Šegrtski zapisi
nedjelja, 28.10.2018.
Slavonsko-podravska vlastelinstva - najveća hrvatska vlastelinstva (I.)
„Jednoč za noći srpnja dade on, podmitiv mastno bečku policiju, posuti šest ulica sdrobljenim ledom bez svakog prigovora, a u rano jutro priredi velik sanik, kojemu pozva mnogo otmenih lica. Car Josip, začuv za tu pustu šalu, rasrdi se nemalo i odredi strogu iztragu, barunu Prandau-u pako pisa: Onaj čovjek, koj je ljeto zamienio zimom, neka zamieni za 24 sata Beč. Barun ostavi Beč.“ Ovako je prije više od 140 godina pisao Franjo Kuhač u svojoj knjizi o barunima Prandau, točnije o „barunu veseljaku“ Josipu Ignacu Hilleprand von Prandau.
Ne ulazeći u istinitost Kuhačevih navoda o barunu koji je spiskao tisuće i tisuće tadašnjih novaca na zabavu i caru Josipu koji je ljutit poslao baruna u tada već polako zaboravljeno slavonsko vlastelinstvo njegova pokojnog oca činjenica je da je Josip Ignac do zadnjeg desetljeća živio u Beču, a ne na valpovačkom vlastelinstvu. Dolaskom u Slavoniju veseljak se po treći put ženio i to s kćeri grofa Pejačevića, Ana Marijom. Ovaj je brak s darom koji su dobili ključ prve prave podjele valpovačkog vlastelinstva na dva dijela, na miholjačko i valpovačko vlastelinstvo.
Josip Ignac i Ana Marija imali su troje djece, kćer Adelheidu i sinove Gustava i Karla. Nakon više od dva i pol desetljeća života u Slavoniji drugi je valpovački vlastelin Josip Ignac napustio ovozemaljski svijet 1816. godine ostavivši vlastelinstvo koje je obuhvaćalo 900 kvadratnih kilometara slavonske Podravine u rukama udovice Ana Marije i maloljetnih sinova. Petnaest godina kasnije (1831. godine) vlastelinstvo se podijelilo na dva dijela, miholjačko koje je pripalo Karlu i valpovačko koje je pripalo Gustavu. Tada je prvi puta rođeno novovjekovno Vlastelinstvo Miholjac sa središtem u Donjem Miholjcu, nekadašnjim osmanskim Miholjcima i osamnaestoljetnom Miholjcu i Šokac Miholjcu. Ono je obuhvaćalo današnji grad Donji Miholjac i općine Čađavica, Podravska Moslavina, Viljevo, Magadenovac i Marijanci, dok je Gustavovo Vlastelinstvo Valpovo obuhvaćalo prostor današnjih gradova Valpovo, Belišće i općina Petrijevci, Bizovac, Koška i dijelove općina Podgorač i Čepin.
Promatrajući položaj, demografski razvoj, administrativni kontinuitet i gospodarsku važnost Donjeg Miholjca možemo doći do zaključka da su povijesni procesi uz potomstvo barunske obitelji učili svoje i podijelili na „prirodan“ način veliko valpovačko vlastelinstvo. Nakon tzv. oslobođenja Slavonije od Turaka tijekom 1680-ih godina, odnosno zamjene osmanske s habsburškom vlasti slavonska Podravina je do Silvestrova 1721. godine bila u nadležnosti Dvorska komore. Spomenuti je prostor bio administrativno podijeljen u kotareve i to sa središtima u Moslavini, Miholjcu i Valpovu. S vremenom je Moslavina gubila na administrativnoj važnosti, a Petrijevci koje demografski i gospodarski možemo promatrati kao nasljednika Karaševa i Petrovaca postali su središta najistočnijeg dijela slavonske Podravine. Obitelj Hilleprand von Prandau nastavila je administrativnu podjelu pa smo do druge polovice 18. stoljeća imali tri kotara sa središtima u Petrijevcima, Valpovu (bilo i vlastelinsko središte) i Miholjcu. Potonje je kotarsko središte tijekom 18. stoljeća zahvaljujući skeli preko Drave gospodarski i demografski napredovalo pa je postalo bez dileme drugo najvažnije središte nakon Valpova valpovačkog vlastelinstva. Na temelju navedenih procesa, ali i položaja samih naselja početkom 1830-ih godina smo dobili valpovačko i miholjačko vlastelinstvo.
