Krug nije zatvoren.

Ona: - Dragi, ajde molim te skokni po prezervative.
On (zbunjen): - A što će nam?
Ona: - Nama ništa.. (nevini smiješak i treptanje okicama) Doktor i ja radimo bebu, pa.. treba mi.

Zakazujem zadnjih mjeseci. Ne pamtim više brojeve telefona, datume.
Prolete često na nekom polu-svjesnom nivou, potiho zazvrndaju i.. oglušim se na njih. Kao, stignem.. samo da prođe ovaj tjedan, samo da završi mjesec, samo da.. uspije.. i onda ću. Nazvati, kafenisati, napisati mail, skuhati večeru..
Pokloni već mjesecima čame kod mene u stanu i čekaju prave vlasnike.

Tražim tako kravatu već tjednima. Sigurno je u stanu, zapakirana. Negdje.
Oni koji su bili kod mene shvatiti će o čemu pričam. :)

Potragu proglasih uzaludnom. Nabavila ja vrlo sličan poklon, u istom pakiranju.
Sad još samo trebam nabaviti psa tragača kojem ću pokazati kutiju. Možda on može pronaći prvotnu.
Ili bolje da brzo predam ovu, ne bi li za koji dan trebala novi uzorak. :)

Bila jednom jedna velika vodena nakupina. Lutala je svemirom s ciljem da pronađe mjesto gdje će se smjestiti. Skitajući opazi pustu kamenu planetu kako se besciljno vrti. Spusti se na to nebesko tijelo i krene putovati njime. Obujmi ga i udahne mu život. Nazva se MoRem.

U njemu su se preslikavale slike koje je viđalo. Pod vedrim nebom poprimalo je modri odsjaj. Oblaci su mu dodavali olovnu, zastrašujuću boju. Sunce je umiješalo zlatnožutu. Zvijezde na noćnom nebu pokretale bi čaroliju. Godine su prolazile i život je buknuo.

Svakojaka bića obitavala su u njemu. Ribe, planktoni, hobotnice. U tmini dubina, šuljale su se velike životinje koje nitko nikada nije vidio.

MoRe se povuklo i ostavilo posijane kamenčiće da strše iznad njegove površine. Velike, male i ogromne. Na njima život skroz drugačiji od onog u MoRu.

Na svakom od većih KameNa živjeli su StvoRovi.
Kada bi se neko svevišnje biće moglo uzdići i baciti pogled, vidjelo bi da su StvoRovi svud uokolo slični. Ali samo ako bi gledalo kroz lupu koja priječi bojama da se razmašu.
Mada identični, razlikovali su se po boji. Svaki KameN nastanjen je StvoRovima jedne od boja - plavi, zeleni, crveni, žuti..

Na KameNu Zelenih StvoRova živio je ZbunJac.
Već odavno mu je dosadilo društvo suStvoRova. Često se povlačio u gorje, šetao i smišljao novotarije. Jednog posebno vedrog dana nakon proljetnog pljuska, dok se širio svjež miris mokre zemlje, učinilo mu se da je sa najvišeg vrha Zelenog KameNa ugledao u MoRu nešto kako izviruje. Nije se vidno pomicalo, mada je dugo promatrao.
Grabio je kasnije nekoliko dana sličnih vremenskih prilika. Čudnovata izbočina bila je na istom mjestu. Sada je već bio siguran da je ono što vidi još jedan KameN.

Spustio se u selo i uputio u lokalnu okupljaonicu i točionicu pića. StvoRovi su tamo veseli i razdragani, spremni podijeliti informacije. Jedino konkretno što je dobio bila je glavobolja uzrokovana alkoholom koji je ispijao čitavu noć. Sve ostalo bili su mitovi i legende o čudesnim udaljenim svjetovima, čudovištima koja priječe prolaze i strašnim osvetama koje sustignu svakog tko pokuša lutati izvan običajnih granica.

Jednog jutra ZbunJac se probudi sa bljeskom čudomornog sna. Jedino čega se sjećao bila je zamamna djevojka narančaste kože, narančaste kose i narančastih očiju. Još neko vrijeme se meškoljio po krevetu i razmišljao o njoj. Tek kasnije shvati da nikada prije nije vidio StvoRa boje osim zelene. U snu (kao što to obično u snovima biva) narančasta mu nije bila nimalo čudna. Životinje na KameNu bile su šarolike. Zašto onda ne bi postojali i StvoRovi različitih boja?
U tim razmišljanjima odluči provjeriti što se krije iza vidljivog ruba pučine. Istraživački duh gurao ga je s njemu već dosadne gromade KameNa. Ono što mu nedostaje bilo je negdje drugdje.

