Amin mela lle...=)

Znate onaj osjećaj kad vidite nekoga ili nešto i pomislite "joj da ja to bar sad moje". Kad vidite lijepu curu s dobrim dupetom i baš bi vi sad htjeli takvo super dupe, ili prezgodnog dečka koji je obučen baš onako kako bi vi htjeli da vaš dečko bude i poželite vi jednog plavog snažnog dečka da vas tako grli. E a što bi bilo da taj trenutak može postati stvarnost? Što bi vi željeli biti kada bi ste moglo birati? I ne mislim sad ovo kao da sam nezadovoljna nego kao čistu igru mašte...

Ja bih htjela biti visoka i mršava i jako jako bih htjela da znam plesati i pjevati ili svirati neki instrument. Htjela bih biti bilo kako umjetnički nadarena jer sad totalno nisam, a umjetnost u bilo kojem obliku jednostavno obožavam. Htjela bi imati brata, ili braću i to starije od sebe. Da me paze i da idu tući dečke koji su me povrijedili:) Htjela bih biti uspješna i htjela bih se baviti nečim što bi me ispunjavalo. Htjela bih imati tu jednu stvar koju bih toliko voljela da bi to postalo pokretač onoga što jesam. Htjela bih se ne bojati, ne bojati živjeti i ne bojati se učiniti ono što želim. Htjela bih se baviti padobranstvom i htjela bih obojati kosu u neku ludu boju, a ne sjediti doma i sanjati o tome. Kao malo mutavo dijete. Htjela bih imati velikog snažnog dečka koji bi me uvijek branio i držao kao kap vode na dlanu. Htjela bih imati prijatelje koji će me nasmijavati i činiti sretnom. Htjela bih znati jako puno jezika, barem 5. I iako ja to mogu, sposobna sam naučiti i sad toliko jezika ja se bojim. Pojma nemam čega. Htjela bih živjeti, ali najviše od svega bih htjela kad nešto zamislim da to i napravim.

A što imam? :)

Imam nisku plavu curicu koja očajnički želi biti umjetnička dušica, a jasno joj je da se s time moraš roditi. Imam curu koja je jedino dijete i koju nitko nije branio dok je bila dijete, a ni sad kad je već velika. Imam curu koja se uvijek sama morala braniti i učiti kako živjeti. Imam mršavog čupavog dečka koji sve svoje probleme prevladava čitajući knjige. Imam curu koja i dalje ima istu boju kose i koja se vrlo vjerojatno nikad neće baviti padobranstvom ili naučiti 5 jezika. I imam curu koja ima smisla za ritam koliko i slon u jagodama.

A što sam dobila od toga? :)

Dobila sam curu koja izgleda kao mali anđeo sve dok ne progovori. Dobila sam curu koja ubije u pojam jednom riječju. Dobila sam malu tempiranu bombicu koja je u većini slučajeva bistra i brza na jeziku i ubitačno sarkastična. Dobila sam curu koja se zna brinuti za sebe.

A što tu sad nije dobro?

To što bi ta cura htjela da se brinu za nju. A ne da se zbog njene "reputacije" kao sposobne i organizirane osobe ponekad zaboravi da i ona ima osjećaje. Ona bi samo htjela princa koji bi ju čuvao i mazio i pazio i ubijao zmajeve za nju. Nekad bi samo htjela pustiti druge da ju vode, a da ona ne mora misliti kako ni zašto.

Jesam sretna?

Jesam. Kad se sve zbroji i oduzme, sretna sam. I iako nije svijet kakav bih ja htjela, dobar je:) Moj čupavi dečko me čuva i brine se za mene na svoj posebni način. I ja sam mu zahvalna na tome i volim ga zbog toga.

E pa u čemu je konačno problem?

Danas jednostavno nisam zadovoljna koncepcijom svijeta oko sebe niti samom idejom ljudi oko sebe. Ali to je samo danas. Nisam zadovoljna jer nije kako sam ja htjela i koliko god se puta opekla ja ću i dalje htjeti da bude onakako kako sam ja zamislila. Jebiga. Idealist. Ili idiot. Kako vam drago.

