Idemo ovako za rezime...
Sitan sat, naravno;
titrav bljesak neugašenog tv-a
nekih 500 metara od tvog pijanstva,
spoznaješ moju budnost.
Izoštrena čula, umorom izbrušena
i budi se u tebi zaštitnik.
Priznajem, godi pažnja.
I to što voliš budalu malu....
Ali nemam ti što reći,
suvišno bi bilo rasplamsavati
kada sam nježnost sama,
osjetljivošću na tebe sazdana.
San, nemilosrdno zbrkan
spaja žive i mrtve, najmilije.
Tako me dodiruješ, i razgovaraš;
brineš i maziš, provociraš.
Postaješ ili ostaješ
sinonim za život.
Možda sam već izlizala riječi za tebe
no još te volim voljeti,
glas tvoj s nježnošću primati,
još te volim trebati i znati da postojiš.
Kada te naljuti nemoćnost
prosvijetli ljutnja i nemogućnost,
ne zaboravi da stvarnost ne briše Nas.
Tek spavamo ispod 500 metara baršuna
ugodno pokriveni...
pa ljubavi, što su brojke
spram nebeskog svoda iznad nas ?
Post je objavljen 10.04.2008. u 08:47 sati.