Dugo vremena skupljao je trupce, platno i vezivni materijal, mjesecima sastavljao i isprobavao splav kojim će se otisnuti.
Sklepano plovilo pokazalo se zadovoljavajuće u kratkim obilascima okolnih uvala. Nabavio je zalihe hrane, mahnuo prisutnima i na opće zgražanje Zelenih suStvoRova otišao.

Plovio je tri dana i tri noći. Nošen vjetrom napinjao je platneno jedro, veslao kada se sve smirilo. A onda se nebo zacrnilo i krenulo prosipati munje i gromove. Njegovo plovilo nije se moglo dugo odupirati naletima vjetra i valova. Jedro se rasparalo, trupci odvojili. Završio je u MoRu i pridržavao se za jedan od drvenih ostataka. Iscrpljen višesatnom borbom s valovima klone.

Probudi se podosta kasnije. Preumoran da se pomakne, osluškivao je udaranje valova o KameN. Pod rukama osjeti pijesak. Toliko muke nizašto. Mjeseci provedeni na izradi plovila, sama plovidba, udes. I opet je tamo odakle je krenuo.
No dobro, pomisli. Sljedeći put će napraviti bolje plovilo, i iscrpljeno se osmjehne shvativši kako već planira novi odlazak. Začuje škripu pijeska i korake kako se približavaju.
Pokuša otvoriti oči, ali sunce i umor ga zaslijepe i zamute pogled. Opazi siluetu djevojke kako se nadvila nad njim. Ispruži ruku prema svjetlećoj kugli na nebeskom svodu i rastvori prste da zakloni bliješteće zrake.

MoRe ga je nasukalo noćas. Samo je stajala pored njega, motreći. Zaljevom je svako jutro prolazila s prijateljicama. One su sada stajale udaljene i odgovarale je da mu se približi. To biće je sigurno neka životinja iz MoRskih dubina. Nikada nisu vidjele nešto tako zeleno i živo i veliko. Zeleno poput mlade trave, poput borove šume.

Promatrao ju je škiljeći, kroz jedva otvorene kapke. Njene obrise nije mogao spojiti ni s jednim od suStvoRova KameNa. Činilo mu se kako svjetluca poput sunca raspršenog po njenoj koži. Osjeti jedva primjetan dodir, zaklopi oči i prepusti se.

Djelovao je kao jedan od njih. Dotakne ga. Prvo oprezno, nježno. Zatim protrlja kožu prstom ne bi li se uvjerila kako se zeleno s njega ne skida.

Sljedećih dana njegovala ga je i riskirala izopćenje.

- * - * -

Uživao je promatrajući. Bez obzira na vrijeme koje je prolazilo još uvijek mu je njena pojava oduzimala dah. Još od onog jutra kada ga je pronašla na obali i brižno mu udahnula neki novi život.
Oporavivši se prepoznao je u njoj djevojku iz davnog sna i znao kako je sve bilo s razlogom. Njegova znatiželja, put, havarija.. Morao ju je susresti.

Bila je narančasta i živjela na KameNu Narančastih StvoRova. Nekako su ga prihvatili. Nešto teže njihovu ljubav. Ime joj je NataN.

Divio se njenoj boji. Podsjećala ga je na život, na sunce - izvor svega.
Kada bi mu se približila u njenim očima zrcalila se boja njegova tijela. Tada bi postala NataN, djevojka narančaste kože, narančaste kose i zelenih očiju. Njegove oči zrcalile bi narančasto. Bili su jedini svjedoci čarolije.

Iz njihove ljubavi proizašlo je još nešto magičnije. Malena djevojčica ZeNa.
Njima je bila prekrasna. Nastala od njih, iz njih, bila je spoj karakteristika oba svijeta. Već na prvi pogled mogla se vidjeti njena osebujnost. Bila je plava i zelena i narančasta i crvena i žuta. Boje na njenom tijelu prelijevale su se, a oni su obožavali to malo StvoRenje.