Dobro, jel barem jednom možeš preuzeti inicijativu?? Zašto ja moram živjeti ne znajući da će se nešto dogoditi bez da ja to iniciram. A ne mogu. Jer ne znam. Ne znam hoćeš li se ti ikad sjetiti ili hoćeš li se ikad trgnuti i učiniti nešto. Ja želim znati da ćeš me nazvati i reći idemo u kino ili na picu ili nekam van a da ja to nisam prva započela. Ako želim da me se nečim iznenadi, moram ti prvo reći. Znaš dragi onda se gubi smisao iznenađenja. Želim da se jednom zauzmeš za mene, da me jednom obraniš, da jednom kažeš nešto za mene...samo da vidim da si živ...

Jel to tako teško??????
Popizdit ću više... nemaš pojma koliko me to ljuti i frustrira...i počelo mi se opet nakupljati

...ne da mi se smišljati naslove za postove...to mi nikad nije išlo kak spada
...a danas mi se bome ne da pisati ni smisleni post zato ću malo nabacati neke rečenice bez reda
...pojma nemam zaš sam promijenila dizajn...ljubičasta nije moja boja i išla mi je nekako na živce
...opet sam lijeni smrad i umjesto da radim nešto korisno ja gubim vrijeme na kompu
...kad sam već kod toga, ne podnosim ovaj komp, stalno mi se bloka
...naporno mi je kad ljudima moram jednu stvar 1000 puta ponoviti, a oni me jednostavno ne čuju. a lijepo zamolim ali neee
...jede mi se nešto fino, a ne znam kaj bi to moglo biti
...ušla sam u neku fazu i stalno mi se jebe, ko mali napaljeni zeko sam. mom dečku ne smeta:)
...ima hrpa toga što bi željela, a ne mogu imati
...opet nemam love i želim nekome glavu zbog toga odgristi
...moram si naći haljinu za maturalnu što mi diže tlak jer ja sam onaj tip žene koji prezire bilokakve vrste šopinga
...jede mi se sladoled već danima, a nikako da si ga odem kupiti
...što vi mislite o imenu Slaven? :)
...ne kužim zašto ljudi moraju biti tako prepotentni
...i nije mi jasno zašto se dečki uvijek moraju razmahivati kurčevima
...iritira me kad se ne pametni ljudi prave da su pametni...skoči mi tlak na to, ali eto u zadnje vrijeme ih neš manje vrijeđam. tj jednu osobu posebno. ne da imam neš protiv njega, ali eto nekak me iritira.
...sjetila sam se maloprije kaj mi je dečko jednom rekao dok smo ležali u krevetu...rekao mi je da čak i da ostanem trudna da to ne bi bilo tako loše. ne znam jel to iskreno mislio ali onda je to baš bilo lijepo za čuti
...i ne ne želim ostati trudna, bar ne još 5 godina
...ustvari mi se nije pisao post samo sam htjela čuti zvuk tipki...imam jako duge notke i zvuk koji proizvode dok pišem mi je predobar
...skužila sam da kad sam sretna da rijeđe pišem postove. nije ni čudo da su svi pisci depresivci. čast iznimkama
...i tako...dosadno mi je malo i tako sam lijena i niš mi se ne da, a pogotovo ići u školu
...to bi bilo sve što sam htjela reći
...eh i da, nije mi jasno zašto cure koje imaju anoreksiju i bulimiju to zovu mia i anna. to je ko da ja imam tumor na mozgu i da ga nazovem đurda. zašto tepati nečem groznom?

ajde mičem se...=)

