Preporuka autora: ne čitati.
Izbjegavam pisati dnevničke zapise. Zapravo ne. Izbjegavam pisati one dnevničke zapise u kojima bivstvuju razarači.
Ipak pobjegnu. Nestašni su.
Izlete iz prstiju tjerajući ih na brzo tipkanje, i objave se. Bez da ih pročitam. Bez da razmislim želim li da ih vi pročitate.
Ali ovo je prije svega moj dnevnik. Pisan meni i zbog mene.
Ostavljen otvoren. Dostupan pogledima.
Začudim sama sebe kako se brzo oporavljam ovih dana.
Odrastanje? Ne.:) Samo prihvaćanje. I spremnost traženja novih mogućnosti.
Treba mi svega nekoliko svijetlih točaka razasutih uokolo. Tamo daleko. Onda crtam pute.
Voljela sam to kao mala. Ispunila bi papir točkama i povezivala ih. Čim više točaka, više mogućnosti.
Nebrojeno puta sam ponirala. Sadašnja nešto ublaži. Ja ih ublažim.
Hladno je.
Oči koje gledaju u mene. Prazno. Iza njih nemiri, prijetnje, vatra.
Tijela plaze po podu, zajedno sa jednakima. Sline, prijete, dozivaju rukama.
A ja izvlačim osmjeh. Da izvuče nju.
Hladno je. Stalno je hladno.
Samo da se nekako ugrijem.
Smrad mesa koje se raspada mjesecima. Ljudskog mesa, na živućoj. Truli, crni i otpada.
I pitanje. Što smrdi?
Smiješak i laž. Zaboravila sam baciti smeće. Suze čim odmaknem.
Hladno je. Tako je hladno.
Čovjek koji legne u krevet i odluči da umre. Dijagnoza: strah od smrti. Krugovi. Meni neshvatljivi.
Uvijek je hladno u toj kući.
Netko je ponovo razasuo točkice. Griju.
Post je objavljen 03.05.2005. u 23:29 sati.