savršena prepreka

Uvijek svi hvale moju djecu.
Onda se ja hvalim da su oni dobri zato jer sam ih ja dobro odgojila.
Kao jedan mali primjer „dobrog“ odgoja navodim vam kratak razgovor dvoje, moje, starije djece, zatim mene i mog najmanjeg djeteta, jučer, za vrijeme ručka:
Sarmica: Makni noge!
Picek: Baš neću!
Sarmica: E baš hoćeš!
Picek: A kaj mi možeš!
Sarmica: Mogu ti reč da si glup!
Picek: Onda si ti glupa!
Sarmica (inače plavuša): Zakaj?
Picek (muško ko muško): Pa zato kaj si mi sestra!
Sarmica (iako starija i pametnija gubi tlo pod nogama pa traži pomoć): Mama čuješ ti njega?
Ja: Čujem , čujem i sterala bum vas od stola ak ne prestanete!
Sarmica: On je prvi počeo jer me gurka s nogama ispod stola!
Picek: Al ona je meni rekla da sam glup!
Sarmica: I ti si meni rekel da sam glupa!
Picek: Samo zato jer smo rodbinski vezani:
Sarmica (pametno moje!): To znači da je i mama glupa jer nas je ona oboje rodila?!?
Picek: To ja nisam reko!
Ja, kao najstarija i najpametnija, počnem ih gurkat nogama ispod stola.
Slučajno gurnem i svoje najmanje dijete, Patuljka.
Patuljak. Mama, glupa si!
Ja: Zakaj?!?
Patuljak: Pa zato kaj si me gurnula!

Pouka priče: Djeca uče ono što doživljavaju !

Srdačan pozdrav od glupe mame!

Jučer sam se probudila s glavoboljom.
Ništa neuobičajeno.
Događa mi se to s vremena ne vrijeme.
Otišla sam na posao.
Na poslu sam popila dvije tablete jer me bolilo sve jače i jače.
Zadnje čeg se sjećam je da sam oko deset sati nazvala dragog da dođe po mene jer mi je bilo jako loše.
I tada nastupa crnilo.
Kroz maglu se sjećam hitne koja je došla doma po mene i odvezla me u Vinogradsku na neurologiju. Hm, vožnja u kolima hitne pomoći?!? To je priča za sebe.
Malo sam se pribrala tek nakon nekakve konjske inekcije. Mislim da je to bilo nekaj protiv bolova jer me tek tada malo popustila glavobolja. Budući da sam se nekontrolirano tresla jer mi je bilo užasno hladno zamotali su me u nekakvu plahtu koja je tak smrdila da sam ju mam skinula sa sebe. Srećom u međuvremenu je stigel i moj dragi pa je skinul svoju majicu ( na što su sestre popadale po podu!) i obukel mi ju.
Nakon što me pregledal striček neurolog je rekel da hitno moram na CT mozga. Uh! To mi baš i nije sjelo al kaj sad, bolje i to nego punkcija leđne moždine koju su isto spominjali. Šou program počinje kad me bolničar išel otpeljat na CT koji se nalazi skroz u donjem dijelu Vinogradske, a hitna neurološka je gore na brdu. Sve je bilo dobro do prve nizbrdice. Pristojno sam ga priupitala da li ta kolica imaju kočnice?? Odgovoril mi je da ništ ne brinem. O.K. Stigli smo na CT. Nije mi bilo baš ugodno u tom tunelu. Mislim, pokvarili su mi frizuru s onim spužvama kaj ti pomeću oko glave i na kraju svežu s remenom. Nalaz nije pokazao ništa drugo osim toga da sam i u glavi prava plavuša...
Sada mi slijede mjeseci obilaženja raznih specijalista jer moraju otkriti uzrok tim glavoboljama usljed kojih mi utrnu ruke i noge i izgubim nakratko svijest.
Ja bi rekla: Nije to ništ kak su partizani! ...i naravno ne bi išla na dalje preglede. Ali...moj dragi veli da se nikad nije tak uplašil, a i pogledi moje dječice dok me odvozila hitna rekli su mi baš sve...
Je*ote kakva patetika!
I za kraj jedna prigodna koju pjevam sama sebi:
I feel good, tananana........!