A svašta ljudi moji...prestrašno je kako ima ograničenih osoba. Ja ih ne osuđujem(valjda), samo me zanima kako se to dogodi...svatko ima svoja ograničenja, ja sam ograničena u pun kurac toga ali mislim da sam toga svjesna. Mislim da vidim sebe i kako se ponašam i mislim da većinu stvari u životu radim svjesno. Oke nekad se vučem na hormone i pms...ali da budem iskrena to je čišto sranje. Jednostavno si dopustim 2 dana kad hodam po svijetu i svima želim glavu odgristi, a poslije samo kažem sorry nisam ja kriva, pms:) Mogu ja bez beda pms pod kontrolom držati ali nekad mi se neće. Osim toga kad muškarci tolko toga pripisuju tim hormonima, eto im onda, nek se pate malo:) I uz tu iznimku mislim da vidim samu sebe. I iako mi se zna dogoditi da zaboravim pogledati na svoje ponašanje, vidim se kad tad i bude me sram, bude mi krivo ili bude mi neugodno. Koliko me pamćenje služi, a u mojim godinama me odlično služi mislim da uvijek priznam da sam u krivu ako sam u krivu, i da mi nije neugodno reći pogriješila sam. Druga stvar što mi je to teško izreći, te same riječi ali kažem ih i mislim ih. To je više nego što će neke osobe cijeli život postići. Ako ćemo kranje derati po istini mislim za sebe da sam natprosječno inteligentna i mislim da ću neke stvari shvatiti prije od ostatka ljudi s kojima se družim, i da nekad se previše busam u prsa i dajem si više zasluga nego što bi trebala ali jebiga trudim se da budem što realnija prema sebi a i prema drugima. Istina je da dosta ekipe gledam s viskoka ali to je samo zato što zaista ne mogu ozbiljno shvatiti osobu koja sluša Luku Nižetića i ima rozu majcu. Oke možda sam u krivu, ali stvarno ne mislim da takva osoba ima sposobnost apstraktnog mišljenja. I da smatram da su moji prijatelji ograničeni ali isto tako prihvaćam činjenicu da oni isto za mene misle. Pa šta sad, svi imamo nešto što netko drugi ne voli. Neki manje, neki više a neki sve...lol:)
Sve mogu priznati...i da sam aždaja i da sam malo pushy i da se derem često i da sam dominatna i da želim da sve bude po mom ali neću priznati da sam drama queen. Ono što mene muči itekako je stvarno. Sve da to ne postoji u stvarnome svijetu, ako samo postoji u mojoj glavi i ako mi zadaje bol, onda je stvarno da ne može biti stvarnije i nije dramljenje. I zato ako netko misli da pretjerujem neka slobodno prošeće dalje od mene. Mene neće nitko osuđivati, bar ne ako ja mogu imati neki utjecaj na to. Ima dosta toga što ne volim na sebi i u sebi ali kad se gledam u globali mislim za sebe da sam divna osoba puna pažnje i ljubavi i volim sebe kakva jesam. Mislim da jesam posebna i žao mi je što neki ljudi to gledaju kao umišljenost, ja to zovem svijest o sebi. Ja se time ne razmećem, ja to ne spominjem. Sad to pišem jer mogu ali inače nikad tako ne govorim o sebi.
Želim da se po mojem ponašanju vidi da sam posebna. I želim da se trudi oko mene. Ja sam se trudila oko svake svoje ljubavi i oko svakog svog prijateljstva i samo sam zauzvrat tražila isto to. Ali jebeš to nema toga. Nisam više mala curica koja vjeruje u vječnu ljubav. Ono što si sam priskrbiš to je MOŽDA tvoje, ali čak ni onda. I neću taj uloženi trud dobiti nazad znam. Takav trud mogu dobiti samo od osobe kojoj je dovoljno stalo do mene. A takvih nema puno. Ustvari ima samo jedna. Taj trud mi vraća samo jedna osoba koja mi znači svijet. Povrat truda ne tražim zato da bi nešto dokazala ili da bi brojala i ocijenjivala ljubav, tražim to samo zato jer želim vidjeti da je nekome dovoljno stalo. Ja ću se usuditi reći da to nije sebično, nego sasvim normalno. Svi to želimo. Da volimo i da nas vole zauzvrat. Kako onda to nije sebično ali ovo što ja tražim je? Mislim svašta.
Da oke ja sam princeza koja traži zamisli malo ljubavi koja nije materijalna ali jebiga, ja ću i dalje biti princeza zato što zaslužujem da se tako prema meni ponaša. Molim lijepo ne svi naravno, to ni ne želim ali da oni ljudi kojima sam dala svoje provjerenje i ljubav. Ako su oni moji prinčevi onda ja želim biti njihova princeza. I samo i isključivo zbog toga ja čujem uvrede na svoj račun kako sam umišljena, bahata, razmažena, nezahvalana..bla bla bla...yea rajt...ne dira me. Ima još tolko puta u životu kad ću to čuti ali baš me briga. Osoba koju ja volim i koja voli mene zna da ja nisam takva. Pa neka svijet misli najgore o meni, ja ću znati da moja ljubav zna pravu istinu. A vi svi me možete poljubiti u moje kraljevsko dupe:)