O gospodarskom, kulturnom, ali i svakodnevnici tzv. običnih ljudi Valpovštine i Miholjštine možete čuti u subotu, 3.11.2018. godine u Dvorcu Mailath, Donji Miholjac tijekom predstavljanja knjige Počeci habsburške Valpovštine s početkom u 19:00 sati. Predstavljanje knjige organizira Povijesna udruga Mailath, dok će predstavljači biti dr.sc. Dinko Župan, Ivan Tonković, prof., Mirjam Ćosić i autor Mihael Sučić.
Oznake: povijest, slavonska Podravina
srijeda, 24.10.2018.
Tekla voda Karašica...
Foto: slavonska Karašica
„Tekla voda Karašica do Valpova od Našica“ riječi su koje pjevuši i staro i mlado i oni koji žive i koji samo prolaze kroz Valpovo, Našice i Slavonsku Podravinu. Slušajući samo te riječi uz promatranje toka Karašice kroz Valpovo možemo se zapitati koliki je zapravo značaj Karašice za slavonska naselja i što je još važnije – koji je potencijal Karašice za tzv. Slavonsku Podravinu, odnosno sjeveroistočnu Slavoniju.
Povijesni značaj Karašice možemo definirati na temelju interpretacije povijesnih izvora, dostupne literature i narodne predaje. Rijeka čiji se izvor nalazi na padinama Papuka i koja je najvjerojatnije dobila ime od turske riječi kara što znači crn. Odnos s lokalnim stanovništvom navedenog prostora i prolaznicima možemo pratiti još od srednjega vijeka. Razdoblja koje se i dan danas definira kao mračno doba što odmah znači i negativno, ništa dobro, a kada srednjovjekovlje promatramo kroz baštinu bez previše razmišljanja možemo spomenuti valpovačku kulu obitelji Morović, orahovačku Ružicu grad, nekadašnju valpovačku kapelu sv. Trojstva itd… Kada su već obje valpovačke građevine postojale nešto više od jednog stoljeća (gradnja je trajala do 1430-ih godina) zabilježeno je 1530-ih godina bujanje rijeke Karašice i onemogućavanje prolaza vojske generala Katzianera preko valpovačkog mosta. Nakon što je ipak prošla izgubila je čuvenu bitku kod Gorjana. U današnje je vrijeme teško zamislivo da Karašica može napraviti ovakav neki čin, a koji nije bio anomalija koja se dogodila prije gotovo pet stoljeća.
Tri su se stoljeća kasnije (tijekom 18. stoljeća) slične zgode događale i na godišnjoj bazi. Može se primijetiti na osnovi zemljovida, kao i danas da je Karašica dijelila Valpovo na dva dijela, ali i da se za razliku od našega doba tijekom života prvih valpovačkih vlastelina dijelila u dva rukavca južno od Dvorca Valpovo. Takav je položaj jedne rijeke tijekom razdoblja koje se može definirati kao doba sukoba rijeke i čovjeka gdje i dalje čovjek izvlači deblji kraj omogućavao Karašici tijekom svakog proljeća i jeseni poplave čakanačkog dijela Valpova. Ne treba se zaboraviti spomenuti i da su stanovnici s lijeve strane dobivali svoju dozu vode od stope, a ponekad i dvije u svojim voćnjacima i baščama. Ipak su Čakančani dobivali neusporedivo više vode koja je često i danima onemogućavala svakodnevne radove oko kuće ili odlaske s volovima i kolima na oranice na prostoru današnje Gorice Valpovačke.
Opisano djelovanje Karašice, odnosno vode nije samo odmagalo nego i pomagalo Valpovu kroz razvoj mlinarstva. Na temelju izvještaja komorskih popisivača s kraja 17. stoljeća ukupno se na prostoru današnje Valpovštine i Miholjštine spominje tri kopnena mlina (mlin koji je za razliku od vodenice povezan s jednom obalom zbog širine rijeke) na Karašici i Vučici i jedna vodenica na Dravi. Od kopnenih je mlinova jedan s dva žrvnja podignut u Valpovu na Karašici uz napomenu da su komorski službenici primijetili još jedno mjesto za mlin s dva žrvnja.
Nikako ne smijemo radi takozvane okolišne baštine koja nije ništa manje važna od očite profane i sakralne baštine spomenuti i mnogobrojne kanale koji daju dodatnu ljepotu valpovačkom parku i perivoju. Ti su kanali nastali pod utjecajem procesa dugih trajanja međuodnosa rijeke Karašice (koja se granala u današnjem parku) i ljudi od srednjega vijeka pa do 20. stoljeća.
Više o rijeci Karašici koja nije samo rijeka pjesme nego i rijeka potencijala možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine čija će se promocija uskoro nastaviti.
Oznake: povijest, slavonska Podravina
