brojim.
jedan.. dva.. tri.. četiri..
hoće li biti dovoljno?
(osmijeh sebi samoj)

sanjala sam
da se komad sunca odlomio
naselio u kamenčićima
okruglim od stoljetne kohezije s morem
i grijao, grijao..

Nikola i ja jako ličimo jedan na drugog. Kada nas ljudi prvi puta vide ne primjećuju razliku. To je zato što se ne zagledaju. Ljudi vole biti površni. Osmotre nas i zaključe kako smo gotovo isti i više niti ne pokušavaju raspoznati nas.

Hmm.. mama kaže da nije pristojno razgovarati sa nepoznatim ljudima. Onda prvo da se predstavim. Moje ime je Luka. Imam pet godina. I Nikola ima pet godina. On je moj brat. Mi smo blizanci. To znači da smo u isto vrijeme bili kod mame u trbuhu. I da se još odonda družimo.
Idemo u isti vrtić. Mene obično dovede tata, a Nikolu mama.
Puno je zabavnije kada me tate spremaju u vrtić. Mame su obično stroge, nekud žure i inzistiraju da pojedem cijeli doručak. Nešto zdravo i neukusno. S tatama se dogovorim. Ako im se ne otimam previše dok me pokušavaju obući, mogu birati između slasnog doručka ili nošenja na ramenima do vrtića. Zabavno je promatrati svijet s visine i ljuljati se na njihovim ramenima.

Većina mojih prijatelja ima tatu i mamu.
Ponekad se mama i tata prestanu voljeti. Onda netko od njih ode. Pa pronađe novu osobu koju voli. I tako moji prijatelji dobivaju novog tatu ili novu mamu. Čak i novog brata i seku. Nisu im oni baš prava-prava zamjena za staru obitelj, ali kažu da zna biti zgodno.

Moje mame i tate i ja i Nikola smo oduvijek zajedno.
Iste mame, iste tate, ista djeca. Samo ne jedno, nego dvoje od svakog. Oduvijek.
Moje prijatelje to zbunjuje. Ne razumijem baš najbolje zašto.
Znam da se moji mame i tate puno vole. Nije to čudno. Ili je.. ali..

Mislio sam više na to da Nikola ima dvije mame, a da ja imam dva tate.
Ponekad se pitam zašto ja nemam jednu mamu i jednog tatu. I Nikola isto tako. Kao ostala djeca. Pričali smo o tome. Nikola misli da je to zato što se naše mame vole držati za ruke. A naši tate spremaju tako fine večere zajedno, i pritom se gađaju hranom. Onda nema smisla razdvajati ih. A i oni se trude ne razdvajati nas.
Zbog nas su kupili kuću i uredili je. Sada živimo u dvama stanovima. Nikola s mamama, a ja s tatama. Al najvolim kad smo svi zajedno.

- * - * - * -

Ja sam Nikola, Lukin brat.
I stvarno ne znam zašto nam se djeca rugaju dok se igramo u parku. Možda ne znaju da nas smeta. Zabavlja ih naša sličnost. Ali kad vide naše mame i tate, pojave se oni čudni pogledi i došaptavanja.

Mama kaže da se ljudi boje nepoznatog, svega što je neobično, drugačije. Čudno im je vidjeti obitelji koje ne liče na njihove.
A ja baš volim što imam dvije mame i dva tate i brata nalik na mene.

] Vidiš li moje nemire?
Razaraju.

[ Sliče li tvojima?
Kad me zagrliš, rasplinu se.
Očekivala sam da se podvostruče.
Čudna neka matematika.
'Puno' i 'ne mogu više' postaje nula. Makar zakratko.

] Sanjaš li moje snove?
Uđi u njih i povedi me. Daleko. Gdje smo samo mi dovoljni.
Gdje mogu biti što poželim.
Gdje mogu biti...
Gdje mogu...

Oduvijek je željela imati tavan nalik na one iz starih crno-bijelih filmova. Tavan koji ne služi ničemu doli dječjoj igri i prikupljanju nepotrebnih sitnica, od kojih se u nekom trenutku ne možemo odvojiti.
Čini se da vlasnicima tih kuća kvadratni metri prostora nisu bili značajni.
Njen bi bio star stoljećima. Na njemu uspomene i dokazi o postojanju sezali bi generacijama daleko.