Neke stvari neću nikada zaboraviti, bar se nadam da neću. Čak ni onda kad ću biti stara senilna baba koja će imati probelme s reumom i umjetne zube. Čak i onda bih voljela da se barem par stvari sjećam.
- uvijek ću se sjećati kako sam se krvavo tukla sa svojom susjedom Marinom
- nikad neću zaboraviti kako sam uvijek brojala do 100 kada sam se ljulala u parkiću u Zapruđu
- uvijek ću se sjećati kako sam bila tužna kad su me cure zatvorile u haustoru i usput kako sam im htjela pičku slomiti:) (bila sam drago dijete:)
- nikad neću zaboraviti kako sam se bojala prvi put kad sam vidjela Rafa (to je moj mali pesek koji je s nama već 14 godina)
- uvijek ću se sjećati kad sam se svom snagom zabila u stup u svom dvorištu. morala sam ići na šivanje i dan danas imam na čelu uspomenu na taj događaj
- nikad neću zaboraviti kako sam dijelila sladoled s Rafekom, jedan liz njemu jedan meni. da znam to je nehigijenski ali šta sam ja znala, imala sam 6 godina:)
- uvijek ću se sjećati svoje mice mace, najslađeg Micka
- nikad neću zaboraviti dan kad sam skočila na bakin jastučić za igle i kako mi se pritom igla zabola u petu, e to je takooo boljelo:(
- uvijek ću se sjećati svoje prve ljubavi :) bio je preslatkiiii
- nikad neću zaboraviti svog prvog dečka. još uvijek se sjećam točno kako je mirisao, to mi je valjda najbolji miris na svijetu, cigarete i muški parfem...mmmm
- uvijek ću se sjećati dana kad sam se prvi put za prav poljubila. to je bilo 07.03. i bilo je naprosto odvratno
- nikad neću zaboraviti 21.08.2004...i iako nije pretjerano uspješno ipak mi je bilo drago:)
- u skladu s gornjom rečenicom nikad neću Njega zaboraviti...on se predooobro ljubio...a i još nešto, hihi:))
- uvijek ću se sjećati dana kad je Ivana umrla. do tad nikad nisam izgubila voljenu osobu. i taj dan mi je bio najtužniji ikad, posebno zbog toga što je imala samo 20 godina i tako sam ju jako voljela. i još uvijek ju volim. 02.08.2004
- nikad neću zaboraviti njezin sprovod i jedan brzojav koji je njezin kolega s faksa poslao njezinim roditeljima. napisao je da će se uvijek sjećati djevojke s crvenom kockicom oko vrata...
- uvijek ću se sjećati dana kad sam se zaljubila u svoju Ribicu:)
- i nikad neću zaboraviti kako sam bila sretna taj dan:)
- uvijek ću se sjećati večeri kad sam prvi put u životu vidjela Brunu
- nikad neću zaboraviti Brunin Audi, obožavala sam taj auto i uvijek ću se sjećati dana kad sam prvi put ušla u taj auto, bila sam sretna ko malo dijete:)
- uvijek ću se sjećati dana kad mi se Luka zbljuvao po nogama. to je bilo nešto najodvatnije što sam ikad doživjela i nikad neću zaboraviti to jutro kad smo Ana i ja to čistile i kasnije pobjegle iz kuće
- nikad neću zaboraviti dan kad sam mu dala da me poljubi. to je jedna od najtužnijih mojih uspomena :( bila sam glupa ko kurac, khm
- uvijek ću se sjećati ovog ljeta sa svojom Ribicom:))
- nikad neću zaboraviti kad smo ovo ljeto išli na Bundek. to mi je bez imalo pretjerivanja bio jedan od najljepših dana koje sam ikad provela s njim
- uvijek ću se sjećati našh šetnji po Jarunu. posebno sam voljela kad bi po noći hodali. tada sam bila najsretnija:)
- nikad neću zaboraviti kako sam bila nesretna kad sam bila bez svoje ljubavi. i nikad više ne želim ići od njega, sve što je duže od 2 dana bez njega ne može.
- uvijek ću se sjećati kako je Bruno bio dobar prema meni ovo ljeto i nikad neću zaboraviti kak mi je bilo lijepo s njim...kak smo se za rukice držali i filmeke gledali i kak je zaspao dok sam ga čohala. to je jedna jako jako jepa uspomena :(
- nikad neću zaboraviti 14.10.2005 i sve one mjesece koji su usljedili. to je bilo vrijeme kada sam se najviše promijenila

