Sjećam se jednog malog Slovenca koji je one, neke ratne ´92. godine, iz sveg glasa pjevao „moja mo-mo-vi-na....“. Dok su drugi to nalazili jako simpatičnim meni je to bilo jako iritantno i uporno sam ga ispravljala govoreći mu da se pjeva „moja domovina...“
Nemam ništa protiv Slovenaca. Barem ne ništa efikasno, a nažalost sredstva protiv komaraca ne pomažu...Isto vrijedi i za Mađare. I ne, uopće ne generaliziram, jednostavno pišem o onome što doživljavam.
Subota, odlazak na izlet na Plitvička jezera.
Kao prvo malo o putokazima. Već dugo se nisam vozila tom starom cestom pa tako nisam niti otprilike znala koliko ima do Plitvica osim naravno podataka skinuti sa neta.
O`š, ne`š stalno pogledavamo u znakove uz cestu i da smo se njih pridržavali ne znam gdje bismo završili. Srećom moj dragi nije dezorjentiran kao ja pa smo sretno stigli iako smo u više navrata pomislili da se vrtimo u krug jer u jednom trenutku pročitamo da do Plitvica ima još 72 km, da bi nakon dvadesetak minuta naišli na novi znak na kojem piše da do Plitvica ima 98 km!?!
Kad smo napokon stigli prvo smo naravno išli na kavicu . Na parkingu je već bilo nekoliko autobusa iz Mađarske. Penzioneri. Naoružani kamerama, fotoaparatima i naravno frižiderima. Mi odemo u kafić na kavicu, a oni piju kavicu iz termosica. Mene je samo zanimalo da li to furaju još iz Mađarske?!?
Osvježeni krećemo prema onim simpatičnih vlakićima koji nas furaju do Gornjih jezera. U vlakiću naravno gužva. Mi i Mađari. Veli meni dragi: kaj ti se ne čini ko da smo okruženi fokama?!? Fakat! Bože kakav ružan jezik. Kao da se glasaju foke! Hm, znam da vjerojatno i mi njima tako zvučimo ali ne mogu ne primijetiti jer su bili strašno glasni. Čak je i moje najmlađe dijete primijetilo da ovi stričeki i tete uopće ne znaju pričati!
Kad smo napokon stigli i izašli iz vlakića, jurišamo ispred njih samo da bi u miru mogli uživati u neopisivoj ljepoti Plitvica. Malo sutra! Iako smo mi došli relativno rano već su se neke grupe razmilile po svim tim stazicama. Zastajkuju na svakom koraku i razvlače karte iako je na samoj stazi sve lijepo označeno. Na vama je samo da odaberete kojim ćete putem i onda se toga držite. Ali ne! Oni hodaju u kontra smjeru i čude se ko pure dreku! Budući su mostići po kojima hodate relativno uski u par navrata mi je došlo da ih onako „kao slučajno“ gurnem u vodu. No nisam bila sigurna da li znaju plivati budući da oni nemaju more (ali imaju ratnu mornaricu!).
Ne, nisam zločesta, jednostavno sam im htjela pokazati da je ovo „moja mo-mo-vina“ i ja tu imam pravo prvenstva!
Post je objavljen 22.05.2006. u 10:40 sati.