Život

ponedjeljak , 29.10.2007.

Adrenalin čini svoje.
Vrijeme je... strah pomiješan
neodoljivom slatkoćom strepnje
čini svoje.
Gusjenica izlazi iz čahure,
prelijepi leptir dotiče mi
stomak, uzdrhtale grudi.
Ovisnik o tvojoj želji, to sam.
Usplahirena kao prvi put.
Ali bez nade u nastavak.
Negdje drugdje sam
posijala sjeme života.
A tobom se hranim.
Tvojom mržnjom,
mazohističkim igrama.
Ako mi nebo usliši molbu,
ostat ću prazna...
I treba tako biti,
bez žrtava se ne može.
Samo neka mi ne dira tebe.
Budi sretan i zamijeni me
dušom koja će ti dati sve.
Samo tebi, bezuvjetno...
i ljubav,
i strast
i život....

Ako...

srijeda , 24.10.2007.

Bude li mi se dalo, pisat ću ti.
Ako me ponese jutarnja vreva
i snenost lutalice,
zavirit ću u taj svijet.
I ako me napusti strah.
Jer poznate su mi staze
kojima bjesomučno lutaš
tražeći me, po mirisu.
Sjećanju...riječi.
Teško je otkriti u drugima
ono što poznaš tako dobro.
Ne daje svaka iskra vatru, zar ne ?
Svjedočim tome, još kako bolno.
Zar nisam već iznemogla
tražeći te po Stvarnosti ?
Nadajući se da postojiš
i izvan sna ?
Umor stvara vrtoglavicu.
Sada je pravi ćas...

Želim ti...

četvrtak , 18.10.2007.

Kako to strast prelazi u strah ?
Kada ljubav ne miče granice
da bi se potrošila ?
Ovako, trajat ćeš...
trajat ću ti
u pitanju koje će remetiti
običnu svakodnevicu
kojoj ipak težimo, radi mira.
I nakon svega što činiš
da bi me prikazao ništavnom,
jednostavnim nedostaješ mi,
razoružavaš bijes koji se
ne bi smio ugasiti u meni.
Patetika na platnu života,
počinjem konačno sumnjati
u vlastitost.
Loša sam, vrišti iz platna.
Sudaram se sa nizom sjećanja.
Ipak nevjerica...
jer proživjela sam dušom i tijelom
svaki naš tren. I ti si, znam.
Zato ti želim sunčani put.
Svjetlo na kraju tunela.
Dušu nahranjenu ljubavlju.
Tijelo utažene potrebe.
Da nikada ne oskudjevaš...
Ne dovodiš u pitanje što je bilo.
jer bilo je...zaista

Okrilje tišine

četvrtak , 11.10.2007.

Ne briše tragove noć.
Tišina odzvanja, oštetit će sluh
i kako,
kako ću ćuti šuštanje
narančastog lišća pod nogama ?
Po sjećanju ?
Teško je zadržati baš sve
kada korak nema poleta,
izgubljeno
hoće li biti pronađeno ?
Izabrah život
siv u svojim smicalicama.
Ali još uvijek
nozdrve se šire,
po sjećanju
opojnim bojama vođene.
Iz davnina, tako se čini.
Ne briše tragove noć.
Jal...osrednjost i neizgovoreno.
Znaš, voljet ću i dalje.
Obećala sam si pred Svevišnjim.
Samo tako može mi
osvanuti još jedan dan.
Samo dok te držim
spremljenog i svježeg
u okrilju tišine.