A vi? Koje stvari vi nikada nećete zaboraviti?
:)

Mislim da je došlo vrijeme za jedan sretan postek. Ne baš neki ludi rozi koji će prštati od veselja ali svakako jedan vedriji post.
Ako izuzmemo poniženje koje sam danas doživjela bio je dobar dan. Mislim strašno...tip mi gurne prst među noge i još ja moram to 20 kn platiti. Neću komentirati naše zdravstvo. Kakvih tamo sve ljudi ima a ja sam baš morala danas naletjeti na najgoreg mogućeg primjerka. Prvo mi nikako ne ide u glavu zašto netko ide 7 godina na faks da bi cijeli život imao glavu među nečijim nogama i gledao u njihove spolne organe. Kaj sam mu ja kriva kaj mu je to profesija pa se malo na meni mora iskaliti. Oke kužim ga da po cijele dane gura pste u tuđe vagine ali jebiga sam je birao profesiju. I guess danas je bilo loš vagina dan za njega. Tipično da ja moram na neš tak naletjeti. Ali opće me ne dira to tolko kaj mi je lik od 2 metra i 40 godina gurnuo prst u slavicu nego me peče što sam za to morala dati 20 kn!!!! Mislim wtf, ja ne serem novce i nisam navikla da kad neš imam među nogama da za to moram dati novce....looool :)) Ako tko nije shvatio bila sam kod ginekologa:) Al ajde bio je bar nježan, lol:)
No na stranu sad s time...htjela sam ustvari nešto drugo reći. Unatoč tome što imamo svojih loših dana i što se znamo krvnički poklati mislim da nam dobro ide i da smo sretni i da se volimo i da gradimo nešto što će izdržati. I zato me malo živciraju komentari o našoj vezi od ljudi koji nas vide samo površno. Neću reći da me smetaju jer mi nitko osim mene same nije mjerilo moje veze ali to me iritira. Nitko ne zna kakvi smo zaista kad samo zajedno, kad nas nitko ne vidi. I sad će netko na temelju onoga što vidi na dvosatnoj kavi meni reći da se mi stalno koljemo. Oke pa kaj sad. Koljemo se ali se u roku od 10 min isto tako pomirimo. Ne volim takve komentare. Its my fucking relationship. I ako smo izdržali skoro dvije godine i još se želimo gledati mislim da smo blago prošli onu točku kad nam treba netko drugi da nas usmjerava.
My point being...volim svoju vezu. I volim svog dečka. I volim sve što zajedno stvaramo i radimo. Sretna sam s onime što smo postigli i s onime što ćemo još postići. Ne mislim da će nam te svađe koje imamo uništiti činjenicu da se volimo jer smo naučili stati. Znamo kad je dosta. Čak i onda kad debelo prijeđemo tu granicu znamo kad je dosta. I zato baš mislim da ćemo uspjeti. Ja vjerujem u to i on vjeruje u to. I zajedno se trudimo...
Vojim te jibica...:))

