nedjelja, 22.07.2007.
Prehranimo Šibenik vlastitom hranom
Do ratnih zbivanja tadašnja općina Šibenik je pokrivala sve svoje potrebe za prehrambenim artiklima iz svoje proizvodnje. Većina poljoprivrede zasnivala se na zadružnom djelovanju u smislu uzgoja vinove loze, maslina, voća i povrća. Manji dio te proizvodnje bio je orijentiran kao samostalna poljoprivredno/stočarska gospodarstva koja su pokrivala vlastite potrebe te plasirala jedan dio svojih proizvoda u privatan sektor kao što su restorani, bistroi, konobe itd.
Ratna zbivanja uvelike mjenjaju tu sliku, bilo zbog ratnih šteta, bilo zbog iseljavanja ljudi što je dovelo da neservisiranja poljoprivrednih parcela, te značajnog pada stočnog fonda u privatnom sektoru i zatvaranja jedne respektabilne i isplative farme peradi.
Danas većina poljoprivrednog zemljišta u u zaleđu Šibenika stoji neobrađena, a od ostalog poljoprivrednog zemljišta u postotku od 80,86% koristi se kao pašnjak, samo 2,9% površina otpada na voćnjake, 2,2% na masline i 3,2% na vinograde. Uzrok leži u nekoliko faktora:
1) zemljište je usitnjeno – problem vlasničkih odnosa na nivou države, a povezan je sa neodrživim zakonon o nasljeđivanju koji po defaultu dozvoljava usitnjavanje iskoristivih poljoprivrednih površina što nije praksa nigdje u svijetu
– riješenje komasacija – okrupljavanje poljoprivrednih parcela pravićnom financijskom naknadom vlasnicima te izdavanje koncesijskog prava korisnicima zemljišta uz određene uvijete koji moraju biti zadovoljeni
– mijenjanje zakona o nasljeđivanju kojim bi se ukinila mogućnost raspadanja poljoprivredne površine na manje površine
2) nepovezanost poljoprivredne i pređivačke industrije, te nepostojanje odgovarajućih skladišnih prostora u kojima bi se omogućila veleprodaja poljoprivrednih i stočarskih proizvoda
- izgradnja odgovarajućeg skladišnog prostora sa frižiderima za dugoročno skladištenje, te otvaranje veletržnice
3) nepostojanje odgovarajuće komunalne strukture kojom bi se omogućila visokotehnološka proizvodnja isplativijih kultura
- osiguravanje navodnjavanja , te u tom smislu povezivanje energetskog sektora sa poljoprivredno/stočarskim sektorom i to na način da se izdavanje koncesije za iskorištavanje obnovljivih izvora energije poveže sa iskorištavanjem podzemnih voda/kišnice i opskrbom strujom poljoprivrednih gospodarstava na samom mjestu proizvodnje
- u tom smislu moram naglasiti da se navodnjavanje ne može u potpunosti osigurati iz dviju rijeka koje se nalaze na području županije, razlog za to leži u tome što bi to dovelo do opterećenja istih pa bi im sudbina bila kao i nekim rijekama Europe ( vidi rijeka Po u Italiji)
4) nepostojanje podrške u kupovini sadnica na adekvatan način, naime današnja politika gradske vlasti podržava pokrivanje jednog dijela troškova u kupnji sadnica što nije dobro
- agencija pri gradu bi trebala na sebe preuzeti kupovinu virus free i ostalih visokokvaltetnih sadnica i na taj način osigurati odgovarajuću proizvodnju i olakšati proizvođaču nabavu istih, što je samom poizvođaču do sada znatno povećavalo troškove
5) poticajne mjere nisu omogućavale da se proizvođač osamostali jer su ga trajno vezale za sporu, a vrlo često i nestručnu administraciju
- u tom smislu grad treba iskoristiti INTERREG III , SAPARD ali isključivo u kooperaciji sa proizvođačima i sa projektima u kojima je istaknuta uporaba nove i ekološki prihvatljive podrške proizvodnji
6) nepostojanje odgovarajućeg srednjeg poljoprivredno/stočarskog smjera kojim bi se servisirala i unaprijeđivala sama proizvodnja
- otvaranje odgovarajućeg smjera kao dugoročni plan bi mogao riješiti ovaj problem, ali ciljano i uz analizu potreba u proizvodnji
7) nepostojanje podrške proizvođačima u smislu ispunjavanja uvjeta pri apliciranju za određene kreditne linije, fondove i slično, tj. sami proizvođaći su prepušteni sami sebi pri ispisivanju brda formulara
- uspostavljanje službe pri agenciji koja će se isključivo baviti ovom problematikom, tj prikupljanjem informacija, podrška u ispunjavanju uvjeta i formulara, servisiranje samih proizvođača informacijama , pa čak i djelovanjem u korist proizvođača u smislu plasmana, reklamiranja, sajmova i slično.
Sve gore navedeno je problematika koju današnja ni gradska ni županijska vlast ne razumiju, što je također dovelo do zamiranja većine aktivnosti poljoprivredno/stočarskog sektora. Kao rezultat toga imamo pojedinačnu privatnu proizvodnju, većinom za vlastite potrebe na malim površinama koje nisu konkurente, niti mogu zadovoljiti potrebe stanovništva. Zbog toga veliki trgovački centri, uz zanemarive iznimke, potrebe za voćem, povrćem i proizvodima iz prerade istih zadovoljavaju preko uvoza ili iz drugih regija RH, što dodatno potencira nazadovanje poljoprivrede i ribarstva, te školjkarske industrije na području grada Šibenika i cijele županije.
Projekti koji moraju dovesti do osnaživanja poljoprivredno/stočarsko/ribarsko/školjkarske proizvodnje su kompleksni i uključuju praćenje potrošačkog sektora. Jedan dio problematike vezan je za akcije na nivou države, ali to ne znači da grad Šibenik ne bi mogao u suradnji sa regijama EU članica operacionalizirati enrgetski i ekološki prihvatljive izvore za servisiranje te proizvodnje.
Goran Horvatović
- 15:15 -
