Slovkanje

ponedjeljak , 28.04.2008.

Ja već dugo šutim.
Nije baš da ne progovaram.
Tu i tamo omakne se neka riječ.
Iza slučajnog osmijeha.
Ili razbuktalog bijesa.
Malo mi je dosadilo ne reagirati
radi mira u kući.
I misliti da sam pametnija ako popuštam.
Pa zviznem ponekad
par neurotičnih rečenica.
I skužim da sam živa.
Slova su još uvijek na broju.
Iako me mrzi koristiti ih
u telefonskim razgovorima.
Pa budem pospana i
koncentrirana na hm i aha.
Progledajte mi malo kroz prste.
Ili ne morate ako ne želite.
Odavno već znam;
mali je broj ljudi na koje se može osloniti
bilo tko od nas.
Mali, probrani broj ljudi...
Roditelji i još tu i tamo netko.
Ako imamo sreće.
Inače, dobro sam.
I dalje volim živjeti.
Voljeti. Ljude, prirodu, uspomene,
neke nove trenutke.
Uspavana medvjedica čeka buđenje.
I vjeruje da će opet progovoriti
strašću za životom. Nada je vrlo živa.
Ne umire ako slovka....

500 metara

četvrtak , 10.04.2008.

Idemo ovako za rezime...
Sitan sat, naravno;
titrav bljesak neugašenog tv-a
nekih 500 metara od tvog pijanstva,
spoznaješ moju budnost.
Izoštrena čula, umorom izbrušena
i budi se u tebi zaštitnik.
Priznajem, godi pažnja.
I to što voliš budalu malu....
Ali nemam ti što reći,
suvišno bi bilo rasplamsavati
kada sam nježnost sama,
osjetljivošću na tebe sazdana.
San, nemilosrdno zbrkan
spaja žive i mrtve, najmilije.
Tako me dodiruješ, i razgovaraš;
brineš i maziš, provociraš.
Postaješ ili ostaješ
sinonim za život.
Možda sam već izlizala riječi za tebe
no još te volim voljeti,
glas tvoj s nježnošću primati,
još te volim trebati i znati da postojiš.
Kada te naljuti nemoćnost
prosvijetli ljutnja i nemogućnost,
ne zaboravi da stvarnost ne briše Nas.
Tek spavamo ispod 500 metara baršuna
ugodno pokriveni...
pa ljubavi, što su brojke
spram nebeskog svoda iznad nas ?

U snovima

utorak , 01.04.2008.

Svjetlošću iz davnina, omataš me dragi
nekoliko trenutaka prekasno.
Ponekad me budiš u sitan sat,
u želji isprati tmninu iz oka
kako bih jasnije vidjela
zvjezdicu što mi pada na uzglavlje.
Jedna smrt za jedno rođenje.
Zar uzeo bi sve moje, sada ;
u paketu godina, okova i novih početaka ?
Produbljujemo nestvarnost slutnjom.
Ljubavlju.
Što smo danas, kada se ne vidimo;
kakav je okus buđenja pokrivenog
tek tankom plahtom saznanja da smo
nemarom propustili život u slasti sudbine ?
Stojim u mjestu. I puno spavam.
Pa poput robota otvaram oči
kada je mjesec točno ispred mene.
Drhtimo pod vatrom pogleda. Ne trepćem.
Iza sjaja stojiš ti. Velik, topal, moj.
Priznajem ti želju da je Novi život dio tebe.
Iako znaš da nije, gledaš sa dragošću.
Jer me voliš, sada to sa sigurnošću znaš.
Moja ti ljubav svojom bespomoćnošću
uljepšava preostalo vrijeme.
Nada kojom izgubljeno može biti pronađeno.
Barem u snovima...