Oprosti? Heeej, oprosti. Mogu te nešto pitati? (naginje se prema slučajnom prolazniku i čelom mu se unosi u lice) Jel mi možda na čelu nešto piše? Nešto tipa designated driver? Ah ne, nema ništa? Jesi siguran? Aha oke hvala ti puno. (okreće se i odlazi)

Stvarno ne znam tko i kada točno je meni uvalio volan i rekao mi da vozim a nije mi rekao ni kamo ni kako. Kao da mi na čelu piše designated driver. Očekuje se da ću ja uvijek znati kamo idemo. Pa ja jedva znam kamo ja idem, a kako da onda upravljam još jednu osobu. Ali to se od mene očekuje. To je uloga koja mi je nasilno ugurana i sad nema nazad. Ili ju mogu igrati kako znam ili sve pada u vodu. A ja ne želim da sve padne u vodu. Ja bih samo željela imati suvozača pokraj sebe. A ne ovako, sve odluke na mene padaju, svi planovi i sve ideje moraju od mene poteći. Zašto ja moram imati inicijativu? Zašto ja moram uvijek napraviti prvi korak? Ja bih samo htjela da jednom mogu sjesti u miru i uživati u vožnji, a ne da uvijek ja moram voziti.
Kažu mi da sam agresivna. Jebote ja nisam agresivna, JA REAGIRAM. Reakcije nisu isto što i biti agresivan. Razumijem kako onima koji su cijeli život bili samo oni koji su sjedili i očekivali da vozač odredi kamo se ide moje reakcije čine kao agresivnost. Da ja reagiram malo više od samo uzdaha i pogleda. Ali to nije agresivno. To je samo reakcija. To je samo reakcija kakvu bi bilo lijepo pobuditi kod tebe. Dušo, nisi ti mene vidio agresivnu. Ja priznajem da nekad burno reagiram i ne ne branim se ali ne mogu se normalne reakcije pripisivati agresivnošću. Barataš riječi koju ne znaš do kraja objasniti. Ja nisam prema tebi nikad bila agresivna. Ja kad sam agresivna onda ili udarim osobu koja me do te mjere može naljutiti ili razbijem nešto. Prema tome niti sam agresivna prema tebi niti si me ikad vidio istinski ljutu. I to je dobro. I za tebe i za mene. Za tebe jer nećeš pobrati udarac a za mene jer znači da me ne možeš tako jako naljutiti. To nije nešto čime se ja ponosim i zato se trudim da u javnosti to ne pokazujem. One trenutke kad sam toliko izbezumljena od bijesa proživljavam sama jer ne želim da me oni koje me vole vide takvu. Tada samu sebe uplašim. Zato ljubavi ja nisam agresivna prema tebi.

