Svjetlošću iz davnina, omataš me dragi
nekoliko trenutaka prekasno.
Ponekad me budiš u sitan sat,
u želji isprati tmninu iz oka
kako bih jasnije vidjela
zvjezdicu što mi pada na uzglavlje.
Jedna smrt za jedno rođenje.
Zar uzeo bi sve moje, sada ;
u paketu godina, okova i novih početaka ?
Produbljujemo nestvarnost slutnjom.
Ljubavlju.
Što smo danas, kada se ne vidimo;
kakav je okus buđenja pokrivenog
tek tankom plahtom saznanja da smo
nemarom propustili život u slasti sudbine ?
Stojim u mjestu. I puno spavam.
Pa poput robota otvaram oči
kada je mjesec točno ispred mene.
Drhtimo pod vatrom pogleda. Ne trepćem.
Iza sjaja stojiš ti. Velik, topal, moj.
Priznajem ti želju da je Novi život dio tebe.
Iako znaš da nije, gledaš sa dragošću.
Jer me voliš, sada to sa sigurnošću znaš.
Moja ti ljubav svojom bespomoćnošću
uljepšava preostalo vrijeme.
Nada kojom izgubljeno može biti pronađeno.
Barem u snovima...
Post je objavljen 01.04.2008. u 07:55 sati.