Na tavan ulazi danja svijetlost kroz staklo obojano žarkim bojama i preljeva se otkrivajući i oživljavajući starine. Sve prepuno starih ormara i škrinja, prekrivenih debelim slojevima prašine, zapletenih paučinom. Tih pauka se ne bi bojala. Oni su tu da čuvaju tajne. Kada osjeti potrebu za bijegom (a bude toga često), samo klizne uza stepenice i nađe se u čarobnom svijetu.
Isprobava stare haljine, promatra se u oštećenim zrcalima, pleše na zvuke muziku koji dopiru iz gramofona (malo preskačući, doduše). Kada se umori, odabire neku od škrinja i sa osobitim strahopoštovanjem miluje njenu vanjštinu. Za koji tren će je oskrnaviti i saznati što se skriva u utrobi. Škripa. Zagleda se u sadržaj. Prebire po papirima, divi se starom rukopisu, raspoznaje neke crte lica neznanaca na crno-bijelim pohabanim fotografijama.
Sve sprema kao najdražu relikviju, da jednom otkrije ponovo. Kad zatreba odmak.

Nema tavan. Ne takav. Ali stare papire i fotografije pronalazi po raznim zapećcima.
Voli taj miris godina. Svjesna je da mu je glavna podloga prašina, ali djeluje nekako utješno.
U previranjima nabasa na film, crno-bijeli nekog čudno velikog formata. Odmotava početak i okreće ga prema svjetlu.
Poznato lice. Tu fotografiju je viđala još kao mala uvećanu. Sjeća se kako je prozračna bila ta slika.
Poželi vidjeti ostale. Držati ih u rukama.
Spremi pažljivo film. Sutra će odnijeti razviti fotografije.


Jedva je pronašla radnju koja se bakće s izradom takvih fotografija. Stari zanatlija se s oduševljenjem i sjetom prihvatio posla. Rekao je kako dugo nije radio tako nešto.. i dalje mumljao nešto sebi u bradu.


Kada se vratila po fotografije, starac je upita odakle joj film. Ispriča mu.
I dobije neki čudno nedorečen savjet.
Pogledajte, mislim da će vam se svidjeti. Samo.. razmislite želite li ih vidjeti sve.


Prva. Jutro. Žena. Ona ista prozračnost. Ljubav.
Druga. Obrisi otoka. Društvo mladih, nekih njoj znanih. Iz sjećanja.
Fotografije prikazuju snimke perioda vremenski udaljenih nekoliko godina. Nešto je izmiješala (kako tipično:).
Treća. Mol. Starica vedra osmjeha drži dijete.
Ovo i dalje djeluje kao čudni kolaž. Kolaž života.
Smjenjuju se slika za slikom. Prikaza za prikazom.
Terasa na kanalu. Ona, ispija kavu. On, lista novine. Osmjesi.
Fotografije joj ispadaju iz ruku i rasipaju se po tlu.
Drži samo zadnju, ta nije odklizila.
Sjedi s njim, na obali. Glava naslonjena na njegovo krilo, dok joj on smežuranom rukom prolazi kroz sijedu kosu.

To je dovoljno da zna.
Ostale neće gledati. Neka se dese same.
Odlazi ostavljajući ih rasute po trotoaru.

Tek se privikava pisati na tipkovnici računala. Slova brzo iskaču na ekranu. Prsti prate slijed misli. S lakoćom se vraća nekoliko redaka više i mijenja redoslijed riječi, umeće i razmjenjuje rečenice. Ali… ovisna je o tom stroju, koji zuji i svijetli i grije.

Kada piše onako kako voli uzima nalivpero i žustrim potezima oblikuje riječi po čistim bijelim papirima. Tada osjeća da ostavlja trag. Piše na mjestima koje voli. Samo pokupi papire, i krene dalje.

Ovo su samo nule i jedinice. Lako nestanu. Ionako nikada ne čuva ta slova. Samo ih otisne u prostranstva, da se uhvate u mrežu. I plutaju do novog kidanja niti. Pa potonu.

Križa, crta, ispisuje. Prsti su joj umazani od tinte. Ali poslije, kad ispija kavu i ugleda modre tragove prisjeti se bijelih papira išaranih plavim. I nasmiješi. Obožava te išarane stranice. Svaku priču zna kako je izgledala dok se rađala.

Sada, na ekranu, ostaju samo crna pravilna slova na bijeloj podlozi. Tako uredna i sterilna. Gubi se trag njihova nastanka. Nedostaje im osobnost.


UPDATE:
Kad smo već kod osobnosti... po.e.tyc ponovo oduševljava.

Zovem se Davor.
Ne volim kad me ona tako zove. Ono "r" na kraju istakne tako oštro i tvrdo. Pokušavam joj pronaći nadimak koji bi bio podjednako zvučan. Ni jedan ne pristaje. Ni jedan ne mogu izgovoriti tako strogo kako ona izgovara moje ime.