A zašto sam danas ono napravila? Iskreno nemam pojma. Valjda zato što me boli da ti ja moram reći da me se sjetiš. Ne vidim poantu u tome da te ja moram upućivati da postojim. Ako se sam ne možeš sjetiti što trebaš nema smisla da ti ja kažem trebao si to i to. Ali ipak ti na kraju kažem, jer ne mogu protiv sebe. Tisuću puta sam si rekla nemoj. Daj pusti. Nije to tak strašno. Nemoj praviti svađu od toga. Ali ne mogu. Boli me to. Boli me to što me se ne sjetiš i onda želim da i tebe boli jer nije pošteno da samo ja patim, da samo mene boli. I onda ti želim dati do znanja da me boli, želim da sam shvatiš. Ali nikad ne shvatiš, uvijek ti ja moram reći. I onda ispada da sam ja zahtjevna i da ti brojim sve tvoje greške. A ne brojim ti ništa ljubavi. Nijednu jedinu lošu stvar koju si mi napravio ti nikad nisam brojala. I sve loše brišem onim dobrim. A ti mi i dalje kazeš kako ti brojim. Ja samo želim da primjetiš a da ti ne moram ja to reći ili ukazati ti na to. Želim da nešto napraviš sam od sebe. Kao onda kad si mi kupio kinder bueno ili kad si mi čarapice nabavio da mi ne bude hladno. Nije pošteno. Nije pošteno da ti ja uvijek moram reći što želim. Želim da mi jednom nešto sam daš. Nešto što znaš da bi htjela, da znam da me poznaš. Ja tebe poznam. Ja znam što ti treba bez da mi kažeš. Zašto ja to ne mogu dobiti zauzvrat od tebe? Zašto ja uvijek odem doma i plačem a ti odeš na kavu ili se zabavljaš na kompu. Nije pošteno. Nije pošteno da ja sad budem tužna a da se ti sad igraš i da poslije ideš na kavu. Ali naravno da ti to kažem rekao bi mi da sam grozna i da sam zahtjevam neš.
Mislim da je vrijeme da se suočimo s istinom...mi ne možemo razgovarati. Ja ne mogu razgovarati s tobom. Veza jednostavno ne može tako uspjeti. Da je jedna osoba vozač a druga suvozač. U vezi kakvu ja želim da volan imaju obe osobe, i da naizmjence voze, a ne da jedna osoba uvijek vozi a druga samo uživa u vožnji. Žao mi je ljubavi ali to je previše za mene. Ti si mi dao volan. Ja ga nisam htjela a ti si mi ga uvalio i sad očekuješ da ja sve uvijek znam, da ja uvijek imam ideje i da uvijek znam kamo ćemo i što ćemo. I ti imaš zdrav mozak i želim da ga počneš koristiti. I zato kad te pitam koji film ćemo posuditi nemoj mi reći svejedno mi je ili ti odluči. Pomozi mi, biraj sa mnom. Nemoj sve meni gurnuti u krilo i čekati da ja sve riješim. I onda se čudiš kad planem i kad se počnem derati. Pa ne mogu više. Puno je toga, a ja sam mala. I sama sam. Ti samo stojiš pokraj mene i samo tu i tamo vičeš neke nerazumljive upute. Ja onda ne znam kamo skrenuti i zabijem se u stup.
Ja bih samo željela malo iskrene brige s tvoje strane. A ne da me onako površno pitaš što mi je a kad ti kažem da skreneš s teme ili zaboraviš na to. Ja to ne zaboravim. Daj me samo voli. Samo me voli. Jel to tako teško?
:(

Ne mogu se sjetiti prave riječi...a nevjerojatno, jučer sam smislila pravu riječ koja bi savršeno opisala ono što želim reći i u roku od 10 minuta sam ju potpuno zaboravila i sad da me ubiješ ne mogu se nikako sjetiti...počinje sa d...i ima slovo f u sebi...molim pomoć!!! To me tako živcira kad se ne mogu sjetiti...

Uglavnom budući da se ne mogu nikako sjetiti našla sam drugu koja donekle opisuje moj problem. Poražavajuće. Baš totalno poražavajuće. Jučer sam se gledala u ogledalo i poraz totalni. Odlučih obući jedan grudnjak koji ne nosim baš često, tako malo za promjenu, a kad ono...prevelik...a bome su mi preveliki i svi ostali. Poražavajuće. Čovječe di su mi sise nestale?? Prije sam imala lijepe sise, ni prevelike ni premale, baš taman lijepe, čvrste. A sad?? Majko moja...ne dirajte mi ravnicu:( Totalno poražavajuće. Sise su me napustile a da nisam ni primjetila. Pojma nemam kad se to desilo. Valjda nisam bila doma tad:) Inače meni su sise potpuno sporedne i ne patim nimalo zbog toga što nemam velike sise. Ja mogu slobodno trčati i kad imam pms lakše mi je nego onim curama koje imaju balončeke:) Ali me tako iritira kad mi je svaki grudnjak prevelik. I stalno ga moram popravljati....agrhhh. A ako do sad niste shvatili SVAKI mi je prevelik. Ne znam di da opće tražim tak mali broj, ali to je od nedavno, prije sam bila ugodno popunjena (ne ne debela nego sam imala dobre obline, čvrste, lol:) sad nit imam sisa nit imam dupe(oke to mi je drago, ne želim imati dupe:)
Kao što vidite veliki me problemi muče:)