Mislim da nema ljepšeg prizora nego kad ja sjedim na svom radnom mjestu i jedem.
Ne samo da me lijepo za vidjet neg se može i svašta ćut!
Najčešće jedem nekakve dvopeke koji fino hruskaju, drobe se i padaju mi po tipkovnici. Uz njih srčem vrući čajek i eventualno mažem na njih pašteticu. Sve to skupa i fino miriše. Milina jedna. Sama sebi sam slatka dok tak fino papam. Ponekad čak žvačem i ćevape, ak mi ih netko donese. Onda miriši cijeli ured! Luk ne jedem.
Možete si zamislit kak je to lijepi prizor strankama koje uđu u ured?!?
Nikak me nemreju izbjeć jer kad uđu prvo se spotaknu na mene.
Zatim, vrlo su zanimljivi komentari kad se punih usta javljam na telefon. Oni koji me poznaju jednostavno, pristojno primjete: Papate?
Oni koji ne znaju ko je s druge strane vjerojatno pomisle da su dobili Aljbanjsku ambasadu jer moje javljanje na telefon, punih usta, otprilike zvuči : enjlj, izvoljte!

Imam ja doduše svojih pola sata za pauzu ali ionak svi cendraju kad samo odem do dućana pa me nema pet minuta, a kamoli onda da odem na pol sata!.
I onda još diša prođe kraj mog stola i poželi mi: Dobar tek!
Pa di ćeš većeg zadovoljstva!
Uh, ko će sad dočekat gablec....već sam gladna.

Sjećam se jednog malog Slovenca koji je one, neke ratne ´92. godine, iz sveg glasa pjevao „moja mo-mo-vi-na....“. Dok su drugi to nalazili jako simpatičnim meni je to bilo jako iritantno i uporno sam ga ispravljala govoreći mu da se pjeva „moja domovina...“
Nemam ništa protiv Slovenaca. Barem ne ništa efikasno, a nažalost sredstva protiv komaraca ne pomažu...Isto vrijedi i za Mađare. I ne, uopće ne generaliziram, jednostavno pišem o onome što doživljavam.
Subota, odlazak na izlet na Plitvička jezera.
Kao prvo malo o putokazima. Već dugo se nisam vozila tom starom cestom pa tako nisam niti otprilike znala koliko ima do Plitvica osim naravno podataka skinuti sa neta.
O`š, ne`š stalno pogledavamo u znakove uz cestu i da smo se njih pridržavali ne znam gdje bismo završili. Srećom moj dragi nije dezorjentiran kao ja pa smo sretno stigli iako smo u više navrata pomislili da se vrtimo u krug jer u jednom trenutku pročitamo da do Plitvica ima još 72 km, da bi nakon dvadesetak minuta naišli na novi znak na kojem piše da do Plitvica ima 98 km!?!
Kad smo napokon stigli prvo smo naravno išli na kavicu . Na parkingu je već bilo nekoliko autobusa iz Mađarske. Penzioneri. Naoružani kamerama, fotoaparatima i naravno frižiderima. Mi odemo u kafić na kavicu, a oni piju kavicu iz termosica. Mene je samo zanimalo da li to furaju još iz Mađarske?!?
Osvježeni krećemo prema onim simpatičnih vlakićima koji nas furaju do Gornjih jezera. U vlakiću naravno gužva. Mi i Mađari. Veli meni dragi: kaj ti se ne čini ko da smo okruženi fokama?!? Fakat! Bože kakav ružan jezik. Kao da se glasaju foke! Hm, znam da vjerojatno i mi njima tako zvučimo ali ne mogu ne primijetiti jer su bili strašno glasni. Čak je i moje najmlađe dijete primijetilo da ovi stričeki i tete uopće ne znaju pričati!
Kad smo napokon stigli i izašli iz vlakića, jurišamo ispred njih samo da bi u miru mogli uživati u neopisivoj ljepoti Plitvica. Malo sutra! Iako smo mi došli relativno rano već su se neke grupe razmilile po svim tim stazicama. Zastajkuju na svakom koraku i razvlače karte iako je na samoj stazi sve lijepo označeno. Na vama je samo da odaberete kojim ćete putem i onda se toga držite. Ali ne! Oni hodaju u kontra smjeru i čude se ko pure dreku! Budući su mostići po kojima hodate relativno uski u par navrata mi je došlo da ih onako „kao slučajno“ gurnem u vodu. No nisam bila sigurna da li znaju plivati budući da oni nemaju more (ali imaju ratnu mornaricu!).
Ne, nisam zločesta, jednostavno sam im htjela pokazati da je ovo „moja mo-mo-vina“ i ja tu imam pravo prvenstva!

Već nekoliko dana osjećam neko neopisivo zadovoljstvo. Usuđujem se čak reći da sam sretna. Ali zašto?- pitam se stalno. I inače nisam nesretna žena ali kao i svi vi imam nekih svojih problema koji uzrokuju oscilacije u raspoloženju. No, u zadnje vrijeme, kao da mi se stalno vrti u glavi ona: „ništa mi neće ovi dan pokvarit“. I tako i kad me diša raspiga i kad me mama udavi na telefon i kad mi svekrva beskrajno ide na živce i kad me dragi krivo pogleda ja se samo smješkam...Najsretniji su zbog toga moji klinci jer oni najbolje kuže kad sam stvarno dobre volje, a kad se samo zbog njih trudim ne biti namrgođena.
Ima kod mene u kvartu jedna sirota luda žena koja po cijele dane šeta, priča sama sa sobom i smije se.
Hm, nekako si sve više sličim na nju.
U to ime, jedna prigodna:

Napiši mi pesmu, mazila se.
Nisam znao da li ću umeti.

