savršena prepreka

Sigurno vam se puno puta desilo da se razočarate u nekome i izgubite povjerenje u tu osobu. No koliko puta vam se desilo obrnuto? Da li ste uopće bili svjesni toga da ste nekoga razočarali? Da ste izgubili nečije povjerenje?
Bili vi krivi za to ili ne da li ćete se svim silama truditi ponovo zadobiti naklonost ili ćete jednostavno pustiti da vrijeme pokaže kako niste bili krivi već ste jednostavno krivo optuženi ili neshvaćeni?
Ne mislim da sam bezgriješna. Znam da nisam. Trudim se biti iskrena i poštena što me često preskupo košta. Iz prošlosti ili bolje rečeno iz prvog braka mi se vuku nekakvi repovi koji me stalno sustižu. I što tada napraviti? Reći da sad živim neki drugi život i poklopiti se ušima ili probati objasniti što se zapravo dogodilo. Hm, izabirem uvijek ono da osobama koje su mi po bilo čemu važne nastojim objasniti što, kako i zašto. I taman kad se uljuljam u nečije povjerenje, prošlost me ponovo sustigne i ja postajem lažljivica.
Koliko sam samo puta odlučila da više nikome neću ništa objašnjavati. Što je bilo bilo je i gotovo! Ali opet me neki jarac navuče tak da ispada da se stalno nekaj pravdam. Da li je to osjećaj krivnje? Pa ziher i ja snosim dio krivnje ali zakaj se za to moram stalno nekome ispričavati?
Odustajem.
Kaj bu bu i gotovo.
Ko me do sada nije upoznal niti ne bude.
Ko mi hoće biti prijatelj nek pokaže malo razumijevanja jer to je sve što tražim.

Ništ se ne sekirajte ak niste shvatili kaj sam htjela reči.
Ovo je samo bio jedan monolog upućen samo meni samoj.
Ili možda još nekome?!