Zovem se Davor.
Tako me zove samo kad je ljuta. Pogledam joj u oči i vidim žute točke kako se razlijevaju. Zelenilo gotovo nestane. Oči se suze. Prosipaju gromove.

Zove me Davor.
Glasno. Jako glasno.
Što sam sada zaboravio?
Smeće je bačeno, čistih tanjura još uvijek ima, a i na posao stignemo.

Zove se Davor.
Kada me ujutro pomazi, svijet se može srušiti.

Zovem se Davor.
I volim je najviše.
Samo da me ne zove imenom. S onim tvrdim "r" na kraju.

Zove se Davor.
I volim ga najviše.
Čak i kad izgovaram njegovo ime s onim tvrdim "r" na kraju.

ledeni prsti.
zavlače se ispod kože. probijaju opnu.
kidaju utrobu. prolaze lagano, kao kroz maslac. (*)
ovijam ih oko srca.
ili će se ugrijati od njegova meškoljenja, ili slediti i njega.
nebitno.


------------------------------------------------------------------
(*) - op.a. samo za Onog Mog, ako zaluta... maslac = puter

Sjediš, udubljen u nešto nevažno.
Približim ti se s leđa, polako. Slušalice na tvojim ušima. Ne čuješ me.
Polako ih odmičem. Okrećeš glavu. Govorim li ti nešto?

Ostani tako. Ne miči se.
Sve ću ti reći. Sada.
Samo slušaj. Ne okreći se. Ne dotiči me.

Saginjem se bliže tebi. Pazim da te ne dotaknem.
Dovoljno je što osjećaš toplinu bliskosti. Šapćem.

Zažmiri. Zamisli.
Neću te doticati. Samo redaj slike kako ih crtam.
Prisjeti se.
Osjeti dodir jagodica mojih prstiju kako ti prolaze licem.
Proučavaju poznato. Jedino stalno.

Zaustavljam dlan na obrazu. Spuštam usne na zatvorene ti kapke.
Polako. Dugo. Nježno.
Vrškom jezika prelazim ti po usnama.
Zagrizem ih i mekano povučem. Zastenjem. I samo ispustim dah.
Ponovo te dotaknem usnama. Jezikom.
Sočno. Toplo i slatkasto poljubim.

Uzbuđuju li te moje igre?

Primičem ruke. Osjećaš?
Dotičem ti prste vršcima svojih. Prelazim uz ruke do ramena.
Želim naježiti. Protresti strune ispod kože.
Dlanovima proći po vratu. Milovati lice.

Prislanjam ruku iza vrata i bližim ti lice, k još jednom poljupcu.
Čvrsto primim i meko poljubim.
Privlačim tijela, da se jedva dotiču. Praktički miluju.
Da se osjeti toplina.
Naježena koža.
I drhtaji.
Tihi uzdasi.
Želja za obujmiti jedno drugo.
Želja za spajanjem.
Stapanjem.

Tihi jauk pri dodiru tijela.

Toplim rukama sada bi mi tako slatko, mekano prešao leđima.
Od vrata naniže. Jedva me dodirujući.
Spuštao ih prema bokovima, privukao me, da osjetim kolika je želja.


Dio preuzet s bloga erotika – da ili ne .

slova.
oblikuju se u riječi. ponekad.
dobivaju smisao. ponekad.
ili samo gledam u njihov oblik i pokušavam nazrijeti zašto su tu. takva.
otkrivanje koje je još dan ranije bilo prisutno i lako, sada iziskuje napor.
spojevi. kemija.
zaposjednu me. poigravaju se. izvode djelomičnu lobotomiju.
tjeraju me da bježim. lutam. tražim.


Još osjećam koliko su me voljele moje majke. Zanavijek sam u srcu sačuvala tu ljubav. Ona me krijepila. Ona me uzdržala na životu. I nakon što sam ih napustila – pa čak i sada, tako dugo poslije njihove smrti – spomen na njih uvijek je za mene utjeha.
Anita Diamant: Crveni šator

bile su tri.
jedna je bila Sve.
druga je bila Majka.
treća, Priča-Pričalica... još uvijek je tu.

voli me. ljubi me. stisni me.
nacrtaj mi osmjeh. svojim.
dodirni me. uvjeri da biti će.
budi u meni. oko mene. svuda.
pronađi dvorac. napravi šank. zagrli me.
kupi mi zmaja. naruči knjigu. skuhaj kavu.
i uzmi me više u hodniku.

(sve ostalo čini mi se trenutno beznačajnim)