Problem je nastao kada je ZeNa shvatila koliko je različita.
Djeca Narančastih nisu je uključivala u svoje igre. Voljela su njenu razigranost i nestašluke, ali stariji su im branili svaki kontakt.
Djevojčica je rasla s tugom u očima. Jedino društvo bile su joj životinje koje je dovlačila kući. Njima nije bila bitna boja njenog tijela, već boja njenog srca.

ZbunJac i NataN nisu više mogli gledati njene mokre oči. Odlučili su još jednom probati naći mjesto za sebe. Na nekom drugom KameNu, gdje je život dozvoljen drugačijima.
NataN je upravo radila posljednje pripreme za put.

Otisnuli su se. Mala posebna obitelj. Ne znam da li im je uspjelo pronaći KameN Šarenih, ili još traže. Al znam da neće klonuti. Zbog mokrih očiju i zaraznog smijeha ZeNe.

Sometimes you have to go halfway around the world to come full circle.


Što joj je prošaputao?

Intenzivno. Do kraja. Ili nikako.
Zauvijek zabilježeno.
Uroniti u sliku, osjetiti boje na vršcima prstiju, pokrete kistom niz leđa.
Ljubiti kao da nikada prije nije bilo i nikada više neće biti.
Kakva je bol koja ne razdire?
Riječi nikad izgovorene, nesposobne da se oblikuju i pređu rub usana. Riječi jake.
Mrziti i proklinjati svakom česticom.
Tonovi se isprepliću strujeći kroz žile, tjeraju na drhtaje.
Makar na trenutak.
Dok traje,
neka urezuje slike, misli, note, dodire,
pokrete, suze, prodiranja,
poljupce, poglede, vrisak, drhtaje.
Svuda.
Da nikad ne nestanu.
Intenzivno. Do kraja. Ili nikako.
Jedino vrijedno novog udaha.

Preporuka autora: ne čitati.


Izbjegavam pisati dnevničke zapise. Zapravo ne. Izbjegavam pisati one dnevničke zapise u kojima bivstvuju razarači.
Ipak pobjegnu. Nestašni su.
Izlete iz prstiju tjerajući ih na brzo tipkanje, i objave se. Bez da ih pročitam. Bez da razmislim želim li da ih vi pročitate.
Ali ovo je prije svega moj dnevnik. Pisan meni i zbog mene.
Ostavljen otvoren. Dostupan pogledima.

Začudim sama sebe kako se brzo oporavljam ovih dana.
Odrastanje? Ne.:) Samo prihvaćanje. I spremnost traženja novih mogućnosti.

Treba mi svega nekoliko svijetlih točaka razasutih uokolo. Tamo daleko. Onda crtam pute.
Voljela sam to kao mala. Ispunila bi papir točkama i povezivala ih. Čim više točaka, više mogućnosti.

Nebrojeno puta sam ponirala. Sadašnja nešto ublaži. Ja ih ublažim.


Hladno je.

Oči koje gledaju u mene. Prazno. Iza njih nemiri, prijetnje, vatra.
Tijela plaze po podu, zajedno sa jednakima. Sline, prijete, dozivaju rukama.
A ja izvlačim osmjeh. Da izvuče nju.

Hladno je. Stalno je hladno.
Samo da se nekako ugrijem.

Smrad mesa koje se raspada mjesecima. Ljudskog mesa, na živućoj. Truli, crni i otpada.
I pitanje. Što smrdi?
Smiješak i laž. Zaboravila sam baciti smeće. Suze čim odmaknem.

Hladno je. Tako je hladno.

Čovjek koji legne u krevet i odluči da umre. Dijagnoza: strah od smrti. Krugovi. Meni neshvatljivi.

Uvijek je hladno u toj kući.


Netko je ponovo razasuo točkice. Griju.

nekad je dovoljno jednom. ili jedno.
ili je i to previše.

a onda opet, puno postaje premalo.

pitam se ubija li ih moja želja.
kako prestati željeti? može li se?
onda to više neću biti Ja, jer to je bit mene.
mada ne postoji. i nema naznaka da će biti.

a ja ne želim biti netko drugi.

[urlik do neba. i dalje.]

ne pomaže.

ne, nije bilo dovoljno.
i sve mi se čini da možda i neće biti.
nikad.