i Staljina stavit u okvir. Da su njega prije stavili u okvir, tj. na vreme, povijest bi bila drukčija.

Alzo, ta jugonostalgija. Deca se cepaju od smeha kad im pričam da je u telefonskoj govornici bil telefonski imenik. Je! I telefon (jer za neverovat, al nije bilo mobitela) se pokretal kad si spustil dinar u aparat i mogel si razgovarati tri minute čini mi se. Onda su polako počeli šarati po knjigama, pa trgati stranice, pa je pisalo – molimo ne trgati stranice, i tak. Pa nestalo i knjiga iz govornica. Koje su počele bazditi na pišaču. Pa više nema ni plavih, staklenih govornica ajmo reć s plavim okvirom, a vrata si za sobom zatvaral, razgovaral si u privatnosti. Sad imaš neku nacrtrešnicu koja pokriva samo telefon koji ne trebaš jer svi imaju po bar 3 mobitela.

Uspinjača je koštala 10 nekih novčanih jedinica. Teta Anđelka me furala iz Selske u pravoslavnu crkvu (sam su mi sjebali znanje) ali to nije bitno, usput sam joj sedila u krilu i pokušala čitati sve nazive dućana po Ilici, na ćirilici, latinici, ovakva slova, onakva, buljila sam u sovu na Trgu (Inter – šta, eto, ostarila sam) pa onog lika valjda od Kemoboje kaj je išel levo-desno i držal četku, e tak sam otprilike posle pol stoljeća ja farbala svoju sobu. Alzo, koja vremena. Isto tih 10, dinara valjda, je koštala žemlja. Pa je rekla: Sekice, oćeš da ti teta kupi žemlicu ili bumo se vozili s Uspinjačom? Jasno da sam svaki put odglumila duboko naučno razmatranje problematike, i uvijek smo se vozili s Uspinjačom. A najuzbudljivije je bilo čekanje da krene. Jer – sreća je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj dâ.

Nije bilo odurnih gužvi ko sada, život je imal iste duge ženske alapačke jezičine ali je imal neki mir, neki poredak. Bilo je odvratno teško i siromašno vreme ali je postojala NADA u bolje. A sad? Sad postoji d dej aftr jestrdej, jestr ju, jestr mi, jestrdej. A tumorou kaj bog da (ne znam koji).

Bilo je mogućnosti prijelaza iz klase u klasu. Jako sam bila ponosna na staru kaj je pročitala knjige koje meni ne padaju ni na pamet da ih pročitam, ne hračkam ali neosporno je da Ankicu Karenjinu nebum nikad pročitala.

A, nikad ne reci nikad, veli meni jedna suseda jučer. Sa čijom sam se kćeri navodno igrala ko mala. Čudno da se ne sjećam, to je najljepši dio mog života i sjećam se puno stvari, a kćer joj i nije bezveznjača. Al dobro. Posle dugo vremena se sretnemo – pa di ste vi – pa a gdi ste vi i bla bla, i veli ona, joj, znate kak ste vi bili lepi, onaj moj pokojni muž čim vas je videl na parkirngu odma je sel do prozora i rekel, isuse kaj je ovo dete lepo, pogleč ona već i auto vozi (mislim, kaj, nije mi to bila stvar prestiža) pa joj kak je lepa, pogleč kak je elegantna (stara mi šivala, jasno) i tak, veli, sram me bilo to prije reči, veli žena, ali bili ste nakon svakog ljeta plavokosi (kosa mi ašpisala na moru) kaj se ne poblajhate (prešla sam pol stoljeća i nisam ali uopće sijeda i to ljude izluđuje) i bla bla. I mene hiti totalno u bed jer mi tolko ljudi zadnje vreme govori kak sam bila izuzetno lepa da mi je jasno da sam sad izuzetno ružna.

Ali sretnem ja i drugog roditelja, drugog jednog djeteta. Gospon Harapin je tata od onog prijatelja kaj smo pili kavu u Zvečki. Joj, dobar dan, joooj dobro jutro gospon Harapin, pa kak ste. Pa kaj ga pitam, jest da je udovac i sam, (je li sam, hm?), plavo oko, komada dva, lepe godine, ali skinul bušu, a kosa bijela bijela, a ima je puno puno. Gospon Harapin mi više ne govori – Ti, al me svaki put promjeri i veli – aaaa, dobri ste! (čak mi to ni govoril dok sam bila lepa i udana za onog Bika). Pa kaj ste gospon Harapin. Pa dobro, a kak ste vi? A kak sam, pa znate kak je s decom. A recite kak je moj prijatelj Ivica (nisam ga vidla nakon faksa nego jednom i to sam pogađala je li to on, tak, nisu samo ženska prijateljstva pucala). A kak je Ivica, a veli njegov tata: Dela, je, dela.

Ja zujim. Reko – dobro, kužim, a kak je Branko. Pa mi veli i za njega (Branko je brat od Iveka. Kad je Brankova supruga čekala drugo dete bilo je senzacionalno duhovito kad je puno mlađi brat Ivica rekel – Branko je opet u drugom stanju). I onda smo pjevali ono - Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ, mene slike vode, vode, hajte s nama sada i vi svi. I taj Ivica iz crtića je imal brata Branka kojem smo onda crtali bušu. Trudničku.

Gospon Harapin, za majku božju, pa jel vi čujete kak se mi razgovaramo. Pa ja vas pitam kak Ivica a vi meni ni o zdravlju ni o tom kak su deca, jel Ivek postal deda (svi su se ranije i sretnije poudali/poženli od mene), a vi – dela.

Smije se gospon Harapin, veli a čujte, tak je to. A kad bute vi u penziju?

Tu me opali u centara živčanog sistema, reko nemojte, prosim vas. Je veli čujte, vi ste nekak stari ko Ivica (koji je mlađi na dan - točno 10 mjeseci, sjećam se, Ribica) pa se u vašoj dobi išlo u penziju, nisam niš grdo rekel. I tak ja velim kak imam malo staža jer sam prekidala posel kad se mom bivšem htelo (gospon Harapin ga pozna, ali je jedan od rijetkih koji NIKAD ne pita za njega i plaća li alimentaciju, samo je jednom pital kad je primetil da ga više ne viđa po naselju. Čuj, gospon Harapin je ipak zagorec, fini gospon, nikad nisam misla da bum to rekla za njega, on je uvijek bio - Ivicin tata).

Eto, eto, etoooooooooooooooo kaj sam dočekala da me tata od prijatelja pita da kad bum i ja u penziju! Pa kaj kad – kad me steraju. Ak doživim da me steraju. Ne znam kak bum živila od te iste penzije, valjda bu do tada mala sadila rižu u Japanu (tak je rekla, da joj je pun kurac ove hrvacke i kada diplomira piči u Japan sadit rižu) a mali bu čuval ovce tam blizu Žazme, čim završi srednju, za KV autolimara (poljoprivredna deca, a ko zna koje precko, predačko, kak se veli, podrijetlo im je zadnje bilo sa sela, prava gracka deca, al geni čuda delaju).

Petak je trifrtalja 7 (pazi kako sedaš!) ujutro, tablete za tlak, naći cipele i piči na posel (već kasnim) dok me nisu penzionirali, jebote umirovljenje, to je za one od 36 do 45. Godina. Ne Godište.

Kiša pada aucajd.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.