Bude li mi se dalo, pisat ću ti.
Ako me ponese jutarnja vreva
i snenost lutalice,
zavirit ću u taj svijet.
I ako me napusti strah.
Jer poznate su mi staze
kojima bjesomučno lutaš
tražeći me, po mirisu.
Sjećanju...riječi.
Teško je otkriti u drugima
ono što poznaš tako dobro.
Ne daje svaka iskra vatru, zar ne ?
Svjedočim tome, još kako bolno.
Zar nisam već iznemogla
tražeći te po Stvarnosti ?
Nadajući se da postojiš
i izvan sna ?
Umor stvara vrtoglavicu.
Sada je pravi ćas...
Post je objavljen 24.10.2007. u 23:12 sati.