Nije dovoljno
srijeda , 26.09.2007.
Nije dovoljno samo, voljeti te. Znam.
Prazne riječi, odmahnut ćeš rukom.
Osjećaš žar, vatra te ne pušta,
iz daleka ti ispunjava nozdrve
paljevina srca.
I čudiš se. Nevjerica a opet, znaš.
Onaj dio tebe koji je u mojoj vlasti
osjeća kako tonem.
Ne mogu pobjeći. Prekasno je.
Doći do tebe, teško mi je.
Još se nije slegla prašina
križarskih ratova.
Voljet ću te iz daleka. Nikada viđenog.
Netaknutog a opet, znam ti svaki drhtaj.
Osjećaš moje uzdahe, čežnju u suzi,
vibru u ljutnji....voliš, kao uzaludno...
Nije dovoljno samo, voljeti te. Znam.
Sol s moga lica nećeš pokupiti
niti vidjeti srebrom posuta bedra u tišini noći.
Uzdrhtale grudi u bjelini dana. Vatru i mir.
Ali moraš znati... da si jedini.
Baš takav kakav jesi.
Nitko neće zauzeti to mjesto.
Tek život, okrutan prema kukavicama.
Osudi me, još ne znam drugačije...
Grčevito se držim tvoga postojanja
da bih prehodala još jedan dan.
I ti, zajedljivo se igrajući požudom i optužbom
ne možeš da me ne osudiš.
Nije dovoljno samo voljeti te. Znam.
Ali samo to mogu.... do prvog sna....
komentiraj (16) * ispiši * #
Surova stvarnost
utorak , 18.09.2007.
Izgovoreno je...
Nastala tišina uzrokuje bol.
Nižu se slike kao da završavam
ovozemaljski život.
Sve neviđeno
osebujno
strastveno
i lijepo
proživljeno u sivim stanicama,
zaključano
neizgovoreno pristajanje,
stavlja masku na lice.
Pogled unazad,
ljepota i bol.
Pogled naprijed
bol i ljepota.
Usklađujem korake prema Sutra.
Jer danas, izgovoreno je...
Pravim imenom nazvano
rodilo se nedostajanje.
Sazrela je čežnja.
Vrijeme će pokazati stvarnost,
koliko ćeš još ogledati se
u zastakljenim očima daljine...
komentiraj (17) * ispiši * #
Tri godine
petak , 14.09.2007.
U jednom ovakvom jutru
postojala je još
nada da će osvanuti dan
u kojem probuđen i osvježen
nakon teških boli,
podarit ćeš mi osmjeh.
Zlato moje...
Život zaista prolazi,
brzo i sporo mijenjaju se
slike, raspoloženja,
dolazi hladnoća i griju vruće suze.
Ne mogu te vratiti...
Ne mogu se vratiti
u tvoj siguran zagrljaj,
Zlato moje...
Boja glasa još zvoni negdje
u sunčanoj zraci vidim tvoj osmjeh.
Griješ me ponekad
i budiš iz ružna sna
nedostaješ,
Zlato moje...
I jutros,evo, iz ljudske greške
tamo gdje je ne bi smjelo biti
rađa se širok osmjeh.
Ma ja sam ponosna
što baš tvoja sam kći,
Zlato moje...
komentiraj (17) * ispiši * #
Stvaranje
ponedjeljak , 10.09.2007.
Da, tužna sam.
Negdje u dubini skrio se optimizam.
Prepuštam se trenutku.
Nije da mi se plače
ali rado bih izbacila ovo iz sebe.
Nedefiniranost u želji.
A želim.... o da....
Sklopljene oči projiciraju
nepostojeće slike,
nozdrve pune mirisa daljine.
Stvorila sam te.
U nekom svom svijetu podvojenosti.
Tebe za sebe.
Ljubav i strast u bočici parfema.
Kap na ono toplo mjesto iza uha,
zapešće...svuda te ima.
Ulaziš u krvotok i postaješ ja.
Da, tužan si...
Negdje u ponosnoj glavi
roje se misli o bespućima neotkrivenog.
Ni sebi priznati nećeš obuzetost.
Uskraćuješ nam riječi
a jedino njih i bujnu maštu imamo.
Stvorio si me. Poželjnu,
od krvi i mesa, za tebe prekrasnu.
Uživam u tom ushitu.
A sada mi ga uskraćuješ...
komentiraj (21) * ispiši * #
Gitara
nedjelja , 09.09.2007.
Pobjegnem nekada
u zadimljena zrcala prošlosti.
Gitara i odabir
stvaraju novu povijest.
Slatkast niz grlo,
teče otrov melankolije.
Nekada zbog tamo nekog,
noćas za tebe samo, pjevam.
Nepoznati... neviđeni,
pratiš sjenku, osjećaš.
Ne gorim.
Tamo negdje daleko,
dodirujem usne
skupljene u grč spoznaje.
Pronađen...
izvor čiste radosti.
Bol tako stvarna.
Oštrica na grlu,
od straha
neizgovorena riječ.
Ljubav ?
komentiraj (11) * ispiši * #
Varaš se
četvrtak , 06.09.2007.
Čini ti se da me snaga izdaje ?
Varaš se...
Kada te najviše zagrijavam,
a ti se poigravaš
spuštajući me na zemlju,
punim se energijom...
Koju spremna podijeliti
umnožim ljubavlju
za životom.
Jučer ili sutra, nebitno je.
Danas kažnjavaš sam sebe
okovima mržnje i čežnje.
Čini ti se da posustajem ?
Varaš se...
Ima me, toliko me ima
u vjetru i svakoj kapi kiše
koja te dotiče...
U sunčanoj zraci zbog koje
zasljepljeni su tvoji koraci...
Pa ne vidiš, tek slutiš
sve što si mogao, a nisi.
Mene će kazna stići
u jutarnje sate,
neminovno će leptirići sjete
dotaknuti moj san...
ali ja ću ipak spavati.
Da produžim trenutak
i odužim se, samoj sebi.
komentiraj (16) * ispiši * #
Stablo života
nedjelja , 02.09.2007.
Zaboravljaš duge dane razdvojenosti,
sjetu i sva pitanja možda postavljena
u dugim noćima.
Preskačeš provaliju vremena
i kao da je netom prije bilo, očekuješ.
Svu toplinu koju naviknut primati
sebično grabiš za svoje dosade.
Jesenje kiše i zimu koja dolazi.
Ali ne zaboravljaš da ja nisam osvetnica,
niti mač pravde koji bi te kaznio,
znaš kako smo gradili kroz vjekove
ovlaš dodir dubokog razumijevanja
iste korijene, vatreni duh navijača,
domoljuba, poete...
Kao prije neće biti
grčevitih suza ni očajničkih želja,
niti ćeš doticati u mjesečevim noćima
moju tišinu ni sjetu...zaboravljaš
Da ova suza, kao i mnoge druge
neshvaćena će ostati
kao još jedna kap soli na tvojoj rani.
Ja odlazim
svjesna ili ne gubitka i promašenog vremena,
spremna i nespremna,
sigurna i nesigurna u ishod
ali odlučna u nastojanju da budem
iskonska, prava, svoja...
komentiraj (21) * ispiši * #
