Znate onaj osjećaj kad vidite nekoga ili nešto i pomislite "joj da ja to bar sad moje". Kad vidite lijepu curu s dobrim dupetom i baš bi vi sad htjeli takvo super dupe, ili prezgodnog dečka koji je obučen baš onako kako bi vi htjeli da vaš dečko bude i poželite vi jednog plavog snažnog dečka da vas tako grli. E a što bi bilo da taj trenutak može postati stvarnost? Što bi vi željeli biti kada bi ste moglo birati? I ne mislim sad ovo kao da sam nezadovoljna nego kao čistu igru mašte...
Ja bih htjela biti visoka i mršava i jako jako bih htjela da znam plesati i pjevati ili svirati neki instrument. Htjela bih biti bilo kako umjetnički nadarena jer sad totalno nisam, a umjetnost u bilo kojem obliku jednostavno obožavam. Htjela bi imati brata, ili braću i to starije od sebe. Da me paze i da idu tući dečke koji su me povrijedili:) Htjela bih biti uspješna i htjela bih se baviti nečim što bi me ispunjavalo. Htjela bih imati tu jednu stvar koju bih toliko voljela da bi to postalo pokretač onoga što jesam. Htjela bih se ne bojati, ne bojati živjeti i ne bojati se učiniti ono što želim. Htjela bih se baviti padobranstvom i htjela bih obojati kosu u neku ludu boju, a ne sjediti doma i sanjati o tome. Kao malo mutavo dijete. Htjela bih imati velikog snažnog dečka koji bi me uvijek branio i držao kao kap vode na dlanu. Htjela bih imati prijatelje koji će me nasmijavati i činiti sretnom. Htjela bih znati jako puno jezika, barem 5. I iako ja to mogu, sposobna sam naučiti i sad toliko jezika ja se bojim. Pojma nemam čega. Htjela bih živjeti, ali najviše od svega bih htjela kad nešto zamislim da to i napravim.
A što imam? :)
Imam nisku plavu curicu koja očajnički želi biti umjetnička dušica, a jasno joj je da se s time moraš roditi. Imam curu koja je jedino dijete i koju nitko nije branio dok je bila dijete, a ni sad kad je već velika. Imam curu koja se uvijek sama morala braniti i učiti kako živjeti. Imam mršavog čupavog dečka koji sve svoje probleme prevladava čitajući knjige. Imam curu koja i dalje ima istu boju kose i koja se vrlo vjerojatno nikad neće baviti padobranstvom ili naučiti 5 jezika. I imam curu koja ima smisla za ritam koliko i slon u jagodama.
A što sam dobila od toga? :)
Dobila sam curu koja izgleda kao mali anđeo sve dok ne progovori. Dobila sam curu koja ubije u pojam jednom riječju. Dobila sam malu tempiranu bombicu koja je u većini slučajeva bistra i brza na jeziku i ubitačno sarkastična. Dobila sam curu koja se zna brinuti za sebe.
A što tu sad nije dobro?
To što bi ta cura htjela da se brinu za nju. A ne da se zbog njene "reputacije" kao sposobne i organizirane osobe ponekad zaboravi da i ona ima osjećaje. Ona bi samo htjela princa koji bi ju čuvao i mazio i pazio i ubijao zmajeve za nju. Nekad bi samo htjela pustiti druge da ju vode, a da ona ne mora misliti kako ni zašto.
Jesam sretna?
Jesam. Kad se sve zbroji i oduzme, sretna sam. I iako nije svijet kakav bih ja htjela, dobar je:) Moj čupavi dečko me čuva i brine se za mene na svoj posebni način. I ja sam mu zahvalna na tome i volim ga zbog toga.
E pa u čemu je konačno problem?
Danas jednostavno nisam zadovoljna koncepcijom svijeta oko sebe niti samom idejom ljudi oko sebe. Ali to je samo danas. Nisam zadovoljna jer nije kako sam ja htjela i koliko god se puta opekla ja ću i dalje htjeti da bude onakako kako sam ja zamislila. Jebiga. Idealist. Ili idiot. Kako vam drago.
Post je objavljen 30.03.2007. u 20:16 sati.