Ne briše tragove noć.
Tišina odzvanja, oštetit će sluh
i kako,
kako ću ćuti šuštanje
narančastog lišća pod nogama ?
Po sjećanju ?
Teško je zadržati baš sve
kada korak nema poleta,
izgubljeno
hoće li biti pronađeno ?
Izabrah život
siv u svojim smicalicama.
Ali još uvijek
nozdrve se šire,
po sjećanju
opojnim bojama vođene.
Iz davnina, tako se čini.
Ne briše tragove noć.
Jal...osrednjost i neizgovoreno.
Znaš, voljet ću i dalje.
Obećala sam si pred Svevišnjim.
Samo tako može mi
osvanuti još jedan dan.
Samo dok te držim
spremljenog i svježeg
u okrilju tišine.
Post je objavljen 11.10.2007. u 09:16 sati.