Reči jesu moje igračke,
cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa
...i
svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim. ...Ali,

postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari
neprevodive u reči,
ne znam...

Napiši mi pesmu,
molila je,
i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao
da pokažem.

A onda, odjednom,
raspored madeža na njenim leđima, kao
tajna mapa, pokazuje mi u koje zvezde treba da se zagledam...

I
tako,
eto ti pesma,
ludo jedna...


Napomena: ovaj post se čita između redova...:)

Sigurno vam se puno puta desilo da se razočarate u nekome i izgubite povjerenje u tu osobu. No koliko puta vam se desilo obrnuto? Da li ste uopće bili svjesni toga da ste nekoga razočarali? Da ste izgubili nečije povjerenje?
Bili vi krivi za to ili ne da li ćete se svim silama truditi ponovo zadobiti naklonost ili ćete jednostavno pustiti da vrijeme pokaže kako niste bili krivi već ste jednostavno krivo optuženi ili neshvaćeni?
Ne mislim da sam bezgriješna. Znam da nisam. Trudim se biti iskrena i poštena što me često preskupo košta. Iz prošlosti ili bolje rečeno iz prvog braka mi se vuku nekakvi repovi koji me stalno sustižu. I što tada napraviti? Reći da sad živim neki drugi život i poklopiti se ušima ili probati objasniti što se zapravo dogodilo. Hm, izabirem uvijek ono da osobama koje su mi po bilo čemu važne nastojim objasniti što, kako i zašto. I taman kad se uljuljam u nečije povjerenje, prošlost me ponovo sustigne i ja postajem lažljivica.
Koliko sam samo puta odlučila da više nikome neću ništa objašnjavati. Što je bilo bilo je i gotovo! Ali opet me neki jarac navuče tak da ispada da se stalno nekaj pravdam. Da li je to osjećaj krivnje? Pa ziher i ja snosim dio krivnje ali zakaj se za to moram stalno nekome ispričavati?
Odustajem.
Kaj bu bu i gotovo.
Ko me do sada nije upoznal niti ne bude.
Ko mi hoće biti prijatelj nek pokaže malo razumijevanja jer to je sve što tražim.

Ništ se ne sekirajte ak niste shvatili kaj sam htjela reči.
Ovo je samo bio jedan monolog upućen samo meni samoj.
Ili možda još nekome?!

Nema mi ništa draže od kasnopopodnevne kave u omiljenom kafiću. To je zapravo lokalna birtija koja postoji od kad su se prije dvajstikusur godina doselili prvi stanari u tada tek izgrađen kvart. Vlasnici su teta Iva i striček Dragec, a i sama birtija se naravno zove „IVA“. Birtija ko birtija, ništ posebno ali kava najbolja na svijetu. Mi koji stalno dolazimo ne moramo niti govoriti kaj bumo pili, teta Iva već sve zna. Osim toga nikada nije dječici iz kvarta uskratila čašu vode. Dapače, uvijek ima pripremljenu i zdjelicu sa bombonima. Također je tu i zdjelica sa friškom vodom za peseke koji dođu s gazdama. I sve to skupa meni je dovoljno da radije sjedim tu nego u nekom od fancy kafića koji se nalaze u blizini. Moje mišljenje dijeli i nekolicina likova s estrade koji žive u mom kvartu. Jedan od njih je Žera iz Crvene jabuke. Bože što je taj čovo čudan. Za njega kao da je vrijeme stalo još prije kojih petnaestak godina. Počevši od frizure, izbljedile traper košulje potfrknutih rukava pa sve do mrkva kroj traperica začinjenih bijelim čarapama i prastarim crvenim All Star tenesicama. No, baš zbog toga je ujedno i poseban. Ne, nije ovo post o Žeri niti ja u taj kafić dolazim zbog njega ali iskreno rečeno, kad ga pogledam kao da i ja s njiim odlutam u neka davna vremena...sjećate se one stare:“Pada kiša napolju, kaplje mi po prozoru, a ja sama kod kuće, sjedim, plačem, tugujem, ne znam što ću od sebe“...baš kao što sam odlutala i sa ovim postom...a zapravo sam vas htjela pitati imate li i vi svoj najdraži kafić?...