Slovkanje

ponedjeljak , 28.04.2008.

Ja već dugo šutim.
Nije baš da ne progovaram.
Tu i tamo omakne se neka riječ.
Iza slučajnog osmijeha.
Ili razbuktalog bijesa.
Malo mi je dosadilo ne reagirati
radi mira u kući.
I misliti da sam pametnija ako popuštam.
Pa zviznem ponekad
par neurotičnih rečenica.
I skužim da sam živa.
Slova su još uvijek na broju.
Iako me mrzi koristiti ih
u telefonskim razgovorima.
Pa budem pospana i
koncentrirana na hm i aha.
Progledajte mi malo kroz prste.
Ili ne morate ako ne želite.
Odavno već znam;
mali je broj ljudi na koje se može osloniti
bilo tko od nas.
Mali, probrani broj ljudi...
Roditelji i još tu i tamo netko.
Ako imamo sreće.
Inače, dobro sam.
I dalje volim živjeti.
Voljeti. Ljude, prirodu, uspomene,
neke nove trenutke.
Uspavana medvjedica čeka buđenje.
I vjeruje da će opet progovoriti
strašću za životom. Nada je vrlo živa.
Ne umire ako slovka....