A još neš me muči. Ja ne kužim koji je problem s škrtim ljudima. Mislim oke de oladi od tih svojih novaca. Ne kužim kaj je to tolko bitno. To je samo šareni papir. Zaboga. I možda sam ja u krivu ali zar se roditelji ne bi trebali brinuti o svojoj djeci, i osigurati mi budućnost i financirati ih dok se ne osamostale?? Mislim ja to planiram svojoj djeci pružiti kolko god budem mogla. A ne da ja moram moliti 100 kn jer mi treba šampon. Mislim Bože dragi, kolko moraš biti škrt? I mobitel mi je crknuo i stvarno mi treba novi. A meni mora biti neugodno tražiti novi. I ja već pola godine hodam okolo s totalno ne funkcionalim kišobranom jer ne želim na to trošiti novce jer znam da će mi trebati za neš korisnije. I da pređem pola grada samo da bi našla najjeftinije moguće hlače.
Ali ja opće ne želim ništa puno. Ja želim dovoljno novaca da imam za kino s dečkom i za šampon i dezić. Ali ne od mene se očito očekuje da od zraka živim i da je 200 jadnih kn mjesečno dovoljno. Fuj gade mi se takvi ljudi. I radije ću biti gladna nego da išta moram tražiti.
I ništa što vidim ne mogu si kupiti, mogu samo gledati u onu lijepu torbu u izlogu ili onu baš slatku haljinicu pokraj koje svaki dan prođem na putu do škole. Opće pomisliti da uđem u dućan, ma nema smisla, kad ionako nemam love. Jebene škrtice. Svaki put kad tražim 20 kn gleda me se kao da sad za to idem kupiti drogu. Mislim Kriste ako moram objašnjavati 5 min za što mi treba 10 kn...onda se svi lijepo gonite u krasan kurac. Neću ja nikoga ništa moliti. Onda se uguši u svojim novcima, ja ih ionako ne želim. Fuj...

I tako to je to, valjda:) Za sad me ništa više ne muči osim jedne male sitnice koju ću nadam se riješiti u pon jednom zauvijek. Pisala bi ja i o tome ali neću...ima svakakvih ljudi, plus jedan kreten koji nema pametnijeg posla pa se hrani mojim mentalnim proljevima...
Drage moje cure, sretan vam dan žena...nemojte nikakve probleme danas raditi...ni organizirati prosvjede:) Čula sam na radiju da su u Turskoj pritvorili 92 žene koje su ogranizirale masovni prosvjed, nemam pojma zaš, ali u svakom slučaju nemojte...valjda su mislile pošto je 8 mart da ih neće strpati u zatvor...

Do čitanja...
=)

Ne moram se ni truditi ni brinuti...samo trebam biti u blizini...samo trebam biti ja...i ljubav će sama od sebe nestati...i nakon što sam mjesec dana sama plakala...bilo je previše za očekivati išta...i ništa nije ni bilo...mogu onda plakati mjesec dana i još par dana nakon toga...on neće primjetiti...više ni ja ne primjećujem...i moja mala plišana ovca je jedina koja me čula...i jedina koju sam mogla zagrliti u mjesec dana...i ovo jadno malo dijete koje jesam...jadno malo uplašeno dijete...koje plače grleći svoju plišanu igračku...


...zrak je pun naših krikova...ali navika ih sve priglušuje...