Tri godine

petak , 14.09.2007.

U jednom ovakvom jutru
postojala je još
nada da će osvanuti dan
u kojem probuđen i osvježen
nakon teških boli,
podarit ćeš mi osmjeh.
Zlato moje...
Život zaista prolazi,
brzo i sporo mijenjaju se
slike, raspoloženja,
dolazi hladnoća i griju vruće suze.
Ne mogu te vratiti...
Ne mogu se vratiti
u tvoj siguran zagrljaj,
Zlato moje...
Boja glasa još zvoni negdje
u sunčanoj zraci vidim tvoj osmjeh.
Griješ me ponekad
i budiš iz ružna sna
nedostaješ,
Zlato moje...
I jutros,evo, iz ljudske greške
tamo gdje je ne bi smjelo biti
rađa se širok osmjeh.
Ma ja sam ponosna
što baš tvoja sam kći,
Zlato moje...