savršena prepreka

Nema mi ništa draže od kasnopopodnevne kave u omiljenom kafiću. To je zapravo lokalna birtija koja postoji od kad su se prije dvajstikusur godina doselili prvi stanari u tada tek izgrađen kvart. Vlasnici su teta Iva i striček Dragec, a i sama birtija se naravno zove „IVA“. Birtija ko birtija, ništ posebno ali kava najbolja na svijetu. Mi koji stalno dolazimo ne moramo niti govoriti kaj bumo pili, teta Iva već sve zna. Osim toga nikada nije dječici iz kvarta uskratila čašu vode. Dapače, uvijek ima pripremljenu i zdjelicu sa bombonima. Također je tu i zdjelica sa friškom vodom za peseke koji dođu s gazdama. I sve to skupa meni je dovoljno da radije sjedim tu nego u nekom od fancy kafića koji se nalaze u blizini. Moje mišljenje dijeli i nekolicina likova s estrade koji žive u mom kvartu. Jedan od njih je Žera iz Crvene jabuke. Bože što je taj čovo čudan. Za njega kao da je vrijeme stalo još prije kojih petnaestak godina. Počevši od frizure, izbljedile traper košulje potfrknutih rukava pa sve do mrkva kroj traperica začinjenih bijelim čarapama i prastarim crvenim All Star tenesicama. No, baš zbog toga je ujedno i poseban. Ne, nije ovo post o Žeri niti ja u taj kafić dolazim zbog njega ali iskreno rečeno, kad ga pogledam kao da i ja s njiim odlutam u neka davna vremena...sjećate se one stare:“Pada kiša napolju, kaplje mi po prozoru, a ja sama kod kuće, sjedim, plačem, tugujem, ne znam što ću od sebe“...baš kao što sam odlutala i sa ovim postom...a zapravo sam vas htjela pitati imate li i vi svoj najdraži kafić?...